novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj – INmusic festival (3. dan): Finale za pamćenje

Foto: Tim Hrvaćanin (naslovna), Monika Bračević (galerija)
Vrijeme čitanja: 9 minute

Ne može INmusic bez kiše, a ni ona bez njega. Ovog puta kiša se pojavila u cameo ulozi, a treći dan je uspio atmosferu na Otoku mladosti podići na još višu razinu. Kada mirne glave zbrojimo dojmove, rezultat je i više nego zadovoljavajući. Lineup je ove godine bio eksplozivan, headlineri su i više nego oduševili svojim nastupima, no odabir bendova između velikih imena i za vrijeme dnevnog programa mogao je biti nešto bolji. OTP World stage pobjeđuje odabirom glazbenih imena i svakako ostaje u pamćenju kao mjesto dobre atmosfere uz izvođače koji su rasplesali i najsramežljivije. Throes + The Shine odnose pobjedu OTP World stagea, a imena koja vrijedi izdvojiti su i Antenat, Killed a Fox, Public Service Broadcasting, Slaves i The Legendary Shack Shakers.

Festivalska manija je završila, šljokice smo potrošili, a gumene čizme spremamo za sljedeće festivalsko izdanje. Ono što nas već sada zanima jest kako će 13. izdanje INmusic festivala izgledati. Hoće li sljedeće godine možda biti više toi toi pointova, hoće li hrana biti jednako loša (svaka čast na uvođenju različitosti uz šrilankansku kuhinju) i hoće li program između koncerata, odnosno puštanje glazbe s pojedinih stageova, glasnoćom biti prilagođeno programu koji se odvija u neposrednoj blizini (konkretno aludiram na neprimjerenu glasnoću dok se publika pokušavala uživjeti u intimnu atmosferu Kiwanukinog repertoara). Također apeliram da DJ kolektivi koji su bili zaduženi za atmosferu pod šatorom ne puštaju iste pjesme četvrtu godinu za redom. Pojedini kanali na silent partyu imali su loše prijelaze između pjesama što i nije toliko bitno, ali za festival koji se trudi doći na tako dobar glas svaka sitnica bi trebala biti bitna.

U iščekivanju nekog novog festivala i 13. izdanja INmusic festivala pozdravlja vas Ziherov tim entuzijastičnih novinara.

Balkan Goes North

Antenat (Piše: Helena Kezerić)

Uvijek postoji onaj jedan bend zadnjeg dana festivala uz koji se zapečate oklade, obećanja, popije se i prolije zadnji novac s kartice i umor se otjera plesom. Najbolji izvođač Balkan Goes North stagea dobio je zadatak zatvoriti festival što se koncertnog dijela tiče. Antenat je poznat po nevjerojatno pozitivnoj energiji koju njihova glazba budi u publici i rasplesanim ritmovima na koje nitko nije imun. Ples se na Antenatu podrazumijeva i jučer su se crpili zadnji atomi energije i ignorirala bol u stopalima i umor na obrazu. Zadnji napori su vrijedili, festival je dobio najbolji mogući završetak uz spontanost, iskrene emocije članova benda i predivnu glazbu koju Antenat stvara.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Prepun prostor publike otežao je kretanje i probijanje prema prednjem dijelu, a na licima okupljenih osmijesi su se nizali u nedogled. Antenat je jedan od onih benova koji posjeduje tu festivalsku čaroliju za kojom mnogi bendovi žude, a neki od njih u zadnja tri dana upravo zbog manjka iste nisu uspjeli zadovoljiti svojim nastupom. Hvala Antenatu na još jednom predivnom koncertu i točki na i koju ćemo još dugo pamiti i zbog koje nam je večer poprimila obrise najljepšeg mogućeg jutra koje smo mogli zamisliti.

