Iza kamere – Studio Šesnić&Turković: “Volimo većinu plakata i uz njih nas vežu razne uspomene”
Studio Šesnić&Turković studio je za grafički dizajn i vizualne komunikacije i „cilj im je za svaki projekt pronaći kvalitetno kreativno rješenje koje će mu dati komunikacijsku snagu, dugovječnost te ga razlikovati od konkurencije.“ U studiju rade Marko Šesnić, Goran Turković i Andrea Sužnjević. Za svoje su radove dobili nagrade na međunarodnim i nacionalnim natječajima i njihovi su radovi izlagani na većini relevantnih izložbi u regiji kao i u mnogim stručnim publikacijama. Između brojnih drugih radova, dizajnirali su i mnogobrojne plakate za hrvatske filmove koje možete škicnuti na njihovoj web stranici.
Pogledala sam na stranici studija Šesnić&Turković plakate koje ste radili za hrvatske filmove. Moram priznati da mi je mnogo njih poznato jer je stil prepoznatljiv i upečatljiv, a nisam ni znala da ste to vi radili. Između ostalog, radili ste plakate za nedavni Nuićev film Život je truba, za Matanićevog Zvizdana i Jurićevog Kosca. Otkuda crpite inspiraciju za plakate koje vaš studio dizajnira, imate li uzore?
Da… Dosta radimo za filmove. Vjerojatno se producentima koji nas angažiraju sviđa što smo se ispraksali u tom području. Ideju za plakat dobijemo iz scenarija ili grubog ‘šnita’ filma, ovisno u kojoj smo fazi produkcije angažirani. Uzori su nam dobri radovi raznih autora, Saul Bass je možda jedini kojeg bi imenom izdvojili.
Plakat za film Šuti donekle je provokativnog dizajna i u javnost je pušten 2013.godine, iste godine kad se dogodilo zabranjivanje plakata studija Cuculić za predstavu Fine mrtve djevojke zbog prikaza Majke Božje u lezbijskom odnosu. Jeste li doživjeli slične reakcije i na plakat za Šuti?
Nismo na taj plakat nikakve loše reakcije čuli. Hvala Bogu. Tema filma i tog plakata nije toliko kontroverzna koliko progovara o šutnji zlostavljanih žena, nečemu o čemu bi se trebalo puno više pričati.
Koji je proces stvaranja plakata za film? Imate li uvid u sadržaj filma, smijete li pogledati film ili neke scene iz filma ili sve ide preko dogovora i unaprijed je određeno?
Proces je uglavnom ovakav: producent nam u razdoblju predprodukcije da scenarij da ga pročitamo. Nakon toga slijedi sastanak sa producentom i redateljem filma da vidimo jesmo li mi sve dobro shvatili, da čujemo imaju li nekakvih smjernica i sl. U tom razdoblju predprodukcije moramo skicirati plakat jer ako odlučimo da je fotografski plakat pravi put za promociju filma, ta se fotografija mora napraviti negdje za vrijeme snimanja filma, dok su glumci u gradu, s točnim frizurama, kostimima, dok nam je set i scenografija još dostupna… Ako odlučimo da će plakat biti grafički, a ne fotografski (i produkcija i redatelj se slože s tim) onda znamo završiti plakat i prije snimanja.
Koliku slobodu stvaranja imate? Tko ima zadnju riječ pri dizajnu plakata, dizajnerski studio ili redatelj?
Zadnju riječ uvijek ima redatelj. Redatelj je autorski šef filma i plakat mora predstavljati njegov film na način s kojim se on slaže. Borba s klijentom i njegovim željama je svakodnevna muka dizajnera, ali u slučaju umjetničkog filma ona je potpuno opravdana.
Kojim se plakatom posebno ponosite, da vam je baš prirastao srcu i najviše ste ponosni na njega?
Uf, teško pitanje. Volimo većinu plakata i uz njih nas vežu razne uspomene. Al ako moramo neke izdvojiti to bi bili za Šuti, Život je truba, Kosca, Zagrebačke priče, Zvizdan i jedan koji upravo radimo – Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić
Kažu da traileri nisu što su nekad bili i da se prije 20-tak godina u trailere ulagalo puno više pažnje. Mislite li da isto vrijedi i za filmske plakate? Čine li vam se malo manje maštovitima ako ih usporedite recimo s plakatima iz pedesetih i šezdesetih godina?
U trailere se danas ulaže puno više pažnje nego u plakate i to s dobrim razlogom. Danas publika ima priliku vidjeti nekoliko verzija trailera čak i godinu dana prije distribucije filma, a plakate vidi koji mjesec prije u kinu. Danas je audivizualna i PR promocija višestruko jača od plakata, za razliku od 50-ih i 60-ih kada je plakat bio glavno promotivno sredstvo. Ali teško je o tome svemu pričati jer su američka i europska industrija toliko različite da su zasebne teme. Stari poljski i kubanski filmski plakati su puno kreativniji nego današnji prosječni plakat.
Za koji bi film (bilo hrvatski ili strani) voljeli da ste mogli napraviti plakat?
Za naše najdraže hrvatske filmove naravno: Tko pjeva zlo ne misli i Imam dvije mame i dva tate.
Popularnost hrvatskog filma sve više raste u zadnjih nekoliko godina, kina se digitaliziraju i festivali imaju sve bolju posjećenost. Raste li paralelno i potražnja za sve kvalitetnijim i originalnijim filmskim plakatima?
Raste, raste. Kako se kvaliteta filmova podiže tako se i cijela promocija diže. Devedesete su bile ‘crno’ razdoblje hrvatskih filmova pa tako i dizajna njihovih plakata, a danas su više-manje svi na visokom profesionalnom nivou.
Imate li već neki novi projekt na kojem radite i koji možemo uskoro očekivati?
Momentalno radimo na plakatima i špicama za Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić, Sve najbolje Snježane Tribuson i ZG80 Igora Šeregija. Svi će ti filmovi i plakati do kraja godine ići u distribuciju.
