novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Evolucija madraca, groblje štakora i spirale kao simboli u traženju Valerije Jakuš

Valerija Jakuš
Foto: Valerija Jakuš
Vrijeme čitanja: 4 minute

Perfecta Dreams, Dormeo nadmadraci i Jyskovo paperje smiraja, potpora kralježnici i mekoća koja bi izolirala najtvrđa zrna graška. Iz jutra u jutro, noći ujutro, popodneva navečer i jutra do popodneva, konstantno korištena materija stari. Ovo nije reklama za raznolik spektar mekih i tvrđih, po vlastitim preferencijama odabranih ležajeva i nećete dobiti deku i jastuk besplatno. Kada se promisli o tome što se sve na madracima tijekom našeg boravka na njima odvija, dokumentaristika takve kronike definitivno ne bi bila za javna emitiranja te bi zarumenila one čedne, kao i obraze iskusnijih pripadnika spavajuće civilizacije.

Dan je nakon kiše, ugodan kontrast znojnoj koži od par prethodnih dana, sjedim u unutrašnjosti birtije na Frankopanskoj s Valerijom Jakuš, nedaleko od Garaže Kamba u kojoj će se u petak, 18. svibnja otvoriti njezina pop-up izložba Prokrastinacije. Valerija je umjetnica nedavno diplomirala na ALU s ambijentalnim radom sačinjenom od žutila, mekoće i spiralizacije, trideset dekonstruiranih madraca postavljenih u impresivnu ambijentalnu instalaciju. Inače se Valerijina izložba odvija u sklopu Q’Arta, ovogodišnjeg nazivnika Projekta Ilica tijekom kojeg je prošle godine Kamba osnovana, a sam karakter lokaliteta nalaza materije, s kojom je Valerija satkala (metaforički i doslovno) instalaciju, lokacijski je postavljen u Kambinom kvartu koji se koncepcijski i nerazdvojivo veže za dvorište Ilice 37 i mikrokozmos koji u njemu postoji.

Naziv je instalacije satkan oko pojma prokrastinacija kao sukusa i jezgrovnog koncepta rada. Kakvo je to odgađanje? Odgađanje obaveza, odgađanje života?

Cijela je ideja i koncept oko tih madraca nastao iz moje lijenosti, kao referenca na Stilinovića koji je rekao da bez lijenosti nema umjetnosti, stanja odgađanja različitih elemenata i promišljanja tog stanja. Sve je počelo s tim prvim madracem kojeg sam pronašla na cesti, u Klaićevoj, i to mi je bilo važno, budući da je to smeće koje je zapravo također kraj jednog trajanja. Paralelno tome, moja pasivnost je kraj akcije, lijenost odgađanje djelovanja. Ovaj ostatak, trideset daljnjih komada, dobila sam od SC-a koji se u to vrijeme renovirao.

Foto: Valerija Jakuš

Madraci koje koristiš ostarjeli su, pripadali su neznancima u neznanim trajanjima te su vidno i temeljito iskorišteni. Ne mogu si pomoći da mi ne padne na pamet cijeli spektar njihovih sadržajnosti, prošlih i trenutačnih. Jesi tu pomisao možda na neki način uklapala u rad ili ti je bila čisto sekundarno svojstvo?

Pa je, nije moguće ne biti svjestan toga. Ali tek kad smo krenuli rastavljati madrace, onda je u potpunosti došla prašina i smrad, iz jednog je ispalo nekoliko mrtvih štakora. Ali i to je dio konačne priče baš zato što je materijal dotrajao i ima te tragove ljudskih tijela. Zapravo to je dalo kontrast mrtvom, rastavljenom madracu jer je to zapravo njegov život, sve što se na njemu i s njime događalo, sve akcije koje su se na njemu odvile.

Zanimljivo je kako je odabir materijala za instalaciju vrlo skroman, ali prvi put kada si ga prezentirala bio je prikazan u velikom formatu koji guta prostor.

Pa da, materijali su izloženi kao sam materijal, nije bilo nikakve intervencije, ali količina je trebala psihološki utjecati na promatrača i uključiti sva moguća osjetila da bi se čovjek mogao unijeti i povezati s time, primarno, naravno, vizualno, ali definitivno pojačano mirisom i dodirom te efektom koji svi skupa imaju na osobu koja se nalazi u sklopu instalacije.

Ovaj je rad izložen već dva puta, u značajno različitim prostorima. Na ALU si imala i širinu i visinu prostora, a Kamba je značajno manja te ima prostornu ograničenost koja je nametnula zahtjevnije intervencije u postojeću strukturu instalacije. Je li se na neki način fizičkom modifikacijom promijenio i koncept?

U Kambi sam iskoristila upravo tu veličinu, ili njezin nedostatak, iznoseći u fokus srž, spiralne opruge, te simboliku čiji su oni nosioci, dinamični elementi u cijelom tom madracu i oni su taj konačni zaključak, da bez odmora nema akcije, bez lijenosti nema umjetnosti. Želim da donekle izgledaju kao smeće, a opet im svjetlošću koja kroz njih probija želim dati neki element značenja te teksturu. Meni je taj materijal, iako je započeo kao smeće, dao jako puno povoda da razmišljam o umjetnosti, civilizaciji, sebi. Ova instalacija u Kambi otkriva samo jedan dio cjeline fizičke i metafizičke funkcije kreveta, puta prema središtu madraca ili prema sebi.

Foto: Anja Leko

Spirala je jedan od najstarijih poznatih simbola ljudskog roda, koja se može pronaći od neolitskih skulptura i nakita do indijanskih humaka. Zapravo se pojavljuje i u mikro i makro sistemima, kozmička se tijela kreću spiraliziranim putanjama, na kućici nautilusa može se pronaći motiv spirale, a i ljudska je DNK spiralizirana.  Je li simbolika tog motiva nešto što želiš naglašavati u radu?

Pa to je definitivno neko poglavlje koje sam načela i ideja s kojom se igram, mislim da je to početak zadubljivanja u neke buduće sfere. Ovdje je to nekako naznačeno tim oprugama koje simbolički predstavljaju unutarnju snagu kojom se čovjek u jednom trenutku ustaje u stanje budnosti i spoznaje kako je odmor esencijalan za bilo kakvo kvalitetno djelovanje i akciju.

***

Valerijin rad ima potencijal zadovoljiti poneku postojeću želju za valjuškanjem na žičanim strukturama izvučenim iz želuca madraca, ako je stremljenje za dotičnim dovoljno jako, s efektivnom količinom odmora koji slijedi uvjetno postavljenom (i ne baš vjerojatnom). Prvotna asocijacija koja se meni nameće, dok promatram crtovljem prošupljeni kubus, ona je na kor obljubljen deambulatorijem za hodočasnike koji žele uhvatiti bar mali vizualni trzaj onoga zbog čega su prevalili kilometre i dugačke staze, cijelo tijelo, pola obraza, jedan mali nožni prst. Urbani deambulatorij bi tako predstavio relikvije suvremene religije, za hodočasnike urbanih pohađanja. Koje bi to bile, ostavljam na razmišljanje.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social

Komentari