Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Glazba

Izvještaj – INmusic 2018. (3. dan): Službene isprike Interpolu što smo ih tjerali da sviraju

28.06.2018. Glazbena redakcija
Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Završio je još jedan INmusic. Trinaesti INmusic festival obećavao je puno, no pružio je puno manje. Većina headlinera festivala pružila su osrednje ili loše nastupe, a jedino je Nick Cave zablistao u punom sjaju. INmusic je prije znao ugostiti bendove koji bi nas šokirali odličnim nastupima i bendove s kojima bismo se putem festivala upoznavali i koji bi nas očaravali. Što godine više odmiču, to INmusic sve više gubi smisao. Stoga mnogi (s pravom) govore da ovo nije festival, već samo nakupina koncerata. Nakupina koncerata od kojih će ih veći dio biti ‘meh’. Cijeli je festival, a pogotovo treći dan dokaz toga.

Killed a Fox (Piše: Helena Kezerić)

Nastupili su u ranom i nezahvalnom terminu na Main Stageu, no to ih nije obeshrabrilo. Ono što je divno kod tog benda jest to što njegovi članovi ostavljaju srce i dušu na pozornici neovisno o tome nastupaju li pred 50-ak ljudi ili u prepunom klubu. Pjevač Chris svojim ekspresijama za vrijeme izvođenja pjesama oduševljavao je okupljenu publiku, ali i basista benda Alice in Chains koji je iz prikrajka stagea pogledao koncert u cijelosti. Pola sata izvođenog materijala bilo je premalo, a neke od izvođenih pjesama bile su Suitcase Man, Still life Mirror, Hive. Killed a Fox su bend koji definitivno zaslužuje bolji termin i više vremena pred publikom INmusic festivala, no to je nažalost problematika s kojom se domaći izvođači na ovom festivalu često susreću. Sva sreća Killed a Fox već imaju dovoljno vjernu publiku u Zagrebu, pravi primjer toga je činjenica da su mnogi jučer potegnuli ranije prema Jarunu isključivo zbog njih.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

PINS (Piše: Helena Kezerić)

Ženska četvorka iz Manchestera u prihvatljivijem terminu na Main Stageu po meni je dobila previše prostora u programu. Djevojke su nastupile odmah iza Killed a Foxa bez neke pretjerane zainteresiranosti. Scenski nastup bio im je jednako monoton kao i pjesme. Skoro pa mi je bilo žao utrošenog vremena. Svaka pjesma zvučala je isto i dok smo ispred Main Stagea čekali ostatak ekipe i bili primorani slušati što se događa ispred nas, zaključili smo da bi nam bilo bolje bilo gdje drugdje nego na Pinsima.

Alice in Chains (Piše: Valentina Sertić)

Zadnji dan INmusica obradovao me iz jednog jedinog razloga – na njemu su svirali pravi bendovi. Nick Cave ima Warrena Ellisa i one momke (Bog blagoslovio ono loše sjeme u hoodici), David Byrne ima svoju world-trupu, St. Vincent svoja antropomorfna bića, QOTSA bubnjara Mars Volte, a Killsi prateći bend. Uvijek je u pitanju takva, ekonomski isplativa, a senzacionalna formacija. Alice in Chains, Portugal. The Man i Interpol ipak zvuče i djeluju kao pravi bend. U tom su smislu Alice in Chains bili onaj tipičan američki, pomalo kaubojski, ali ležeran bend koji je, ne igrajući na notu senzacije, odradio koncert koji je i nama i njima dobro sjeo.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Naravno, što će im senzacionalnost kada imaju nostalgiju (i očigledno prate Svjetsko prvenstvo). Nostalgija je jaka, ali činjenica je da AIC ima jak, čist zvuk koji stoji iza nje i gura cijelu mašinu. Pojedinci su toncima zamjerili glasnoću vokala, ali moj je mozak sam ispravio nepravilnosti u zvuku. Sjećanje na studijsku snimku ponekad može poremetiti dojam nastupa uživo, ali rijetki su glazbenici koji mogu prouzročiti taj efekt. Možda je jedan od trikova u tome da budu Layne Staley. AIC su nastup zatvorili s Got Me Wrong, Would? i Roosterom te najavom novog albuma. Sve je bilo lijepo i ništa nije boljelo.

