Izvještaj – 5. SuperUho Festival: Za one koji vole kratke izlete niz ulice sjećanja

Kada govorimo o festivalima prije nego što na njih odemo, govorimo o lineupu, headlinerima, fillerima i hrpi bendova o kojima smo nešto čuli, jer frend od frenda zna nekog iz benda i priča se da su jednom rasturili u KSET-u ili Močvari. Kada se s festivala vratimo, doživljaje po kojima ćemo pamtiti festival teško je svesti na izjave s kojima se možete složiti, ne složiti ili [broj 3] niti složiti, niti ne složiti. Svaki festival ima nešto zbog čega ćete svake godine u vrijeme kad se održava tražiti godišnji, zadužiti se i svaku iole važnu aktivnost toga ljeta podrediti upravo njemu. SuperUho polako, ali sigurno postaje taj festival za mene i sve one koji vole kratke izlete niz duge ulice sjećanja.

SuperUho nije jednodnevni izlazak, niti petodnevni mamurluk. SuperUho nije !!!, Turbonegro i Ride. Kada sam ga pokušala opisati svome bratiću s kojim dijelim iskustvo najmlađeg člana obitelji, rekla sam mu da je to festival za vrijeme kojeg bi naše sestre ostavile djecu kod baki i pokušale opet biti mlade. To je karikatura festivala, kao i naših sestara, ali navodi na pravi smjer. Svima je poznata ta ‘žedno-uho ekipa’ sastavljena od ljudi u najboljim godinama i studenata koji čekaju da im se dogode najbolje godine i bend za kojeg će moći reći “ja sam ih gledao kad još nisu bili popularni”.

To su ljudi čija je ideja zabave buđenje u devet, natjecanje na glazbenom kvizu i čekanje zore na plaži uz bocu nečega što je davno ishlapjelo, uz neukusnu pop glazbu sličnog okusa. Najavljeni bendovi tek su izlike da se spustite do mora i s najdražima provedete nekoliko dana na suncu. Je li riječ o dobrim ili lošim izlikama, prosudite sami, jer izvještaji ne mogu i ne žele biti objektivni.

DAN 1. ili super suho

Tragedija koja se dogodila u obitelji Maus zakinula je festival za jedan vrlo vjerojatno divan nastup. Iako smo do zadnjeg dana očekivali da će Mate riješiti neku zamjenu, nismo dobili nikakve informacije o tome. Koncerti su malo pomaknuti i to je bilo to. Na neki način to mi se čini iznimno poštenim prema bendu koji je izgubio jednog svog člana na turneji. Mogao je uskočiti neki domaći bend. No čini se da na svijetu još ima stvari koje nisu zamjenjive.

Prije nego poslažem bendove u tu nesretnu crticu o prvom danu SuperUha, spomenut ću DORF. Ove je godine on poslužio kao jedini pošteni sadržaj u danima koji su prethodili festivalu. S obzirom na to da je jedan dan pala kiša i spriječila održavanje DORF-a, nekoliko je filmova prikazano i u ponedjeljak. Ti su me filmovi spasili kada sam na plažu bježala od bendova koji me ni s čim nisu mogli zadržati pred sobom. Prvi se dan tako sveo na tek nekoliko dobrih trenutaka. Što se mene tiče, i najlošiji je film na plaži, i dalje bolji od koncerta na kojem se pitate ‘kako je ovaj bend ikad postao popularan?’

Jedno mi je ipak bilo drago – Tyger Lamb, Them Moose Rush i Porto Morto su bili daleko ugodnije iskustvo od !!! koji su navodno bili ‘jako dobra čagica’ i koji su dobro sjeli onima koji su očito pili više od mene. Što se mene tiče, naša cura i naši dečki su ih pomeli. Ipak, nisam bila posebno zadovoljna nijednim nastupom. Tyger Lamb koji su otvorili festival imali su možda najveći potencijal da budu taj jedan bend, ali oni još grade svoj stil uživo. Njihov je zvuk neočekivano privlačan, čak i ako ne dijelite njihovu čežnju za dugim američkim cestama. Imaju zanimljivu, gotovo opipljivu bendovsku energiju i što god da rade, kao da rade povezani nevidljivom žicom.

+ za domaće bendove

Nastupali su u tom nezahvalnom terminu u kojem se festival tek otvara i u kojem nitko ne očekuje da će baš taj prvi bend biti dobar, ali oni su svakako jedan od highlightova tog dana. Kada kažem da još uvijek grade svoj stil uživo, kažem to u nadi da će s vremenom izbaciti one govorene dijelove između pjesama. Jer, iskreno, bolno su iritantni.

Earthless je nakon toga došao kao godišnji. Oni su pak druga krajnost. Oni niti pjevaju, niti govore. Bila je to prilika da se utopite u psihodelične ostatke 70-ih ili da s klupe komentirate da i nakon pola sata još uvijek nije gotova prva pjesma. Nadam se da ne moram reći što sam ja radila. Them Moose Rush su jedan od onih bendova od čije se svirke u KSET-u neki još oporavljaju, ali ja nisam bila na njoj. Them Moose Rush vidjela sam u nekim drugim prilikama i tek sam ih nedavno počela razlikovati od From Another Mother. Nekako su mi draži od braće druge majke, ali mislim da im fali nekog poštenog sadržaja i dubine.

Nikola Runjavec fascinira svojim vokalnim sposobnostima i to su ti trenuci u kojima vam malo fali da se prebacite u neki drugi modus, onaj nimalo kritični kojim vladaju emocije. No nije otišlo dalje od toga da su mi Them Moose Rush ipak malo zanimljiviji od From Another Mother.

!!!, kako god se izgovaralo, bili su mi neizrecivo odbojni. Znam da je bend prije nekoliko godina uživao veliku popularnost, ali ja nisam mogla naći nijedan razlog zašto bi tomu bilo tako. Ne znam kako im je to uspjelo, ali zvučali su užasno. Oni se jako trude vizualno biti Rolling Stonesi svoje klase, ali jedino u čemu uspijevaju je neukus. Na moju veliku žalost, festivalska publika voli ovakve bendove. Svi su moji prijatelji ipak popratili taj koncert, a ja sam utjehu pronašla u mockumentaryju Spit’N’Split koji se vrtio na plaži.

Porto Morto vratio je dostojanstvo prvom danu. Iako mi se i oni povremeno čine neuvježbani, a njihovi aranžmani previše eksperimentalnima za njihovo dobro, taj bend ipak ima vještinu da vas prebaci na neko drugo mjesto i, ako ste htjeli tamo biti, uživali ste.

DAN 2. ili dan kada je manje opet pokazalo da je više

Kada ovako retrogradno gledam na satnicu festivala u programskoj knjižici, pazeći da ne propustim neki bend, jasno vidim samo imena Harvo Jay, Šumski i No Age. Od Pallbearera sam pobjegla čim sam ih čula. Možda bi kolega Sinković, koji je u prvom redu klimao glavom, mogao reći nešto o njima, ali ja sam taj hard rock o’clock iskoristila za neke pametnije aktivnosti. Voljela bih reći da sam isto napravila za vrijeme Turbonegra, ali tada sam se trudila biti dobra prijateljica i poduprijeti one koji su došli na festival baš zbog ovog benda.

Oni su navodno radili glazbu za Jackass jednom i zbog toga su ih ljudi voljeli (i još ih vole?). Navodno je to punk bend, vrlo je feminiziran i besramno neoriginalan u prepričavanju spolnih odnosa vaših roditelja. Među tim je navodima teško odabrati jedan koji će sažeti zašto mi je iznimno drago da me za ovakav bend ne vežu nikakve uspomene. Vidjela sam ja taj zanos ljudi koji su se gađali pivom, vidjela sam žene koje su vikale da imaju erekciju, ali nisam čula ništa zbog čega bi se ikada opet zatekla u prvom redu na koncertu Turbonegra. Blue Hawaii je onaj bend vam daje lažni dojam klupske večeri na kraju festivala u kojem nisam uspjela pronaći ništa vrijedno pažnje.

Prvi pravi žednouhi koncert

Harvo Jay, Šumski i No Age ponudili su puno više. Harvo Jay nastupio je u proširenoj formaciji, s Jurajem Vojvodićem na gitari i nešto syntha. Bilo je to neugodno iznenađenje za mene, jer malo bendova stvarno treba tu drugu gitaru, a čini mi se da baš njima nikako ne treba. Ipak, nastup na SuperUhu možda ne bi ni dovršili u jednom komadu da nije bilo četvrtog čovjeka pa je teško procijeniti donosi li im on potrebni balans ili upravo suprotno. S obzirom na to da im zvuk ionako još nije sjeo unutar zadanih granica ijednog od žanrova koje su okrznuli, progledat ćemo kroz sve njihovo eksperimentiranje. Dosad je izrodilo mnogo dobrog.

Do mene je došao i jedan zanimljiv komentar lokalnih superuhovaca o tome kako se čuje da je Harvo Jay iz istočne Slavonije i da se osjeti kako je rat utjecao na njih. Još jedan bend trenutka, na koji toliko očito utječe sadašnjost u kojoj žive i stvaraju, pada pod križem ljudske površnosti i gluposti. Šumski je nakon Harvo Jaya malom stageu održao možda prvi pravi žednouhi koncert u kojemu se moglo uživati s nevjerojatnom lakoćom, bez mozganja o tome zašto bi itko ikada slušao ovaj bend. Slušamo ih, jer su super. Bez teške filozofije i lažne skromnosti, Šumski je ostao dragocjenost napola žive i bogate, ali pomalo dosadne zagrebačke scene. Jedan od pamtljivih trenutaka koncerta bit će otkrivanje plakata s koncerta u KSET-u iz ’96. koji se nekako našao u fasciklu koji je moj prijatelj ponio na festival. Tako se sveti krug KSET-a i Žednog Uha nastavio vrtjeti.

Da je malo bendova kojima treba druga gitara, dodatno su potvrdili No Age. Njih je samo dvoje, ali imaju iskustvo power trija i znaju sve o tome koliko vrijedi bubnjar koji pjeva. Ako su Šumski održali prvi žednouhi koncert na kakve smo naviknuli, No Age je održao drugi takav. Treći dan nastavio se niz odličnih koncerata na malom stageu.

