Izvještaj – Lambchop: Posljednja večer na kontinentu pod mjesečinom
Nashville, Tennessee. Dom country muzike koji je iznjedrio i ne-baš-toliko-country izvođače, grupu Lambchop. Implementirajući razne utjecaje kao što je soul ili jazz, a pod utjecajem preslušavanja Curtisa Mayfielda – kreirali su sebi svojstveni hibrid, inovativan na polju ‘najprepoznatljivije američke glazbe’, opisan kao “a new kind of soul, a new kind of country”. Česti gosti na našim prostorima, ove godine su se zaputili na naše obale – točnije do Šibenika – kako bi još jednom završnu točku turneje odradili upravo u Hrvatskoj; baš kao što je bio slučaj i s njihovim posljednjim posjetom u Kinu SC 2012. godine.
Tvrđava sv. Mihovila poslužila je kao kulisa za nastup u sklopu niza koncerata pod nazivom Terraneo Summer Break, a koliko je odabir ovakvog prostora bio sretan za opuštajuću vrstu glazbe, govori i činjenica da su, zahvaljujući odličnoj akustici, bez problema mogli odraditi svoj koncert svirajući izrazito tiho, pritom prekidajući niz pjesama humorističnim dosjetkama idealnim za animaranje publike. S druge pak strane, s obzirom na to da je publika bila ograničena svojim sjedalima, na momente se činilo da je njihova izvedba pomalo monotona slučajnim posjetiteljima, tako da se s tribina u početku mogao često čuti i nelagodan žamor. Pogotovo ako uzmemo u obzir da u ovom gradu sigurno imaju puno manje obožavatelja nego u metropoli, a da su se na ovaj koncert zaputili i oni koji, eto, te subote nisu imali za raditi ništa pametnije. No, oni upoznati s lirikom Kurta Wagnera, mogli su se prepustiti ugodnoj večeri koja je u trenutcima nalikovala na čitanje poezije natopljene alkoholom uz gorko-slatko melankoličnu, kompleksnu, ali i umirujuću romantičnu glazbenu pozadinu.
Za razliku od nedavnih nastupa na kojima su izvodili kompletan album “Nixon” iz 2000. godine, u ovom su slučaju odsvirali uspješnice iz čitave karijere, premda su se ponajviše orijentirali na posljednju dekadu u vlastitom stvaralaštvu. U koncert nas je instrumentalom uveo gitarist William Tyler, po drugi put u Šibeniku nakon prošlogodišnjeg samostalnog koncerta, a nakon nje su se počeli nizati pjesme poput Gone Tomorrow, I Would Have Waited Here All Day, Sharing A Gibson With Martin Luther King, Jr., Beers Before The Barbican ili My Blue Wave; mahom s albuma iz ovog milenija, kao što su “Damaged”, “Mr.M” ili “OH (Ohio)”.
No, premda će to malo čudno zvučati, ono što je odvelo kompletan koncert na potpuno novu razinu bila je iznenadna pojava vatrometa u pozadini ovog starog kamenog zdanja. Mjesečina, zvijezde, nastup na otvorenom – pa onda i pirotehnička sredstva koja su uzrokovala eksploziju boja na tamnom nebu, samo su pridonijele kompletnoj atmosferi – a publika je konačno živnula. Čak i ako je glazba u trenutcima više zvučala kao jazz nego ranije spominjani country, a njen tempo bio miran, bez prevelikih osciliranja u melodiji ili izražene progresije kao takve – no, s divnim glazbenim ukrasima u obliku klavijaturističkih dionica Tonyja Crowa ili pak bubnjarskih finisha Scotta Martina. U takvom su ambijentu, s ljudima koji su se konačno odmaknuli od plavih stolica, odsvirali i Up With People te konačno doveli koncert do usijanja.
Ipak, puno vremena za nastup nije ostalo, tako da su se šestorica glazbenika povukla s bine, a malo kasnije vratili na bis za koji su sačuvali My Face Your Ass s nešto starijeg albuma Thriller te obradu Bowiejevog hita Young Americans, što se pokazalo kao izvrstan odabir za finale koncertne izvedbe ove uglađene gospode sa šiltericama. Pljesak se prolomio tvrđavom, a skromni glazbenici povukli sa pozornice.
Sve u svemu, ove ste subote mogli doživjeti ugodnu večer s bendom kojim ima više no dvadeset godina staža, a za svijet glazbe učinio je pomak, koji je, gledan na to razdoblje njihovog djelovanja – značio mnogo. Premda bi se ovaj sastav možda bolje uklopio u line up ‘starog’ Terranea, ili bi ga barem lakše mogli smjestiti među ŽednoUhe koncerte, ova se čudnovata reinkarnacija koja, čini se, s Terraneom djeli tek ime – ali ne i filozofiju – uspijela bar na trenutak vratiti mrvicu bliže onome čemu smo nekad svjedočili na vojarni Bribirskih knezova, pogotovo ako pogledamo ostatak izvođača koji su nastupali (ili će nastupati) na Jazinama u Zadru ili tvrđavi ponad Šibenika.