Hidden stage

Porto Morto (Piše: Valentina Sertić)

Ovaj se progresivni pop rock kolektiv dobro uklopio u atmosferu posljednjeg dana festivala. Svemu je kraj, gotovo je s očekivanjima, pretjerivanjima, zbrajaju se novci (opet ih nemaš), noge bole i nema više smisla skretati u mrak; sada se treba nasilno vratiti sebi. Uz Porto Morto je lakše. Iako su se dugo zagrijavali, privukli su veliku publiku. Nastupom netom prije headlinera  osvijetlili su obraz našoj domaćoj sceni koja je predstavljena na INmusic festivalu. Porto Morto nam je za prvi dan ljeta darovao zadnji dan zime. Idete li danas igdje? Promislite dvaput prije nego odlučite. Ne bi bilo loše pustiti da Porto Morto svira dalje, kao odjava cjelokupnog programa.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr
Booka Shade (Piše: Marta Lučić)

Veselili su se ljudi tom koncertu iz dva moguća razloga. Zato što se radilo o elektronici koja je ove godine nažalost bila slabije zastupljena na festivalu i zato što se zadnji dan malo toga događalo ako u obzir uzmemo veće izvođače. S obzirom na to da je u isto vrijeme svirao Antenat, dosta se rasplesanih ljudi skupilo na Hidden stageu. Očekivala sam previše kada sam došla pred berlinski duo koji je izgledao kao da se igra s publikom. Njihova glazba nastajala je na način da su se istovremeno puštale i proizvodile sekvence glazbe na malom elektroničkom bubnju uz tri laptopa sa strane. Baš tako je to izgledalo, iako je zvučalo razigrano.

Pred kraj nastupa atmosfera je ipak malo stagnirala. Publika je razdragano plesala jer je zabavno, a ne nužno i kvalitetno. Zvuk i light show dali su vrlo dobru podlogu tome. Na početku nastupa umiksavanjem su odradili hit Body Language, nešto nakon toga uslijedio je Nights Dallas. Pitak house s dodatkom tek malo razigranih high heatova nakon tri do četiri stvari zvuči generički i neoriginalno ako u širem objektivu gledamo na bogatu elektroničku scenu. Možda su oni svoji nastup zamislili kao mali hommage Stereotipu koji se jučer održao u Laubi. Ipak mislim da bi organizacija INmusic festivala u budućnosti mogla poraditi više na selekciji kvalitetnijih izvođača elektroničke glazbe.

Foto: Monika Bračević

OTP World Stage

Ogenj (Piše: Nives Kojić)

Nimalo lagan zadatak podignuti moral i rasplesati posjetitelje festivala taman nakon jakog pljuska dobio je koprivnički Ogenj, punk rock bend s elementima folka. Problemi s toncem, podizanje zaštitne cerade da se istrese nakupljena voda, ali na način da se prekriju izvođači, bili su dodatni otežavajući faktori. U pitanje zašto su članovi benda imali festivalsku narukvicu, a ne narukvicu izvođača neću ni ulaziti, samo ću napomenuti da se tako ne tretira bend. Ekipa je unatoč svemu s iskrenim osmijehom i pozitivom održala energičan nastup za publiku koja se u početku sastojala od tri kondoma – pardon, posjetitelja u kabanicama, a završila s veselom i rasplesanom grupicom ljudi.

Bolje sam ih razumijela na engleskom nego na hrvatskom, ali kad su rekli da ih ni njihove majke ne razumiju bilo mi je lakše. Na njihovom nastupu naučila sam da se tamburica i violina mogu spojiti s punkom i da ta kombinacija zvuči fenomenalno. Osjetila je to i publika koja je skakutala u ritmu glazbe unatoč blatu. Usudim se reći da su imali najbolju izvedbu od svih manje poznatih izvođača koji su nastupali ova tri dana u tom ranom terminu festivala. Za ovakvo glazbeno otkriće vrijedilo je skroz pokisnuti.

Orchestra Baobab (Piše: Helena Kezerić)

Senegalska glazbena atrakcija pod imenom Orchestra Baobab djeluje od 1970. godine. Općenito Senegal ima bogatu glazbenu scenu i ako imalo štujete ovakvu vrstu glazbe, vrijedi provjeriti što se sve nudi. Kad je u pitanju glazba Orchestra Baobaba godine gube svaku važnost. Na ovakvim koncertima sve ono što bi nas moglo limitirati ili odijeliti gubi težinu, glazba i ples su jedini jezici koji su važni.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Plesni ritmovi isprepleli su se s koracima okupljenih pred OTP World stageom, a kako je koncert odmicao, hrabrost među posjetiteljima festivala je porasla te su izašli iz skrovišta, šatora i natkrivenih površina i odlučili sudjelovati u predivnom plesnom tempu koji je kombinacija kubanskih ritmova i afričkog folklora. S obzirom na to da je pljusak baš prestao dosta je ljudi i bilo okupljeno u publici. Predivna pozitivna energija i oduševljenje u publici podigli su atmosferu na pravu festivalsku razinu. Što se tiče lineupa na OTP World stageu, etno i slični izvođači koji su se zadnja tri dana izmijenili na dnevnom koncertnom programu bili su pun pogodak.