DAN 3. ili dan koji nismo zaslužili

Treći dan na Super Uhu bio je jedan od boljih dana u kratkoj povijesti festivala. Od Crva pa do Pick A Pipera, sve je sjelo na mjesto i ljudi su možda prvi put tri dana htjeli bis cijelog festivala. Ironično je da sam ipak uspjela čuti nekoliko nezadovoljnih ljudi koji su od festivala odustali na Trail of Dead, baš u vrijeme kada je za mene sve počelo sjedati na mjesto. Jedini domaći bend iz šire regije ove godine, Crvi, uspio nas je pozitivno iznenaditi. Prekinuli smo pripreme za odlazak kući i otišli vidjeti tko prolijeva tu plesnu buku pred nas. Crvi nisu jedan od onih jako kreativnih bendova čije se pjesme značajno razlikuju jedna od druge, ali dobri su glazbenici i ne možete stajati potpuno mirno dok ih slušate.

Sve do ovogodišnjeg Super Uha i NLV je za mene bio ne tako kreativan bend. Čini se da ih predugo nisam slušala uživo, jer sve što zvuči mlitavo na albumu, u živoj varijanti stvarno živi. Ipak, NLV ima sličan problem kao i Them Moose Rush. Niti jedan, niti drugi bend nisu moja ‘šalica čaja’, nisu slični ni po čemu, ali oba je zanimljivo slušati, jer imaju fantastične vokaliste. Kada bi im to uzeli, ostala bi dosada. No na Super Uhu toga dana nije bilo njezinih tragova. Odmah nakon NLV-a krenuo je Trail of Dead i ovdje moj izvještaj vrlo lako može prestati imati smisla. Sve od Traila pa do kraja koncerta Ridea više je religiozno iskustvo, nego festivalska noć. Od ekstaze smo se oporavili na kraju svega, glabajući junk food iz festivalske ponude koja baš i nije bila zavidno šarolika, pitajući se što sad, jer spavati ne možemo.

Trail Of Dead iliti bend kojeg drže Samwise Gamgee i Frodo Baggins kada ne idu na duga putovanja zbog povrata nakita, pokrenuo je prašinu i zvučni zid koji je savršeno zagrijao ljude za ono što je uslijedilo. Uplivati u bolest zvanu Algiers nakon toga bilo je neprocjenjivo. Najbolji pokazatelj da je ovaj niz polu-smislenih rečenica ovdje da opiše ono što je teško opisivo, je slika Mate Škugora koji na ogradi ispred Algiersa urla kao da sutra ne postoji. Nemam tu sliku, ali imam tu uspomenu. Pretpostavka je da je organizator festivala odobrio svaki bend koji na njemu nastupa, ali nakon što je (kako smo kasnije mogli vidjeti) dan proveo igrajući “šicu” s njima, njegova je sreća bila sreća iskrenog prijatelja fana, a ne organizatora. To je zapravo i slika SuperUha – slika čovjeka koji gleda možda najbolji bend našeg vremena i ne vjeruje da se takav bend dogodio.

Kožne cipele, ratnici podzemlja i zaleđeni strip junaci

Ne događa se to svaki dan. Algiers u kožnim cipelama na plus 30, Algiers kao kakvi ratnici podzemlja kraj stagea tijekom koncerta NLV-a, Algiers kao znak distopijske stvarnosti koja tek dolazi. Sjećam se kako sam na podu motala duhana kada se njihova sjena nadvila nad mene. Malokad sam se osjećala sigurnije nego kad je Franklin James Fisher upozorio ljude da ne gaze po meni. Svaki korak, svaki pokret koji taj bend napravi ima težinu kultne filmske scene i iskreno vas žalim ako ih još niste čuli.

Pred kraj koncerta ipak sam se izvukla iz gužve da bi normalna dočekala Ride, prvoborce žanra koji nije htio umrijeti, jednog i jedinog shoegazea. Pišući prošle godine o njemu spomenula sam da će neki od nas sigurno vidjeti bar jedan od njegovih bendova uživo i to se ovim SuperUhom obistinilo. Zaobišao nas je Slowdive, ali dobili smo Ride. Nisu nas iznevjerili. Nije to bio klasičan nostalgia fix, jer priča o bendu nije klasična priča o bendu. Da je ona išla drugačije, možda bi za deset godina gledali sjenu nekad velikog benda čija se kreativna energija iscrpila, sjenu koja živi na stranim hitovima i pokušava očarati maloljetnice u publici. No mi smo pred sobom dobili bend koji se nakon duge hibernacije opet našao tamo gdje je stao.

Kao da su zaleđeni stripovski junaci, vrijeme za njih nije teklo. Ride je uistinu jedan od onih bendova koji čine živote boljima. Nakon što je krenula Drive Blind, a cijeli koncert kulminirao u toploj buci, još se jednom pokazalo da njihovo vrijeme stvarno nikada nije prošlo.

Tako se treći dan iskupio za sve grijehe koji su mu prethodili i najavio neka velika vremena za sva žedna uha.