Portugal. The Man (Piše: Antonia Šikljan)

Portugal. The Man pravo je glazbeno otkriće svakome tko voli čuti nešto drugačijeg, modernijeg rocka i slab je na uhu i oku prepoznatljive bendove, a naročito onima koji su slabi na posebne i drugačije vokale. Dečki s Aljaske jučer su prvi put nastupili u Hrvatskoj i, prema njihovim riječima na samom početku koncerta, svidjelo im se biti na INmusicu te su publiku pozvali da se zabavi. Ono što je mene poprilično mučilo i što me zbunjivalo jest činjenica da su koncert otvorili pjesmom Pink Floyda Another Brick In The Wall koju je uzastopce u smislu medleya pratila njihova Purple, Yellow, Red And Blue, a i tijekom koncerta dosta su se oslanjali na instrumentalne obrade Metallice, Rolling Stonesa, Beatlesa… No uzme li se u obzir kvaliteta vokalne live izvedbe Johna Gourleya, možda je pretjerano oslanjanje benda na instrumentale bilo s razlogom. U više se navrata moglo čuti kako se muči s izvedbama nekih pjesama, a i njegov vokal u svakom slučaju nije iskazao svoj puni potencijal kakav se može čuti na studijskim snimkama. Tome u prilog išla je i prisutnost previše uključenih efekata na mikrofonu.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Što se izvedenih pjesama tiče, publika je, sasvim očekivano, najbolje reagirala na poznatije pjesme, kao što su Atomic Man, Modern Jesus te primjerice Live in the Moment s posljednjeg albuma “Woodstock”. No ono što je publici najviše diglo raspoloženje i rasplesalo ju (a i potaklo paljenje kamera na mobitelima) svakako je hit Feel It Still zbog kojeg je, pretpostavljam, velika većina ljudi uopće došla na njihov koncert. Ipak, vjerujem da su osvojili sve one koji su ih došli vidjeti zbog te pjesme jer su izuzetno simpatični. U jednom trenutku je na velikom ekranu na kojem su se prikazivale psihodelične animacije pisalo: “We are Portugal.The Man. Just making sure you’re at the right concert”, a nedugo nakon toga uslijedili su simpatični tekstovi s pitanjima poput (parafraziram): “Raspravljate o politici na obiteljskim okupljanjima?” ili “Dobrom bendu ne treba vokal”. Kako god bilo, jednosatni koncert Portugal. The Mana zapravo je bio lijepo iskustvo, naročito stoga što su dečki uživo bili nešto žešći s obzirom na studijska izdanja. Njihov užitak u izvedbi prešao je i na publiku koja je, vjerujem, s njihovog koncerta otišla zadovoljna, ponajviše zato što je čula hit koji je i došla čuti.

Interpol (Piše: Tin Đudajek)

Kao velikom ljubitelju Interpola, moram priznati da sam bio veoma uzbuđen kada sam čuo da Interpol dolazi na ovogodišnji INmusic festival. Osim što sam veliki fan još od svojih srednjoškolskih dana i bend pratim već jako dugo, bilo mi je drago i što je ovogodišnji INmusic doveo neke bendove koji još nikada nisu bili u Hrvatskoj. No ove dvije činjenice jedine su pozitivne stvari što se tiče jučerašnjeg debija Interpola u Hrvatskoj.

Moja očekivanja nisu bila nerealna. Dapače, očekivao sam veoma sličnu ili istu setlistu kao i dan prije u Beču. Setlista prošarana uspješnicama sa svih pet studijskih albuma uz mala odstupanja budući da bend po prvi puta dolazi u Hrvatsku. Upravo to smo i dobili uz još nekoliko uspješnica koje su trebale garantirati veliku večer. No Interpol nam nije pružio gotovo ništa.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Ništa nije išlo kako bi bilo koji fan Njujorčana to želio. Prije svega, svima nam je bilo jasno da Interpol nije live bend. I to su uvelike jučer pokazali. To ide ruku pod ruku s poznatom izjavom Paula Banksa kako bi on najradije samo snimao albume i uopće ne nastupao live. Jučerašnji nastup je stoga bio personifikacija tih riječi. Ono što se jučer događalo na Main Stageu INmusica nema veze s onim bendom čije su nam se riječi i riffovi urezali duboko u srca i pružali prve duševne orgazme.

Osim što nije bend za live nastupe, treba im priznati da nisu ni bend za otvorene prostore. Vjerujem da bi zatvoreni prostor bar malo ublažio jučerašnju tragediju. Osim toga zvuk dviju gitara koje su harmonijski dovedene do perfekcije, jučer su izgubile svoj čar i jedva su se mogle razlikovati jedna od druge. Te gitare bi trebale surađivati jer su one dvije upravo definicija Interpola. One su jučer bile doslovno bezveze. Velika stvar u ovoj lošoj izvedbi je i Paul Banks koji se nije mogao sastati s tonalitetom. Vrlo vjerojatno niti jednu pjesmu nije otpjevao bez greške i u više je trenutaka njegovo pjevanje uništavalo čar i ljepotu pjesama.

