novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj – Algiers (Močvara): Post-punk ritam s dušom Motowna

algiers
Foto: Monika Bračević / MonikaBracevicPhotography
Vrijeme čitanja: 4 minute

Koncert Algiersa počinje kao što počinje provjera ispravnosti sirena za uzbunu svake prve subote u mjesecu pod mojim prozorom. TUUUUUU! Ne znam je li takav početak osmišljen da bi se utišali brbljavci ili da bismo se mi nesabrani sabrali u svetoj buci, ali odobravam taj poziv na uzbunu. Kamo sreće da je svaki pod mojim prozorom takav!

Tih nekoliko minuta koliko je trajalo to tupo zujanje promatrala sam dvije plahte koje Algiers nosi kao pozadinu na koncertima: “All power to all the people” (Spike Leejeva verzija slogana stranke Crnih pantera) i “(I am the people), I’m not the pig” (Fred Hampton, jedan od vođa Crnih pantera).

Gledajući u te riječi, prisjetila sam se scene iz ureda koja se dogodila jutros. Raspravljalo se o tome ima li smisla da umjetnici budu politični u svom djelovanju. Moj je stav bio da svi, pogotovo oni kojima je dana velika publika, trebaju tome težiti. Kolege se nisu slagale. Nema svatko tko ima publiku nešto pametno za reći. Bili su u pravu. No Algiers kao politički vrlo angažirana grupa glazbenika izmiče ovoj i svakoj sličnoj raspravi. Ova četvorka ne dolazi pred publiku sa svojim programom. Oni su svojim programom privukli svoju publiku. I ona je zaokružila.

algiers
Foto: Monika Bračević / MonikaBracevicPhotography
Posada broda “Algiers”

Ta je publika od samog početka koncerta bila barem 43% življa nego inače na zagrebačkim koncertima utorkom. Da nije bio utorak, vjerujem da bi ljudi bilo još više, a samim time i manje plesnog prostora pa mi je nekako čak drago da je ovako ispalo. Algiers su ionako bend za radničku klasu. Barem do neke mjere. Tekst Leeja Teschea koji smo prije nekoliko dana podijelili na stranici pomogao mi je gledati koncert na drugi način. Osim činjenice da je Lee, samozatajni gitarist koji je sebe opisao kao desnorukog Nicka Cagea, odličan pisac, još su me neke stvari u vezi Algiersa potpuno osvojile.

Prva je ideja da je frontman (a kakvog samo frontmana Algiers ima!) na toj poziciji protiv svoje volje i karaktera. Druga je da basist neprestano zadirkuje bubnjara (jer ritam sekcija mora imati svoje interne fore). Treća je da je taj mahnito genijalni bubnjar zapravo nježno tkivo benda (situacija koja je, također, češća nego što bi se reklo). Četvrta je prepoznatljivost posade koja se mogla prepoznati u kutevima pozornice i iza pultova. Lee nam je tekstom omogućio jedno organsko iskustvo koncerta i na tome mu hvala. Zbog toga mi je, između ostalog, ovaj nastup, za razliku od nastupa na Super Uhu, ostavio i neke racionalne dojmove.

algiers
Foto: Monika Bračević / MonikaBracevicPhotography
I’ve seen the underside of power!

Underside of Power, pjesma koja je zatvorila prošlogodišnji koncert u Močvari, ovoga je puta izvedena na početku. Ove godine su malo izokrenuli set listu, ali su bez obzira na to uspjeli napraviti mali spektakl. “Svaki korak, svaki pokret koji taj bend napravi ima težinu kultne filmske scene” napisala sam zadnji put i još to mislim, ali sada mi je jasnije da kad kažem “taj bend” zapravo mislim na Franklina. Iako bend čine sve odreda lijepi ljudi, Franklin je čija energija nosi cijeli šou. Lee je ovdje možda kao desnoruki Cage, a Ryan kao mlađi brat Crispina Glovera, istovremeno antipatičan i beskrajno zanimljiv, ali Franklin priču čini stvarnom.

Nepotrebno je spominjati da je bez njega bend nekako previše bijel ili ružičast, da ne kažem proziran. Nakon Franklina, najviše poklonika ima nježni div, Matt Tong. U moru neobičnih zvukova koje ovaj bend umije stvoriti, Tongov bubanj je svakako jedan od čišćih i dobroćudnijih. Sam koncert kao izvedbeno djelo podsjeća na kolaž. Povremeno su prijelazi između pjesama toliko oštri da nakratko izgubite pojam o tome koji je bend pred vama. Dominira taj post-punk ritam s dušom Motowna, ali njega lomi elektronika, repanje i noise gitariziranje. Algiers je jedan od tih bendova koji će se teže ukalupiti i lakše prepoznati.

algiers
Foto: Monika Bračević / MonikaBracevicPhotography
Žedna uha

Da publika odobrava sve što oni čine, bilo je jasno na prvi pogled, ali postalo je posebno očito kada je Franklin najavio singalong na novoj pjesmi, a publika ga je ulovila iz prve. Čini se da žedno-uho-publika osim ukusa, ima i sluha. Na kraju bih još spomenula dijelove koncerta koji ne nedjeljivi od glazbe, a to su pozadinski govori koji prenose program samog benda. Mislim da bi bilo pošteno i ovaj izvještaj završiti jednim od njih:

It is only since the Second World War that there’s been a counter-image in the world. And that image did not come about through any legislation or part of any American government, but through the fact that Africa was suddenly on the stage of the world, and Africans had to be dealt with in a way they’d never been dealt with before. This gave an American Negro for the first time a sense of himself beyond the savage or a clown. It has created and will create a great many conundrums. One of the great things that the white world does not know, but I think I do know, is that Black people are just like everybody else. One has used the myth of Negro and the myth of color to pretend and to assume that you were dealing with, essentially, with something exotic, bizarre, and practically, according to human laws, unknown. Alas, it is not true. We’re also mercenaries, dictators, murderers, liars. We are human too.

(James Baldwin, 1965.)

Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari