Izvještaj – Motovun Film Festival (1. dan): Otvaranje kojem smo s guštom zapljeskali
Jučer je otvoren 20. Motovun Film Festival! Značajna je to i slavljenička brojka koja bi mogla podrazumijevati dugačke (i zaslužene) apologije, no organizatori su učinili pravu stvari i pustili festival da govori najbolje o sebi – opušteno, kreativno i zabavno. Moramo priznati, ove smo godine u Motovun putovali užurbani i umorni, no u trenutku kada smo rasprostrli šator u podnožju Brda i sjeli na trenutak na naše kamperske stolice, sve je ostalo sjelo na svoje mjesto i festivalski nas je ritam, bezbrižan i zaigran, odmah obuzeo. Uhodana nas je ekipa organizatora i volontera srdačno dočekala pa je na nama ostalo samo da istražimo i iskusimo izvrstan program kojeg su nam već prvog dana festivala priuštili.
Premda smo se do službenog otvaranja već uhodali u program i ulice Motovuna, jubilarni smo početak 20. izdanja MFF-a dočekali s velikim aplauzom. S obzirom na to da je ovogodišnja zemlja-partner Island, pljesak nije bio uobičajen, već onaj vikinški kakvim islandski navijači bodre svoje nogometaše. Njime se nije slavilo samo drugo desetljeće postojanja festivala nego je to bio i poziv islandskim gostima – redateljima Friðriku Þóru Friðrikssonu, Rúnaru Rúnarssonu, producentici i članici žirija Anni Maríji Karlsdóttir te producentu Grimaru Jonssonu – da spakiraju prtljagu te da se pridruže brojnoj publici i gostima festivala.
Što smo pogledali
Otvaranje je započelo dobro i na isti se način moralo i zaključiti za što se pobrinula projekcija jednog od najuspješnijih argentinskih filmova prošle godine Počasni građanin Mariana Cohna i Gastóna Duprata za kojeg je sjajni Oscar Martínez dobio nagradu za najboljeg glumca Venecijanskog filmskog festivala. Tragikomična je to priča (koju bismo vrlo rado htjeli vidjeti i u domaćim kinima!) o piscu, dobitniku Nobelove nagrade za književnost, koji se nakon 40 godina odlučuje vratiti u svoj rodni kraj. Preuzevši obrasce dokumentarnog filma, Počasni građanin predstavlja, katkad vrlo groteskno, život protagonista i mehanizme društva koji od umjetnika rade senzaciju i (lošu) reklamu.
Istog smo dana u sklopu glavnog programa pogledali i izvrsni Vestern njemačke redateljice Valeske Grisebach kojim na postulatima vesterna kao žanra propituje europsku ksenofobiju. Mnoštvo je razloga za preporuku ovog neobičnog filma koji prikazuje skupinu njemačkih građevinara, privremeno zaposlenih u izrazito ruralnim predjelima Bugarske gdje se na nepoznatom teritoriju suočavaju s lokalnim seljanima. Od pustih predjela Bugarske do sjajno odabranih glumaca (redom amatera) i stvorenih uloga, fascinantno je kako ovoj priči dobro pristaje ruho vesterna, konvencialno vrlo maskulinog žanra kojeg u ovom slučaju preuzima i oblikuje – žena.
Posljednji je termin u kinu pod zvijezdama bio sačuvan za projekciju irskog filma Pravi momak za Mary Darrena Thorntona koji prati nekoliko tjedana u životu Mary – mlade žene s nekoliko ozbiljnijih problema u ponašanju – uoči priprema za vjenčanje njene najbolje prijateljice. Mary traga za pratnjom koju može povesti na vjenčanje, no u suštini ono što zbilja treba naći i oblikovati vlastiti je identitet. Premda Pravi momak za Mary odudara od stereotipnih oblikovanja glavne junakinje i zadire dublje u njen lik negoli se to u idejno sličnim filmovima čini, pod dojmom ranije odgledanih filmova ovaj nije zadržao visoko postavljenu filmsku ljestvicu prvog dana.
Kako smo pjevali, lajali i mijaukali
Premda je dan bio dugačak, sadržajan i uzbudljiv, motovunska svita nije imala vremena za predah, a nije ga ni tražila, do ranih jutarnjih sati. Za ugrijavanje i razgibavanje nakon višesatnog sjedenja pred velikim ekranima bio je zadužen Let 3. Da je angažman riječkih rokera bio pun pogodak, dokazali su posjetitelji koji su do kraja koncerta saživjeli s energičnim bendom, preplavivši trg plesnim pokretima te glasnim pjevanjem, a po potrebi lajanjem i mijaukanjem. Kako je otvaranje započelo i završilo – glasnim pljeskom. Nadamo se da će u sličnom ritmu i dobroj volji proteći i preostali dani festivala na Brdu. Početak je bio obećavajući.