Interpol je jučerašnji nastup doslovno pregrmio. A publika je htjela više i vjerojatno i zaslužila više. Sve što smo dobili je blijedi Interpol koji je nastup samo odradio. Dok se svi mogu složiti da je Nick Cave odradio najbolji nastup na ovogodišnjem INmusicu, tako se svi možemo i složiti da je Interpol odradio daleko najgori. Doslovno ništa nije bilo kako je trebalo biti ili barem, kako smo željeli da bude. Niti par odličnih pjesama poput Take You On A Cruise ili Rest My Chemistry koje je bend ubacio posebno za nastup u Hrvatskoj nisu pomogle popraviti cjelokupan dojam.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Možda i najveći pokazatelj koliko bend ne mari je činjenica da su se pokupili deset minuta prije nego što su trebali. Pjesme su išle kao na tvorničkoj traci bez imalo emocija. A bend koji je cijelu karijeru izgradio na naglašavanju ili čak prenaglašavanju emocija ovakav si mrtav nastup ne bi smio dozvoliti. Zato je jučerašnji natup izgledao tragično. Ne zato što su pjesme tužne ili depresivne, već zato što je sve bilo toliko pogrešno i bezveze. Na kraju sam dobio dojam da smo se mi trebali ispričati njima što smo ih mučili da sviraju za nas.

She Loves Pablo (Piše: Helena Kezerić)

Kakav fenomenalan završetak koncertnog programa festivala! Kiša je počela već za vrijeme Interpola, a luđački se krenula slijevati neposredno pred početak koncerta She Loves Pabla. Oni bez kabanica su na šanku od ljubaznih volonterki dobili vreće za smeće od kojih su napravili kabanice i zaštitili se od kiše. Pred pozornicom Balkan stagea stajala je četa ljudi u najlonu i kabanicama na kiši koja bi potjerala i najluđe.

Oduševljeni prizorom pred sobom članovi benda nastavili su širiti pozitivnu energiju. Jimmy je nizao sebi svojstvene šale i pošalice između pjesama, uzvici visokog bradatog vikinga iz publike (kako ga opisuje moja prijateljica, a on će se prepoznati) nasmijavali su i publiku i dečke iz benda. Iz pjesme u pjesmu kiša je prestajala, publika se povećavala i postajala sve nabrijanija, a imali smo i prilike čuti fenomenalnu novu pjesmu kojom Šimek još više pokazuje svoje vokalne igrarije, dok ostatak benda na svojim instrumentima trga sve pred sobom kao da nema sutra. Leo se vratio za bubnjeve, što je isto važno spomenuti. U ovom trenutku čini mi se kako su She Loves Pablo u punom naponu snage i ne mogu biti bolji, a ipak nadam se da će me razuvjeriti i ponovno izbiti iz cipela kao što se dogodilo već nebrojeno puta. Festival je zatvoren na najbolji mogući način, divljačkim pogovima kakvi se nisu vidjeli na cijelom INmusicu uz publiku koja se ne boji kiše i bend kojem nema ravnog na našim prostorima, a vjerojatno i šire. Ako će organizator biti imalo pametan, sljedeće godine će staviti Pablovce na Main Stage u nekom večernjem terminu netom prije headinera.

General Elektriks (Piše: Valentina Sertić)

Kad bi nakon što prođu koncerti headlinera Hidden stage ostao prazan, jedva da bi imalo smisla nastaviti održavati InMusic. Ima on sam neku težinu (ili je to samo težina lipnja koju on masno iskorištava), ali bez tog egzotičnog pidžama partyja na kraju svega, nema InMusica. Dan ranije to su bile Islanđanke, djevojke za kojima je išao after i s kojima su se svi htjeli družiti – dečki, cure, vanzemaljci. Jučer su to bili General Elektriks! Koncert je od prvog trenutka bio u stadiju bisa. Publika je bila zagrijana, tek se sklonila od kiše i to je sigurno pomoglo atmosferi, ali ipak – kakav bend. General Elektriks je projekt Hervéa Saltera, ali ipak – kakav bend. Najviše pažnje je privukao klavijaturist/gitarist kojega bih radije opisala videom, nego riječima:

Čovjek iznimno podsjeća na Garryjevog brata Davida, ali možda je David ipak manja karikatura. U svakom slučaju, u svakom trenutku koncerta ima se što vidjeti. Za razliku od uglađenih rokera kao što su Interpol ili manje uglađeni kao što su QOTSA, Alice in Chains ili Thompson, General Elektriks nastupaju u bijelom. I to onom bijelom kakvo bi vjerojatno i mladi Jole nosio. Oni su bili nešto kao George Costanza u svijetu ovogodišnjeg InMusica – the complete opposite. Tako su energični, pametni i pozitivni da još uvijek zbrajam faktore koji su im pomogli da osvoje i najveće mrgude na toj paradi hipstera. Nažalost, nakon pidžama partyja na Hiddenu ide se spavati, jer festival jednostavno ne nudi previše opcija. Nakon što je silent doslovno postao silent, bio je gotov i InMusic.


(Visited 1.871 times, 17 visits today)
Što misliš o ovome festivalu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(40 votes, average: 3.375 out of 5)

Komentari