Slaves (Piše: Tin Đudajek)

Nastup Slavesa bio je jedan od onih kojima sam se najviše veselio. No realno, ovaj bend nije ništa posebno. Možda sam i ovom rečenicom pretjerao. To nije bend koji je popularan jer ima dobre pjesme, već zato što ima odlične live performanse. Izuzevši hit White Knuckle Ride, sve pjesme zvuče više manje identično, ali energija koju ovaj dvojac izvlači iz publike i sebe zavidna je. Najveći doprinos tomu definitivno je bubnjar koji ne sjedi, no koliko god to zapravo čini cijeli koncert, toliko me je već nakon pola nastupa počelo živcirati. Iako je slobodan i može se kretati koliko i gdje god hoće, zapravo puno vremena odlazi na, doslovno, prazan hod. Iako je to očiti postupak za nabrijavanje atmosfere, nakon određenog vremena počne jako živcirati jer se više vremena potroši na izmotavanje, nego na sviranje. Komotno smo, ako smo htjeli, mogli otići na predstavu, ne na koncert Slavesa. Možda bi na kraju i čuli bolju glazbu.

Main Stage

Flogging Molly (Piše: Valentina Sertić)

Dvije bratske nacije – uvjetno rečeno alkoholičara – opet jedna pred drugom. Flogging Molly na INmusicu je nastupio treći put te tako postao jedan od najčešćih izvođača u 12 godina festivala. Oni su bili zaduženi za ono što bi organizatori predstavili kao punk, ali zaključak je da punk ipak ne živi na Jarunu, barem ne na glavnom stageu. No to ne vrijedi za mosh pit koji je najbolji način da se pošteno iskoristi vlažno tlo ispred pozornice. Htjeli ili ne htjeli to priznati, Tobacco IslandLauraDevil’s Dance i slične savršene su himne zablaćenih posjetitelja festivala i uvijek mogu odnijeti nešto sa sobom.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

To je ono što punku ostane i kad se ukiseli – mogućnost da odnese brige od nas. Flogging Molly osobito dobro prodaje nadu, zajedništvo, brodove i ljubav koja je tajna dvaju svjetova. Oni vrlo dobro poznaju svoju publiku. Dave King je, najavljujući Requiem for a Dying Song, s publikom podijelio i nedavnu smrt svoje majke. Nekoliko puta se zahvalio na hrvatskim genima koje nosi violinistica i multi-instrumentalistica Bridget Regan. Ne mislim da je to zaista relevantno, ali lijepo zvuči. Stvarno nije čudno da Flogging Molly dolazi po treći put jer svaki festival treba jedan takav bend. Možda jednom dođe vrijeme kad takav bend ne bude baš točno ovaj bend nego neko domaće ime.

Kasabian (Piše: Dubravka Sertić)

Za razliku od Kings of Leon i Alt-j koji s publikom nisu puno komunicirali i Arcade Firea koji smatraju da ne zaslužuju ni desetinu njezine ljubavi, headlineri trećeg dana nisu bili ni sramežljivi ni skromni. To nije stil Kasabiana, što su pokazali već na početku s Il Rey (The King) i Bumblebee koje su publiku odmah natjerale u ekstazu. Koristili su svaku priliku da od prisutnih zatraže malo dodatne pažnje, a ono što su tražili su i dobili.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Tom Meighan i Sergio Pizzorno imaju jako dobru kemiju koja je pozitivno utjecala na sveukupnu atmosferu, njihova interakcija je pravi primjer kako odnosi unutar benda mogu utjecati na podizanje sveukupne atmosfere. Sergio je u dva navrata sišao među publiku dok je Tom poticao uzvike: Sergio! Sergio! Sergio! Kad se bend na stageu zabavlja i vidljivo uživa u svirci, odmah je lakše uživiti se u nastup, bili vi zagriženi fan benda ili samo usputni prolaznik u gomili. Sviralo se sve od prvog do novog hita (Club Foot i Bless This Acid House), s najvećim reakcijama publike rezerviranim za L.S.F. i završnu Fire. Bilo je brzo i žestoko, energično i upravo u maniri pravog festivalskog raspoloženja, iako je tehnički možda na momente moglo biti i bolje.

