Izvještaj – Amira Medunjanin u Lisinskom: Ah, što ćemo ljubav kriti
Amira Medunjanin svojim je posljednjim albumom “Silk & Stone” definitivno potvrdila svoj status na svjetskoj glazbenoj sceni, gdje je već odavno uspoređena s Billie Holiday, a svoj zagrebački status svakako je potvrdila nastupom u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Nakon niza nastupa u komornim prostorima, koji možda više odgovaraju glazbi kakvu Amira izvode, uspjela je napuniti i Lisinski i u njemu stvoriti intimnu i izrazito emotivnu atmosferu, kojoj su pomogle i projekcije Ivana Lušičića koje su uspješno prikazivane na orguljama.
Na početku, kao što je to i Amira učinila, vrijedi pohvaliti izvrsne glazbenike s kojima je snimila i posljednji album – pijanist Bojan Zulfikarpašić, koji se vokalom uključio u izvedbu pjesme Telal viče, kontrabasist Nenad Vasilić, gitaristi Ante Gelo i Boško Jović, te gosti iz Turske, na oudu Yurdal Tokcan i Hakan Gungor na kanunu. Svaki od njih dobio je prostora za improvizacije, a svi zajedno besprijekorno funkcioniraju. Posebno oduševljava kombinacija kanuna i klavira, pravi spoj tradicionalnog i suvremenog, koji smo mogli uočiti već tijekom prve pjesme Ajde da li znaeš, pametiš Milice.
Zanimljivo je da je velik dio repertoara ove tradicionalne glazbe posvećen hrabrim ženama koje su na neki način istupile iz konvencija, što je Amira popratila duhovitim komentarima s prizvukom feminizma – takva je pjesma Telal viče o robinji koja je pokrala svog pašu, ali i međimurska narodna pjesma Čula jesam da se dragi ženi, koju je s posebnim veseljem izvela pred zagrebačkom publikom. U stalnom pozivanju publike da joj se pridruži u pjevanju uspjela je i pred inače pomalo suzdržanom zagrebačkom publikom – u glas s Amirom otpjevali su Ima dana u predivnom aranžmanu Ante Gela, a čuli su se i povici iz publike s glazbenim željama, od kojih su neke i bile ispunjene. Iako Lisinski definitivno nije najbolji prostor za interakciju s publikom, Amira je uspjela probiti i tu granicu.
Iako svaka od pjesama s Amirinog repertaoara u njenoj izvedbi nosi posebnu emotivnost, vrhunac večeri možda je ipak bio mali hommage Kemalu Montenu, čovjeka kojeg je opisala kao sve ono što Sarajevo jest i izvedba njegove pjesme Dušo moja, koju je publika prihvatila s oduševljenjem, baš kao i gostovanje Olivera Dragojevića s kojim je otpjevala dalmatinski evergreen Piva klapa ispod volta, koji je na ovogodišnjim Runjićevim večerima otpjevala s Dinom Šaranom. Amira se našalila i s tradicionalnim regionalnim prepucavanjem oko vlasništva nad narodnim pjesmama izvevši pjesmu Sejdefu majka buđaše, a izvela je i bosansku pomorsku pjesmu Grana od bora s albuma “Amulette“. Na repertoaru se našla i poneka makednoska pjesma, uključujući i pjesmu Eleno kerko s albuma “Silk & Stone” s kojom je Amira otvorila koncert.
Posebno dojmljiv bio je završetak koncerta. Već spremna na obožavanje zagrebačke publike, Amira je za bis pripremila tri pjesme – legendarnu sevdalinku Snijeg pade na behar na voće i jedan od najboljih brojeva s posljednjeg albuma, Telal viče, a posebno je iznenadila izborom posljednje pjesme. Izbor je pao na Loše vino Arsena Dedića koju je proslavilo Bijelo dugme, a Amira joj je u jednostavnom aranžmanu za kontrabas, klavir i gitaru udahnula sasvim novi duh, a ako je ikad odluči uvrstiti na neki od albuma, vjerujem da je njena izvedba jedna od onih koju ćemo pamtiti. Naposljetku, nakon još jedne runde ovacija, Amira se vratila u dvoranu, ali ne na pozornicu – odlučila je provjeriti može li je se čuti bez mikrofona, onako kako se sevdah pjevao u prošlom stoljeću u Sarajevu – i uspjela je. Izvedbom pjesme Bogata sam, imam svega uspjela je ono što malo koji izvođač uspije – u apsolutnoj tišini, njen predivan, čist i zvonak glas stigao je i do posljednjih redova velike dvorane Lisinskog i publiku još jednom dignuo na noge.
Dok govori, Amira Medunjanin djeluje kao obična duhovita Sarajka – koncert je ispunila nizom anegdota poput one o svom odlasku u Split tijekom rata, o prvom susretu s Oliverom Dragojevićem na Runjićevim večerima i sudbinskog susreta s Antom Gelom. Kad zapjeva, Amira je poput bića s drugog planeta – njen nevjerojatan glas, kojem sam hvalospjeve spjevao već u recenziji albuma Silk and Stone, posvećenost pjesmi, neposrednost u pjevanju i tradicionalna glazba koja joj je očito vrlo bliska malo koga mogu ostaviti ravnodušnim. Reakcije publike na koncertu samo su dokaz kako u Zagrebu (i u Lisinskom) postoji publika koja kvalitetu zna prepoznati i koja svoju ljubav prema Amiri ne krije, tako da vjerujem i nadam se da ćemo Amiru i njen sastav što prije ponovno vidjeti u Zagrebu.
