Izvještaj – Mercury Rev i Nicole Atkins: Jonathan Donahue i tvornica psihodelije Lauba

Ovo ne zaslužuje biti jedan od onih izvještaja koji govori o previše činjenica utemeljenih na stvarnim događajima. Pritom mislim na informacije u vidu onih kako je koji instrument zvučao, koje su se sve pjesme svirale, je li bilo tehničkih poteškoća, tko je bio i što je tko radio… Ovdje se jedino može pokušati u polu poetskom tonu izreći atmosfera koja je čarolijom nalik jesenskoj izmaglici obuzela petak u Prilazu baruna Filipovića. Svi tamo prisutni, okupljeni u prostoru možda izvana mračne, ali u srcu emocija pune Laube, doživjeli su nešto posebno. Nešto što Kanda Kodža i Nebojša nazivaju Prekidima stvarnosti iliti nevjerojatnu lakoću mistične magije koja se uvukla posjetiteljima koncerta u Laubi pod kožu – htjeli oni to ili ne.

Poeta ludens na stranu, koncert američke pop psihodelične skupine Mercury Rev vratio se u Zagreb nakon četiri godine od zadnjeg nastupa u Tvornici. Radi se o bendu duge i raspletene povijesti koja seže još u kasne 1980-te, iako prvi album (“Yerself Is Steam“) izdaju tek 1991. Ovog puta Zagreb su posjetili u sklopu turneje kojom promoviraju recentni studijski album koji je izašao ovog rujna (“The Light in You”). To sve navodim zbog potvrde činjenice da je prosjek publike iznosio oko trideset godina, ako ne i više. Budući da mi je ovo osobno bio prvi koncert u Laubi, trebalo mi je dugo da se akomodiram veličini i ozbiljnosti prostora kojeg sam navikavala smatrati isključivo onim u svrhu izlaganja bilo kakvih vrsta vizualnih umjetnosti (za koje sam tek naknadno saznala da su na nestvarno stvaran način uprizorene i u glazbenom kontekstu).

Zadimljenost je dala poseban štih spoju industrijskog stila Laube s polufestivalskim (SuperUho) setup-om koji je doprinio osjećaju veličine koncerta. Prostor se jako ugodno osjećao dok sam, kroz dobro odabrane numere DJ Winampa (?!), osluškivala šuškanja ljudi o koncertnim očekivanjima i usporedbama s Tvornicom 2011. Međutim, svi su se više-manje doimali sretnim već u startu djelujući zasigurno kao da znaju zašto su tu.

Koncert već u nekih desetak minuta nakon najavljenog otvara šarmantna kantautorica Nicole Atkins koja inače ovaj veliki bend u zadnje vrijeme prati na njihovoj turneji.  U svom chic etno izdanju skromno  otvara koncert in medias res hitom The Way it Is. Bez puno riječi, ali s dosta snage. Prvih par pjesama znatno je osjetna bila njena nervoza, a već nakon Bleeding Diamonds i ugodnog pozdrava publike nakon unišla je u nešto opuštenije i našoj publici bliskije sfere. Mekani, lakoćom postignuti vokalni prijelazi na visoke tonove jako su ugodno diktirali sjetnu atmosferu skrivenu iza aranžmanski jednostavnih većinom troakordnih skladbi. Možda se i radilo o složenijim skladbama ali Nicoleino sviranje to nije pokazalo. Je li to stvar za zamjeriti na kraju nije ni bitno, jer činjenica jest da naglasak ne treba biti stavljen ni na što drugo nego na snagu njenog vokala što se izvrsno pokazalo gradacijom koncerta prema kraju. Nježan, na trenutke snažan ali uvijek izrazito ženstven vokal vodio je ne samo svaku pojedinu pjesmu nego i dinamiku koncerta.