Kada su u pitanju ovakvi koncerti tehnička izvedba ipak pada u drugi plan jer atmosfera je nositelj koncerta i diktator daljnjeg razvoja cijele situacije. Kad se sve zbroji i oduzme, Kasabian nikoga nisu razočarali. I oni koji smatraju da ih u Hrvatskoj slušamo četiri godine prekasno i oni koji su u mosh pitu skakali i palili baklju (malo je nedostajalo da netko zaista bude on fiiiiiiire), za svoje će mišljenje o ovom nastupu i bendu potvrdu i odgovor pronaći u reakcijama publike koje su bile čarobne. Na festivalima, kao i u životu, vrijedi ona – bit će ti onako kako si sam napraviš. Kasabianovci su nam jučer zaista uljepšali večer svojim nastupom i srca ispunili pravom festivalskom manijom.

Još nekoliko misli o Kasabianu – i cijelom INmusicu (Piše: Tim Hrvaćanin)

Dubravka je zapravo sve rekla, Kasabian je prštao energijom i publika je to osjetila. Meghan je možda pjevač, ali Pizzorno je lider benda, autor svih pjesama (čak i bolje pjeva od Meghana) i taj koji publiku tjera na neumorno skakanje, koji prije Club Foot viče “Mosh pit! Mosh pit!” uz vragolasti osmijeh na licu. Za Kasabian kažu da je jedan od najboljih britanskih live bendova i to su nedvojbeno dokazali. Kolega Kušter i ja bili smo među onima u mosh pitu u prvim redovima i atmosfera je bila naprosto nevjerojatna. Beskonačna količina pozitivne energije izvirala je iz svakog od tisuću skokova ispred pozornice, a trenutak kada je nekoliko metara od vas zapaljena baklja vjerojatno je bio vrhunac cijeloga festivala.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Upravo je u tome poanta. INmusic je napokon – NAPOKON – dobio koncertni finale kakav zaslužuje. To je ono što je prijašnjih godina nedostajalo i to je ono što ovogodišnje izdanje festivala čini jednim od najboljih u njegovoj povijesti. Prečesto je atmosfera kulminirala drugog dana festivala, uz Arctic Monkeyse ili pak Florence, da bi treći dan prošao u revijalnom tonu. Ove se godine to nipošto ne može reći jer je vrhunac festivala bio upravo taj trenutak kada je gorjela baklja i kada se Jarunom orilo “I’m on fiiiiiire”. Nakon takvog koncerta nikome se nije dalo ići doma, svi su bili spremni za nezaboravnu posljednju noć i zato je Night stage do 5 ujutro bio gotovo krcat – ne sjećam se da je prijašnjih godina upola toliko ljudi ostalo tako dugo na festivalu.

Još je značajnija činjenica da je ovo napokon bio INmusic koji je imao tri headlinera. Sjetimo se samo 2015. kada nije bilo headlinera (to su kao trebali biti Placebo, Rudimental i Franz Ferdinand Sparks) ili Basement Jaxxa 2013. (na kojima je bilo manje ljudi nego na Editorsima sat vremena ranije) ili onog filma prošle godine. Ove godine ne samo da smo dobili tri iznimno jaka i aktualna imena (bez obzira na to jesu li trebali doći u Hrvatsku prije pet godina, svi su oni i dalje aktualni, pogledajte lineupe drugih europskih festivala), nego nitko od njih nije podbacio kao The Black Keys 2014. godine. Teško se zapravo odlučiti tko je bio bolji – uključujući i Alt-J kao četvrto jako ime festivala – no ja ću zbog razloga iz prethodnog odlomka titulu najboljeg ovogodišnjeg nastupa uručiti Kasabianu. INmusic je nakon godina sporog rasta napokon eksplodirao, i u smislu koncerata i po posjećenosti. Nadamo se da će novodosegnutu razinu zadržati i iduće godine, uz još bolje popunjavanje lineupa, ali i nove popratne sadržaje i noćne programe koji će nam svima dobro doći.


Be social
Što misliš o ovome festivalu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari