Istaknuto
22.05.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Nova glazba ovog tjedna nudi izbor domaćih i regionalnih noviteta za koje možete glasati te nekoliko stranih preporuka za slušanje.

21.05.2019.

Vrijeme čitanja: 10 minute Da je nostalgija najdraža hrana Hollywooda već je odavno jasno, a još jedna potvrda toga nove su verzije davno zaboravljenih i preboljenih serija.

Glazba

Izvještaj – Inter Arma + Deafheaven: Bananu može nacrtati svatko

15.10.2018. Luka SinkovićFoto: Luka Sinković / Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

Oduvijek je postojao taj fenomen zvan Deafheaven, još i prije famoznog albuma “Sunbather”. Ili ste ga voljeli ili ste ga mrzili. Ja sam uvijek nekako balansirao između ta dva ekstrema. Sjećam se da sam u vrijeme objavljenog debi albuma “Roads To Judah” na Internet hejt usmjeren prema bendu širio ruke i slijegao ramenima u neznanju. Post-rock je tad bilo zgodno miješati u bilo što. Black metal je jedan od žanrova koji mu je estetski dosta sličan te sam na postojanje benda gledao kao na logičan slijed događaja u tadašnjem svijetu glazbe.

Taj je album donekle i pratio atmosferičnu black metal estetiku, doduše nerijetko posežući za generičnim post-rock prijelazima, ali ono što se isticalo bio je odličan vokal. Rijetko me interesira dublja filozofija koju njeguje bend, ne interesiraju me osobe u bendu, ne interesira me gotovo ništa o njima, interesira me samo njihova glazba u slušalicama i interesira me vjerujem li im kada ih gledam uživo. Bio sam zakinut za mogućnost provjere ove druge komponente sve do nastupa benda na OFF festivalu, ali mislim da bih i prije toga pogodio kada bih rekao da je bend bio meta kritike upravo zbog toga kako izgleda na pozornici. Barem je kod mene takav slučaj – ovom gnjusu na vokalu ne vjerujem niti lipe.

Deafheaven i estetika koja ne štima

Jasno mi je da je stage presence nešto bitno i da se može vješto odglumiti. Jasno mi je da je objavljivanje albuma s rozim naslovnicom kontroverzno ako se radi o bendu koji ima ikakve veze s black metalom. Jasno mi je da bend koji je odlučio u black metal staviti malo post-rocka, nešto shoegazea, prstohvat Sonic Youtha (hvala Geč) može pokupiti hvalospjeve za originalnost.

Nije mi jasno kako je to napravljeno na tako loš način, nitko na pozornici ne iskače iz prosjeka, osim genijalnih vokalnih sposobnosti dušbega Georgea Clarkea, ali i njegove ubitačno iritantne pojave koja ne paše na glazbu iza njega. Estetika ne štima ni na jednoj žanrovskoj paleti. Ako se radi o tome da je namjera da kompletan doživljaj koncerta budi nekakvo polu-susramlje onda je Deafheaven definitivno uspio.

Foto: Luka Sinković / Ziher.hr

Između dvije krajnosti

Nije tako cijelo vrijeme, ima dijelova koji si estetski pašu i momenata kada Clarke nije najveći duš. Najgore rezoniraju pjesme s novog “Ordinary Human Corrupt Love”, dok se Clarkeov nastup poklapa jedino s Brought to the Water s vrlo dobrog albuma “New Bermuda” i s nekim dijelovima pjesama s prethodnika. Nisam nikad bio pretjerani fan albuma “Sunbather”, ali shvaćam njegovu revolucionarnost. Zato mi je jasan i ogroman broj ljudi koji je došao pogledati nastup benda. Drago mi je isto tako da sam ih i ja ponovno uhvatio live, a moram priznati da se od prošlog puta nije promijenilo ništa značajno. Zvuk je bio jako dobar, atmosfera na pozornici i u publici isto tako. Dakle bilo vam je ili odlično, ili vam je bilo loše.

Inter Arma – headliner prije headlinera

Headliner je ove večeri nastupio prije predgrupe. Inter Arma je bend koji sam pratio tijekom 2013. kada su izbacili svoj drugi album “Sky Burial”. Od tada sam ih nekako izgubio te mi je promaknuo njihov posljednji “Paradise Gallows”. Bend je studijski pomalo težak za slušati, nije od onih koji će vam odmah ući u uho, morat ćete secirati nekoliko slojeva glazbe da nađete dijelove koje ćete pratiti. Nije nešto što ćete shvatiti odmah i poželjeti slušati prvom sljedećom prilikom.

Uživo je to drugi par rukava. Sve je pred vama, vidite bend koji orbitira oko bubnja, njegove pokretačke mantre. Dvije gitare potom imaju prostora periodično ubacivati solo dijelove, a scenski nastup vokala je ono što ćete pratiti vizualno. Teremin se ubacuje obično na kraju pjesama, kako bi glazbi dao dodatnu dubinu i cvilež. Odličan nastup. Dionica bubnja s pjesme ‘sblood vrtjela mi je u glavi još pola sata nakon koncerta.

Foto: Luka Sinković / Ziher.hr

Težak, ali predivan koncept

Bend je žanrovski teško opisiv, kombinira elemente death metala, blacka i sludgea na nekoj post-metal paleti. Lirika je također dosta jaka komponenta benda te mi je nešto bliža od duboke apstrakcije u koju je zaglibio Deafheaven. No ne bih to nužno karakterizirao kao njihovu lošu stranu. Kad sam prvi put čuo, smijao sam se glupostima koje su The Mars Volta uspjeli sastaviti. Sljedeći dan duboko sam vjerovao u taj isti tekst. To je tu negdje, nekad vam paše nekad ne. “Sky Burial” je prekrasan koncept. Na visokim nadmorskim visinama u centralnoj Aziji, gdje je vrlo teško zakapati mrtve zbog nedostatka zemlje i vegetacije te je palež bez ogrjevnog drva gotovo nemoguć, tijelo je nakon smrti postavljeno na rub litice da bude pojedeno od strane strvinara.

Facebook stranica mi je puna tuđih objava o koncertu godine. Možda je to i istina. Inter Arma je ubila, a Deafheaven je objektivno napravio dobar koncert. Clarka organski ne mogu podnijeti u nekim trenucima i to je moj problem, no nije da jedini mislim tako. Njegova mimika i gestikulacija prije bi išle uz nastup metalcore verzije benda My Chemical Romance nego benda koji zapravo i ima neke metal dionice. Možda je Deafheaven novi Warhol, a ja ga nisam skužio. Bananu može nacrtati bilo tko.

(Visited 125 times, 2 visits today)
Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 4.750 out of 5)

Komentari