Izvještaj – Noel Gallagher’s High Flying Birds: Tvornica Britpopa
Nakon više od 20 godina čekanja, napokon se u Hrvatskoj pjevalo Wonderwall i Don’t Look Back in Anger uz jednog od braće Gallaghera. Stariji brat Noel u zagrebačku je Tvornicu kulture stigao s pratećim bendom High Flying Birds na turneji kojom promovira prošlogodišnji studijski album „Chasing Yesterday“. Kada je gostovanje prije par mjeseci bilo najavljeno, organizatori iz Los Angeles Agency naglasili su kako je upravo Noelova želja bila da na ovoj turneji napokon svira u Hrvatskoj. Možda se to tada činilo kao floskula, no činjenica da zbog slabe prodaje karata koncert nije bio otkazan, već s velike Šalate premješten u nekoliko puta manju Tvornicu, ipak ide Noelu u prilog.
Štoviše, Gallagher je u Tvornicu stigao dan nakon što je na Sziget festivalu svirao na Main stageu pred više od 50 tisuća ljudi. Za autora najvećih Oasisovih hitova klupske svirke nisu tako česta pojava, zbog čega je prvo hrvatsko gostovanje dobilo jedan specifičan, intiman predznak. Uostalom, Noel je više puta za vrijeme koncerta naglasio kako mu je drago što je napokon stigao u Hrvatsku, a prva riječ na koncertu s kojom se obratio zagrebačkoj publici, nakon pjesme Riverman, bila je: „Finally“. Više od toga nije potrebno reći.
Setlista mu je na cijeloj turneji standardizirana pa smo tako u nešto više od sat i pol svirke čuli 20 pjesama. Koncert je počeo u najavljenih 21:45, a prethodila mu je reprodukcija pjesme Shoot a Hole Into the Sun, inače remix pjesme If I Had a Gun… izdan kao B-strana singla Dream On. Stariji Gallagher na ovoj turneji izvodi pjesme s prva dva i zadnja dva albuma svoje karijere, odnosno s Oasisovih klasika „Definitely Maybe“ i „(What’s the Story) Morning Glory“ te sa samostalnih albuma „Noel Gallagher’s High Flying Birds“ i spomenutog „Chasing Yesterday“.
Svirka je tako startala uz nabrijavajuću Everybody’s On the Run, a nastavila se u brzom tempu s prošlogodišnjim singlovima Lock All the Doors i In the Heat of the Moment. Sjene Oasisa nije bilo ni blizu jer je parter Tvornice kulture pjevao i skakao kao da je riječ o Gallagherovim najvećim hitovima i kao da očekuju isključivo stvari iz post-Oasis faze. Ova me situacija asocirala na grupe Peter Hook & The Light i Gang of Four koji su zadnjih godina više puta svirali u Hrvatskoj, no koji djeluju kao prosječni tribute bendovi pojačani s jednim originalnim članom kultnih sastava. Noel Gallagher i High Flying Birds to nikako nisu.
S jedne strane Gallagher je u svoj solo projekt okupio odlične glazbenike (četveročlani bend čine bivši Oasisov klavijaturist i bubnjar Mike Rowe i Chris Sharrock, basist The Zutonsa Russell Pritchard i gitarist Tim Smith), pojačane tročlanim puhačkim sastavom kojim je osvježio aranžmane starih hitova (truba, trombon, saksofon), dok s druge strane iza sebe ima dva samostalna albuma koji su bolji od pola Oasisovih. Zagrebačka je publika jedino malo slabije reagirala na par novih pjesama s prošlogodišnjeg albuma koje vjerojatno još nisu dovoljno dobro sjele, no zato se na onima s prvog solo albuma, poput The Death of You and Me, sve prašilo.
Gallagher je u ovom sastavu s glavne prešao na ritam gitaru, dok je gitarističke bravurije prepustio spomenutom Smithu. Solaže je odsvirao jedino na Lock All the Doors te na samome kraju na Don’t Look Back in Anger, uz gromoglasne ovacije koje su skoro pa nadglasale klupski razglas. Vokal mu je odličan, poprilično sličan onom mlađega brata, no dok Liam ima pomalo nazalnu boju glasa, Noelov je vokal nekako ugodnije tamnije nijanse. Kao karizmatičan i dobro raspoložen frontmen pokazao se posvetivši pjesmu You Know We Can’t Go Back fanovima Oasisa (pomalo ironično), Talk Tonight ženskom dijelu publike, D’Yer Wanna Be a Spaceman muškoj polovici, The Mexican Meksikancima, a If I Had a Gun… nekome iz prvoga reda publike. Za vrijeme pjesama stigao je i namignuti ili isplaziti jezik, no nisu ga baš veselila skandiranja „ole, ole, ole“ između pjesama.
Omjer starijih i novijih stvari bio je 50:50, a uz neizbježne hitove Champagne Supernova, Wonderwall i Don’t Look Back in Anger, „Oasisov udio“ na ovoj turneji prvenstveno čine rjeđe izvođene pjesme s kompilacije B-strana singlova iz razdoblja prvih dva albuma, „The Masterplan“. Tako su Zagrepčani dobili jedinstvenu priliku uživo čuti balade Fade Away, Half the World Away, Listen Up i Talk Tonight, kao i rock’n’roll minijaturu Digsy’s Dinner. Za bis je bila sačuvana Wonderwall koja je ispala najveće razočaranje koncerta. Koliko je uvodni riff bio uzbudljiv, toliko je ostatak pjesme bio izveden dosadno i bezvoljno. Uslijedila je AKA… What a Life! koja nije baš najbolji izbor za bis, bolje bi se uklopila negdje u sredini setliste, no srećom pa je sve završilo s tisuću ruku u zraku, nešto suza u očima te refrenom “So Sally can wait…”
Hvala Noelu što je nakon dva desetljeća donio tračak Britpopa u hrvatsku metropolu, a pohvale zaslužuju i LAA kao organizatori koji su napokon pokušali (i uspjeli) u Hrvatsku dovesti središnjeg autora britanske glazbe devedesetih godina. Svirka je bila odlična, raspoloženje u klubu vrhunsko, a hoće li ovo postati jedan od onih koncerata o kojima se priča još godinama, to će vrijeme pokazati.
