Istaknuto
22.04.2019.

Vrijeme čitanja: 6 minute Po završetku svakog mjeseca primit ćemo se posla i skupit ćemo nedavno izašle albume koje smo slušali na jedno mjesto. U ožujku su nam kroz player prolazili Porto Morto, Pseća plaža, Killed a Fox, The Sepia Sisters, Bakterije, FNC Diverzant, Trophy Jump, From Another Mother i Svemir.

17.04.2019.

Vrijeme čitanja: 7 minute Nadam se da i u ovom izdanju za mjesec veljaču ima za svakog ponešto. Melodičnog black metala mi je previše za barem par mjeseci.

Glazba

Izvještaj – A Place to Bury Strangers: Stroboskopski i drugi grijesi

09.09.2018. Valentina SertićFoto: Dražen Šarec/Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 3 minute

Mislim da je prošlo dvije ili tri godine otkad sam zadnji put gledala, pa i slušala, A Place to Bury Strangers u Močvari. Bila je to mračna zima neke tamne faze u mom životu; vlažne struje mojih adolescentskih misli nagnale su me da povjerujem kako mi treba baš to, plitko američko ništavilo. Čak i tada mi se pričinilo da su dosadni i od cijelog sam koncerta zapamtila tek mašine za dim s puno fog juicea i kotrljanje svjetla po Močvari. Nisam bila omamljena, samo neimpresionirana. Moram priznati da je jučerašnji nastup bio pomak u dobrom smjeru, ali za par godina će se i on svesti na suhi led.

,,Svi tečajevi počinju u jesen”, a u jesen počinje i nova koncertna sezona. Na stranu to što sam istopila jedan, a smorila drugi dio svojih bubnjića, ovakav je koncert bio pun pogodak za kraj ljeta i početak jeseni. Puno buke, dima, ritma, nešto znoja i vrlo malo smisla. Bez obzira na to što je dio ljudi koncert slušao s re-inventane Močvarine “terase”, od početka sam imala dojam da su se ljudi pravo zaželjeli Močvare i noisea te da im je ta subota uvečer svima nešto značila. Uostalom, i antisocijalni moraju povremeno na društvena okupljanja. Jučer nas se skupilo dosta. Već se na predgrupi skupilo onoliko ljudi koliko inače zna biti konačni zbroj.

Numb.er, the sonic children will inherit the Earth

Još jednom mi je predgrupa bila puno zanimljivija od headlinera. Riječ je o soničkom porodu losanđeleškog fotografa Jeffa Fribourga. Tako kaže opis Numb.era na Bandcampu na kojem sam ih i pronašla još ovoga proljeća. Nije neobično da mi dark-punk-post-shoe-gaze bendovi bočnim kanalima dođu pod ruku, ali rijetko koji me uvjeri da treba postojati duže od par albuma. Kada je u pitanju Numb.er, jedino što je neobično je to što sam ih imala priliku vidjeti ne tako dugo nakon što su mi se ukazali na internetima. Uspjeli su zadržati moju pažnju. Riječ je o petorki koja nosi karizmu koja bi se lako mogla mjeriti s onom koju imaju antijunaci Trainspottinga. Barem su me na njih podsjetili tako poredani, svatko u svom okviru, ali u istom filmu.

Foto: Dražen Šarec/Ziher.hr

Baš kao i APBS, Numb.er svoje deadpan vokale uranja u gitarske rifove do neprepoznatljivosti. Pedale jezde, a svojstva buke postaju nalik svojstvima tišine, ona ispunja prostor i potpuno vas smiruje ili vas pak potiče na vrisak i bijeg s mjesta događanja. Ovi se bendovi razlikuju po tome što jedan možda ipak ima nešto za reći. To nije APBS. Nema tu puno prostora za filozofiranje. Kad stanete pred ovakve bendove trebaju vam samo dvije minute ili čak manje da shvatite što ćete od njih dobiti. Oni koji su htjeli noise rock iskustvo koje u jednom trenutku više nalikuje na klupsko večer s mladim nadama undergrounda, klimali su glavama na APBS. Oni koji, baš kao ja, više vole melodije koje rastu i padaju te da instrumente drže ljudi, a ne karikature, njima je bilo ljepše na početku večeri.

A Place to Bury Strangers ili stare projektore

APBS, poznat i pomodan, nikako nije klasični noise rock trio. Njihovi se nastupi pamte po više sastavnica koje nemaju nužno previše veze s glazbom. Predstava je to koju su dobro uvježbali, ali i dalje djeluje spontano. Činovi su nelogično raspoređeni, ali energija je na mjestu. Koliko ćete uživati pitanje je strpljenja i tolerancije na stroboskopsku rasvjetu. U njihovom zvuku nema shoegaze topline, niti progresija koje bi vas zagrijale. Samo neumoran ritam i fuzz zzz. Lia Braswell koja je na njihovom zadnjem albumu “Pinned” postala službeni bubanj benda, bila je element iznenađenja kojim se bend iskupio za sve prolijevanje testosterona. Spomenimo samo bacanje skupih gitara i za publiku pomalo opasno mahanje njihovim vratovima. Ne želim zaboraviti niti onaj light saber moment pred kraj koncerta kada je Oliver Ackermann oslobodio ostatke svoje muške snage.

APBS zna kako koncert učiniti iskustvom koje nadilazi slušanje glazbe, ali ne bi bilo loše kada bi obratili pažnju na to koji efekt imaju na nas koji nismo toliko bijesni, morbidni ili skloni oštećivanju skupih stvari. Možda bi se tada pomaknuli s mrtve točke, mjesta ili trenutka u kojemu se sve čini nepokretnim. Stroboskopsko svjetlo ih zapravo tako dobro opisuje. 

(Visited 147 times, 1 visits today)
Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 3.250 out of 5)

Komentari