Istina uvijek izađe na vidjelo (“A Taxi Driver”, J. Hun)
Južna Koreja i ove godine nastavlja tradiciju kandidiranjem još jedne povijesne drame za nagradu Oscar. Kao i prošle godine s filmom The Age of the Shadows i godinu prije s The Throne, Korejci kao inspiraciju za svoje filmove koriste razna tragična previranja u državi. Još jedna konstanta kod ovih filmova jeste i glumac Song Kang-ho. Ovaj glumac već je dobro poznat gledateljima na Zapadu po svojoj kvaliteti, što film čini još privlačnijim. A je li zbog relativne bliskosti i stvarnosti događaja ili nevjerojatne surovosti onoga što film prikazuje, A Taxi Driver daleko je šokantnije i učinkovitije ostvarenje u odnosu na njihove prethodne kandidate.
Vrijeme radnje se odvija tijekom mjeseca svibnja 1980. godine. Taksist iz Seoula kojeg glumi Song Kang-ho nalazi se u teškoj ekonomskoj situaciji. Samohrani je otac s kćerkom od jedanaest godina. Iz očaja zbog dugova za stanarinu, bez pitanja preuzima vožnju njemačkog reportera Petera. Put će ih odvesti do grada Gwangjua gdje se odvijaju velike demonstracije. Grad je zatvoren za posjetioce i novinare, ali ipak nekako uspijevaju proći pored kontrole. Ono što će vidjeti u tom gradu daleko je užasnije od bilo čega što su očekivali. Događaji kojima će prisustvovati obilježit će živote obojici za sva vremena.
Sloboda nisu okovi
A Taxi Driver je, dakle, baziran prema istinitim događajima i ljudima iz 1980. godine. Činjenica koja posebno iznenađuje, te utiče na gledatelja, jeste sami razvoj narativa. Redatelj Jang Hun zaista uspijeva nasmijati, zabrinuti, uplašiti, šokirati i ostaviti bez riječi gledatelja potpuno shrvanog emocijama. Ritam i stil njegova pripovijedanja te kronološkog iznošenja događaja u filmu je uistinu turbulentan.
Film počinje prikazivanjem života jednog običnog taksiste iz Seoula. Taj prvi period filma lagano odiše dozom tragikomedije. Song Kang-ho možda je nekada neugodan čovjek, ali ipak nevinih svjetonazora. Sasvim običan čovjek s kojim se, preko humora, možemo veoma lako poistovjetiti. Narativ sasvim tečno prati svakodnevnu borbu običnih ljudi koji u stalnoj potrazi za kruhom neće previše razmišljati i pitati oko poslova koji će im to omogućiti. Ali upravo taj obični čovjek uvijek biva žrtvom najgnusnijih zločina i nepravdi. I poput kamena koji će pokrenuti lavinu, sudbina će ga uvesti u zajedničku borbu s drugim taksistima, studentima i civilima protiv sistema i laži. Empatija će od početka do kraja biti aktivirana kod gledatelja, što za rezultat ima veliku emocionalnu uključenost i konačnu iscrpljenost nakon gledanja.
Vizualna rapsodija
A Taxi Driver osim narativnog aspekta, veoma snažno djeluje i s vizualnog. U odnosu na prethodna dva južnokorejska kandidata, koji su ponekad djelovali i poprilično umjetno, ovaj film se u svakom svom trenutku doima stvarnim, pa možemo reći, i vjerodostojnim. Upravo u tom leži i prava snaga ovog filma. A Taxi Driver ne romantizira pobunjenike, niti osuđuje negativce. Ne zauzima ovaj ili onaj politički stav. A Taxi Driver zbog svoje vizualne, ali i narativne, prirode funkcionira skoro kao polu-dokumentarac. Dokumentiranje istine o događajima koji se odigravaju u gradu Gwangju cilj je i likova i filma u cjelini.
Likovi u filmu ne potenciraju neke velike ciljeve, iako svi imaju svoje snove i očekivanja od života. Sukobi u kojima se zatiču su samo proizvod vječnog prokletstva koje nameću oni koji su u trajnoj potrazi za moći i sukobima. Obični ljudi samo žele biti studenti, pjevači, vozači s pravima. Song Kang-ho savršeno portretira jednog takvog čovjeka. Razvoj karaktera u filmu posebno je zanimljiv, a njegov se posebno očituje kao značajnim. Od nekog tko je na početku spreman okrenuti leđa svemu do nekog tko će pomoći drugima, pa makar i po cijenu svog života. Ova tranzicija se veoma jasno vidi i na liku novinara Petera (Thomas Kretschmann). Upravo perfektna karakterizacija i živost koju su glumci unijeli u likove razlog je snažnom utjecaja koji film ima.
Prepoznavanje
Odavno je ustaljena činjenica da južnokorejska kinematografija daje veoma kvalitetne filmove. Ali isto tako činjenica je da od 29 filmova koliko su kandidirali za Oscar nikada nijedan nije ušao u uži krug. Odavno je također postalo poznato da nagrada Oscar nije mjerilo kvalitete filmova. No, nije riječ o tome ovdje. Ovdje je riječ o priznaju i prepoznavanju truda i kvalitete. A za sve filmofile, film A Taxi Driver jedno je vrhunsko kinematografsko ostvarenje. Definitivno jedan od najboljih južnokorejskih filmova posljednjih godina i filmsko iskustvo koje se ne propušta.
