Izvještaj – Cinkuši (Good Vibrations): Dobri duhovi hrvatske glazbe
Ovotjedno izdanje programa Good Vibrations prošlo je u znaku etno glazbe. U Vintage Industrial Baru 25. siječnja nastupali su Balkalar, Ogenj i Cinkuši, a tematski ih je svojim glazbenim odabirom nadopunio DJ Emir. Prvi je nastupio Balkalar, mladi zagrebački ethno/gypsy sastav osnovan u rujnu 2016. koji se predstavio svojim obrada tradicionalne glazbe Balkana i drugih dijelova svijeta. Nakon 22h pozornicu je preuzeo koprivnički etno-punk sastav Ogenj. Klasični punk-rock zvuk nadopunjuju s bisernicom i violinom, po uzoru na slične bendove svjetskog glasa.
Ogenj iza sebe ima EP s pet pjesama „Još je rano“, a zagrebačkoj publici ovog su se puta predstavili s desetak stvari. No u svim se njihovim pjesmama prepoznaju utjecaji drugih izvođača, a zvuk violine i bisernice u njihovom ih slučaju ne čini specifičnima, već dodatno pojačava te usporedbe. Najautentičniji element njihove glazbe je kajkavski jezik koji njeguje pjevač i gitarist Ant Ruth. Pjesma Te tvoje joči izrazito asocira na Mumford & Sons, mogla bi se bez problema uklopiti u njihove albume, dok instrumentalni intro Vesele nočke podsjeća na Ja volim samo sebe Psihomodo Popa. Čuli smo i baladu kojoj nisam ulovio ime (Ruth ju je posvetio njihovim ženama koje doma čuvaju decu), ali ima dobar radiofonijski potencijal. Uz podršku medija i radijskih postaja, ta pjesma mogla bi brzo ući u uši slušatelja.
Ogenj je u Vintageu snimao spot za eksplozivni singl Hote, hote koji u studijskoj verziji zvuči kao Blink-182 s bisernicom, dok u live verziji doziva Nirvanin Smells Like Teen Spirit. Kraj koncerta bio je rezerviran za njihov prvi singl i zasad najveći hit Lepa Mara. Što se samog nastupa tiče, Ruth na pozornici ima beskonačnu energiju i dosta ju je dobro prenio na publiku, dok je ostatak peteročlanog sastava ipak djelovao pomalo suzdržano. No njihova je glazba uspjela pokrenuti dio okupljenih, a vjerujem kako će se postepeno razvijati i njihova autorska kreativnost i maštovitost. Uz podršku radijskih stanica i medija, Ogenj zapravo ima dobar potencijal da se probije na hrvatsku mainstream scenu na kojoj izvođača poput njih nema, ako za to imaju ambicije. U nekim se trenucima čini da je njima najbitnije da se za vrijeme nastupa dobro zabave.
Par minuta poslije 23h svoj su nastup započeli Cinkuši, glavne zvijezde večeri. Cinkuši imaju svoj krug sljedbenika i obožavatelja pa ne čudi da se s prvim taktovima njihove svirke ispunilo dvije trećine prostora, iako su prije manje od mjesec dana nastupali u Močvari, na humanitarnom koncertu za svog violinistu Igora Barića. Njega već neko vrijeme mijenja Marko First, inače dugogodišnji suradnik Cinkuša koji je i ovog puta okupljene razmazio svojim prvoklasnim sviračkim umijećem. U standardnoj postavi na akustičnoj i električnoj gitari, kontrabasu, mandolini, violini, trombonu i bubnjevima zasvirali su instrumentalni uvod iz kojeg su se prolomili stihovi „Grad se beli preko balatina“ i slavlje je moglo početi.
