Izvještaj – Ryley Walker: Večer potpune tišine
Any Other je sinoć nastupio samo s gitarom i glavnom pokretačicom benda – Adele Nigro. Pružila nam je simpatičan uvod u večer u kojem je odsvirala ogoljene izvedbe većinom sa zadnjeg albuma “Silently. Quietly.Going Away.” Više recitirajući nego pjevajući uz jednostavne progresije akorada poprilično podsjeća na Courtney Barnett što joj je kompliment i ujedno precizan opis.
Slušajući ju lako je mogu zamisliti u pozadini nekog dijalogu u zadimljenom kafiću indie filma koji bi bio prepun detalja i osjećaja nedorečenosti nakon odgledanog. Prvi put je svirala bez benda te je bila dosta nervozna, iako djeluje dosta sramežljivo sama po sebi. Kako god bilo, nesigurnost na početku je svakom sljedećom pjesmom pomalo nestajala te je pred kraj izvela nekoliko zaista dobrih pjesama s naglaskom na Roger Roger, Commander, Something i Sonnet #4.
Slijedi kratka pauza i na pozornici smo dočekali Ryley Walkera.
Osvježavajuće je s vremena na vrijeme biti na koncertu gdje nitko ne razgovara za vrijeme pjesama, gdje su svi ciljano, a ako je netko i zalutao to se ne osjeti. Takva je večer pogađate bila sinoć.
Večer skoro bez ijedne fotografije, skoro bez ijedne riječi, samo glazba.
Skoro je tu samo zato jer je potpunu tišinu publike narušavalo jedino komentiranje Ryleya za vrijeme naštimavanja gitare. Kao što sam spomenuo u recenziji on je potpuno drugačija osoba dok svira i u kratkim pauzama između sviranja. Spomenuo je kako mu je drago što je ovdje među lijepim zgradama koje je inače vidio samo u udžbenicima povijesti, te kako dolazi iz mjesta „of cornfields and assholes” pa mu je još draže biti ovdje (pretpostavljam da je mislio na manjak polja kukuruza) te je nakon svake pjesme umjesto naklona ili zahvale ponudio minijaturni trzaj glavom što je postalo komičnije kako je koncert dalje odmicao. Općenito je jako simpatičan i neposredan što se moglo osjetiti između pjesama, ali i nakon koncerta jer nas je bilo toliko malo da je komotno mogao sa svima porazgovarati.
Međutim čim krene pjesma on postaje sasvim druga osoba. Potpuno uživljen u svaku izvedbu zakucao nas je za stolac i zaista impresionirao svojim talentom. Od prve do zadnje pjesme gotovo da nismo imali vremena udahnuti. Prepun dinamičkih skokova s lakoćom zadržava koncentraciju publike i neprestano iščekivanje sljedećeg prevrata. Instrumentali su čak bili impresivniji od pjesama na kojima pjeva jer s tolikom brzinom i virtuoznošću svira da je nemoguće povjerovati koliko slojeva zvuka može stvoriti jedna osoba na pozornici samo s gitarom u rukama. Iako sam bio malo skeptičan prema tituli istinskog američkog gitariste, jučer je to ne samo potvrdio nego i daleko nadmašio. Istinski majstor zanata koji s lakoćom isprepliće žanrove nekolicini nas pružio je sat vremena istinske umjetnosti.
Mi sinoć nismo bili publika, već nešto mnogo mnogo više, obogaćeni nečime što ne možemo shvatiti (barem ja), ali i ne moramo. Nečime što nećemo iskusiti ponovnim preslušavanjem albuma jer snimka to ne može uhvatiti. Hvala mu na tome i sretan put gdje god išao.
