Izvještaj – Jeboton fešta: U prvom planu nisu koncerti i glazba, već druženje i zabava
Da se razumijemo, kada svira Jeboton u prvom planu nisu koncerti ili glazba. U prvom planu je druženje i zabava. Jeboton fešta događaj je koji će uvijek skupiti jako velik broj ljudi među kojima ćete najčešće prepoznati neke stare prijatelje ili poznanike koje niste dugo vidjeli pa ćete s njima provesti ugodnu večer uz koju čašu pive. Barem je meni tako bilo na svakoj Jeboton fešti na kojoj sam do sada bio. A glazba; glazba je upravo onakva kakva treba biti na jednom ovakvom događanju. Nađe se tu prpošnih ska melodija, brzopoteznog punka i rock glazbe koji čine savršen sountrack za ovakvu manifestaciju. Još nešto moram reći. Fešta se ne događa samo u klubu gdje se svira. Zabava je svugdje! Ispred kluba, oko kluba, u gradu, ali naravno, najveće veselje je, logično, unutra. Mislim da su ove dvije stvari esencija samog Jebotona.
Sada riječ, dvije o nastupima. Koncert je počeo u osam i trajao je do ponoći. To je četiri sata glazbe što je zaista mnogo. Svaki od sedam bendova dobio je pola sata ili nešto više vremena na stejdžu, a pauze između nastupa dva benda bile su kratke i obično su služile samo kao završno uštimavanje i provjeru mikrofona; tako da se u jako puno vremena jučer moglo čuti jako puno glazbe što je možda malo za mene bilo i previše. Eventualna pogreška bila je i lokacija jer se u KSET – u ne smije pušiti pa sam svaki put kada sam želio zapaliti morao izlaziti van, sresti nekog prijatelja i na taj način propustiti pola nastupa.
Cijelu jučerašnju priču započeo je Hren, a nastavio je, u Jeboton krugovima, kultni Dwaster koji je zapravo radna verzija Hrena. Nastup Hrena bio je standardno odličan, a Dwaster je bila poslastica na kraju koji nas je sve vratio par godina unazad u vrijeme kada smo započinjali srednju školu i slušali Muči Me Menstruacija. Nakon Hrena došao je bend koji do sada nisam imao prilike poslušati u sklopu Jebotona ili uopće. Trophy Jump neka je vrsta zanimljivog punk rocka i bend me, budući da ga prije nisam imao prilike čuti uživo, ugodno iznenadio i zabavio. Antidepresivu sam se iskreno najviše veselio cijelu večer. Ne zato jer sam bio u depresiji, već zato što me stanovti Davor već sto godina zove da dođem na koji nastup, a ja nikako da se pojavim. No, sada jesam i mogu reći da je bilo zaista fenomenalno. KSET je u to vrijeme bio pun i svi su čekali da zdušno otpjevaju Nisam Rođen Da Bih Umro Od Tumora.
Porto Morto je jedan od onih bendova na kojima mi se desilo ono o čemu sam pričao. Izašao sam van zapaliti cigaretu i propustio pola nastupa. Bilo kako bilo, stigao sam na zadnjih deset minuta. O cjelokupnom doživljaju iz tih deset minuta ne mogu reći puno, već samo da je bilo podosta neobično. Porto Morto mi je uvijek bio bend koji mi se nikako nije uklapao u cijelu koncepciju Jebotona, tako da je i njihov sinoćnji nastup iskakao iz konteksta cijele večeri. Barem ono što sam čuo. Što se tiče Spremišta, za početak moram reći da je se stvorila gužva. Ne samo u publici već i na pozornici. Mislim da ih je bilo sedam ili više i svatko je u ruci držao svoj instrument. Logično je da je to bila kalvarija za tonca pa je tako i zvuk bio pomalo neuštiman. Bubanj se preglasno čuo dok su duhački instrumenti bili pretihi. Treća gitara također nije bila primjetna. Nakon Porta Morta, Spremište se dobro uklopilo i bila super protuteža sa svojim zabavnim ska zvukom. Nakon njih stigla je uvijek zabavna Lobotomija. Dečki su u pola sata koliko su dobili odsvirali hitove, ali i neke novije stvari. Svi su uživali u pjesmama poput Kao Nekada ili Ritam Ulice i mogu reći da je nastup protekao veoma dobro što se moglo vidjeti i po reakciji publike.
Za kraj moram reći da je jučerašnja večer u svakom smislu bila upravo fešta i bilo je vidljivo da su se svi zabavili. Svi su cugali, družili se i zabavljali uz glazbu. Zato glasno navijam za još koju Jeboton feštu, i to što prije.