Publiku je oduševila simpatičnom pričom kako mrzi country i natjerala ih na pjevanje njene sjetne ‘brojalice’ (I don’t know what country is, but I know what country was). Osim toga, s premijernim posjetom u Zagreb podijelila je i po prvi puta ikada s publikom njenu najnoviju stvar. Pred kraj se našao i koncertni vrhunac, a s njim po prvi put te večeri prilika za naježenost koju je implicirao i od početka ujedno jednostavan i izvrstan light. Igre između misteriozne ženstvenosti nalik onoj Rykardi Parasol i šarmu ‘jednostavne cure iz New Jerseya’ bile su zanimljive, iako naizgled možda nedovoljno zanimljive za domaću publiku koja se ionako većinom okupila nakon njenog odlaska. Pozitive je bilo, ali ne nužno (nažalost?) i oduševljenosti.

Ljudi se već nakon Nicole skupljaju i atmosfera se lagano već prisustvom mnoštva fanova u prvim redovima gradila prema pravom smjeru. Za razliku od mene koja sam na koncert došla u stilu tabula rasa bez previše očekivanja, što je u potpunosti suprotan doživljaj od onoga s kojim sam napustila Laubu. Kraljevi večeri držeći niti psihodelije skromno u rukama tajnovito su se i u gustoj magli popeli na veliku  pozornicu dok ih pratila glazbena kulisa dugog, mističnog uvoda. Iz te magle predivnog bunila  The Queen of Swans budila se lagano. A i flauta koju je svirao jednako impresivni klavijaturist (nikada do sada nisam vidjela klavijaturista koji uspijeva toliko plesati dok svira!). Sve se uskoro pretvorilo u čistu scensku predivnost.

Kroz ljubičasto-roza svijetla na scenu se probijaju očekivani velikani koji od prvog takta dokazuju jednu od najvećih uživljenosti bendova koje sam ikada vidjela uživo. Pokreti frontmana izrazito naglašene ekspresivnosti i uživljenosti skladno su pratila svjetla i maglu, sve to uz pomno određene i teatralno usmjerene tjelesne pokrete. Ruke frontmana Jonathana Donahuea su pozivale u čarobni šareni svijet sreće, a nije se radilo o tvornici čokolade. Radilo se o tvornici pop psihodelije. Međutim, mirna sreća kojom je otvoren koncert uskoro se pretvorila u epileptično šokovito stanje, pa se velika pozornica Laube najednom činila stadionom. Skladno s tim eksplodirala je snaga koncerta, jednako zamjetna i iz zadnjih redova, gdje je još pompoznijom djelovala mala pojava lika frontmena.

Sva predivna snaga koju nosi usklađenost njegovih facijalnih ekspresija, pokreta ruku i iskrivljenog osmijeha, prenijela se i na glazbu – radilo se to o životnoj izvedbi hita Holes ili pak mračnoj romantici Opusa 40. Prvi koncertni trenutak gdje sam osjetila da svi oko mene imaju osmijehe od uha do uha bio je izrazito intenzivan i čaroban na Tides of the Moon. Žmirili, bili zagrljeni ili se samo ljuljali u postignutom transcendentalnom miru svi u publici su osjećali njegovu tajnu. Tako da je koncert poprilično brzo proletio, što čak smatram da vrijedi i za one koji Mercury Rev možda slušaju po prvi puta. Jednako impresivne kao stare stvari bile su i ove s novog albuma, a pritom posebno ističem izvrsnu uvodnu The Queen of Swans.

Ipak dugi rastanak bio je siguran u bis. Jonathanovo jahanje tremola gitare kao da plovi kroz oblake kojima su obrise stvorili skriveni basevi, razigrane klavijature, dominantni bubnjevi i vokal koji priči daje na trenutke sarkastično usrećeni pop vokal umekšan u čistoj ljubavi. Povratak na pozornicu uslijedio je uskoro, opet ispraćen najdivnijim osvjetljenjem kojem sam ikada svjedočila. U svjetlosnoj maglici narančaste i ružičaste i raznih mekanih prijelaza u hladne tonove nesebično su nam darovali Goddess on a Highway i filmsku himničku završnicu The Dark is Rising.

Ne sjećam se kad sam toliko smirena i sretna napustila koncert s doživljajem sreće koji me je držao cijelim putem povratka do doma  – da bi me nažalost realnost par sati kasnije, nakon ovog zajedništva u miru, bezobrazno podsjetila kako svijet ipak nije tako divno mjesto.