Izvještaj – Margarethe von Trotta u Filozofskom teatru: Istina nije ni neutralna ni nepristrana

Na prošlomjesečnom Filozofskom teatru, na kojem je nastupao Terry Eagleton, najavljen je gost iznenađenja. Pred sam kraj ovog mjeseca, doznali smo da je gošća o kojoj je riječ Margarethe von Trotta, feministička redateljica svjetskog glasa poznata po filmovima o širokom spektru velikih ženskih imena u povijesti, od Hanne Arendt do Rose Luxemburg. Dvorana Hrvatskog narodnog kazališta je bila zadovoljavajuće ispunjena ljudima koji su došli saslušati intervju sa najvećom feministicom današnjeg filma.

Na početku je Srećko Horvat izašao na pozornicu i dao uvod u djelo redateljice Margarethe von Trotta te naglasio kako HRT3 ovaj put ne snima Filozofski teatar što dopušta slobodniju i pitomiju atmosferu, što je vrlo brzo dočekano probijanjem četvrtog zida.

Margarethe von Trotta pričala je o svojem iskustvu glumice te kako joj je to pomoglo u radu s glumicama i glumcima. Pogotovo je istaknula divljenje spram talenta Barbare Sukowe, glumice koja je igrala u više njenih filmova. Von Trotta je rekla da joj se više sviđa biti redateljica nego glumica jer kao redateljica može drugima naređivati što da rade, dok je kao glumica morala slušati redatelja. Iako, humoristično je nadodala, kad joj se ne bi svidjelo to što redatelj od nje želi, namjerno bi odglumila loše, a dobro bi odglumila ono kako ona želi. Zato, rekla je uz smijeh, uvijek shvati kad je njene glumice i glumci pokušaju na taj način manipulirati.

Nadalje, bilo je govora o načinu na koji dolazi do inspiracije za filmsku kreaciju te rekla da joj politička poruka nikad nije na prvom mjestu. To ne znači da ona predstavlja svoj rad kao posve ‘objektivan’ ili apolitičan; naprotiv, njena je poruka da vas svako proučavanje činjeničnog stanja ljudskog života mora odvući na neku stranu, istina sama nije ni neutralna ni nepristrana. Nužnost pristranosti proizlazi iz jedne jednostavne istine o našem svijetu, koje su svjesni i novinari, i povjesničari, i autori dokumentarnog filma: postoji beskonačno mnogo ljudskih priča, beskonačno mnogo činjenica, te je zadatak svakoga tko piše istinitu priču da odabere što će od toga predstaviti, a što ignorirati – a ta odluka nikad nije politički ili ideološki neutralna.

Von Trotta prvo pročita biografije i radove osobe o kojoj će snimiti film, zatim razgovara s glumcima, upoznaje ih i spaja u likove koje trebaju predstaviti te kroz sebe i svoje dojmove o toj osobi reproducira film kao spoj svega navedenog. Politička poruka dolazi kao produkt, ona je dio koji se intuitivno ostvaruje kroz proces čitanja radova i upoznavanja glumaca. Doduše, valja imati na umu da je Von Trotta često morala poduzeti dodatne napore da nauči nešto o Rosi Luxemburg ili Hanni Arendt kao ženama – jer informacija o njima kao politički aktivnim ljudima ima toliko da je ponekad teško otkriti kakav je tim ženama bio život, konkretno, kao bićima koja pripadaju ‘drugom spolu’.

Jedna osoba iz publike pitala je von Trottu da specifično pojasni svoj feministički stav, što feminizam znači za nju osobno, i od kada ga gaji. Na to je odgovorila da je bila feministica i prije no što je krenula snimati filmove, a i da nije, da bi uz snimanje filmova o životima nekih žena to postala. Dakako, zbog višestoljetne demonizacije feminizma je nažalost morala napomenuti i to da ne mrzi muškarce, kao da feminizam išta takvo implicira. Njen feminizam nužno je vezan za nepravdu spram žena, pogotovo u zemljama Trećeg svijeta.

(Tekst napisali Filip Drača i Fran Radonić Mayr)