Uvodno oduševljenje dodatno su začinili stari favoriti publike Nega sonca nit meseca i Pet je kumi. Uz te tri stvari na početku koncerta, između kojih se još smjestila Picek, s prvog albuma „Zeleni kader“ čuli smo još samo Oj krapinske vuske staze s kojom obično završavaju koncerte. U središnjem dijelu setliste smjestile su se Recept i Raca, jedine odsvirane pjesme s drugog albuma „Domesticus Vulgaris“, dok su ostatak svirke činile pjesme sa „Špiritus Sanctus“ i nove stvari koje tek čekaju studijsko izdanje.
Cinkuši su svoj glazbeni izričaj izgradili na obradama narodnih pjesama, no nikada to nisu bile obične obrade pojačane bubnjevima i električnom gitarom. Njihovi su aranžmani domišljati, inovativni, bogati detaljima, pri čemu se svi instrumenti harmonično nadopunjuju, a opet svaki pojedinačno dolazi do izražaja. U svom autentičnom zvuku i originalnim skladbama uvijek traže nova rješenja i nove izazove. Daleko su dogurali od albuma „Zeleni kader“ iz 1999. godine. Svakim sljedećim albumom širili su krug inspiracije i glazbenih utjecaja pa je tako pjesma Recept nastala spajanjem recepta za štrukle i Mamice su štrukle pekli, a na istom se albumu našla i obrada slavnog songa Neka cijeli ovaj svijet – osobno najbolja verzija te kultne pjesme.
„Špiritus Sanctus“, njihov treći studijski album iz 2009. godine, bio je njihovo najveće glazbeno istraživanje, od uglazbljenih stihova „Balada Petrice Kerempuha“ (Nenadejano bogčije zveličenje) do autorskih stvari Kak’ je Štef videl Majku Božju i Navigare necesse est. Tim su albumom, mračnijim od svojih prethodnika, Cinkuši potvrdili svoj autorski poriv za skladanjem i suočavanjem s određenim temama, poput religioznosti i pobožnosti. Više to nisu bile samo autorske obrade kao na prvom albumu, već su iz tradicionalnih napjeva i motiva nastale posve nove stvari, kao što su Huja brija i Bela.
Prema onome što smo jučer čuli, album koji već nekoliko godina pripremaju bit će još veći korak u tom smjeru. Nastavit će svoje istraživanje tema kao što su smrt, vjera, mladost i starost, društveni običaji poput braka, a čak će i zapjevati na talijanskom i njemačkom. Od novih stvari čuli smo još jedno uglazbljivanje Krležinih stihova, Mizerere tebi, Jeruzalem čiji bi uvodni riff na kontrabasu mogao proći kod Massive Attacka. Pjesma Tražim ženu najviše odudara od njihovog dosadašnjeg izričaja. S jedne je strane riječ o šaljivom tekstu kakve su već više puta preuzimali iz narodnog stvaralaštva, no glazbeno odlazi u smjer mediteranskog zvukovlja, a Cinkuše ipak prvenstveno vezujemo uz kajkavsko podneblje. No čini se da se iza toga skriva fina i zaigrana retro-parodija ljetnih festivalskih šlagera, u njihovom šarmantnom stilu.
Na pjesmi Baba mikrofon je preuzeo i gitaru zasvirao trombonist Nikola Santro, a veoma je upečatljiv refren pjesme. S Oj, mladost moja publika je već dobro upoznata i spada zasigurno u vrh njihovog opusa, dok smo na bisu čuli pjesmu Krava na orehu, još jedne uglazbljene Krležine stihove, no ovog puta na njemačkom jeziku. Koncert je završio uz anegdotu – navodno su njihovom prijatelju na skijanju slomili rebra jer je predložio da pjesma U gori raste zelen bor postane nova hrvatska himna. Kako god bilo, koncert je završio a-capella izvedbom spomenute pjesme. Hoće li se i ta pjesma naći na albumu, u njihovom prepoznatljivom aranžmanu, tek valja otkriti, no do tada valja raditi ono što je Cinkušima najmilije – uživati u životu. Ne zove se njihov live album bez razloga „Uživancija“.
