Izvještaj – 9. PSSST! festival nijemog filma: Neočekivana točka avangarde
Deveti po redu PSSST! festival nijemog filma održan je u prostoru Kulturnog centra Trešnjevka od 5. do 7. studenog 2015. Glavni program festivala započeo je projekcijama serijala Vampiri (1915.) i Kuća tajni (1923.), dok je u petak, nakon projekcije filma Čarobnjak iz Oza (1925.) održana tribina Opsesija, neuroza, psihoza: psihoanaliza i nijemi film na kojoj su sudjelovali Nikica Gilić, Janica Tomić i Željka Matijašević. Sudionici su ukazali na paralelno razvijanje ova dva područja još od 1895. godine; od prvih projekcija braće Lumière te prvih objavljenih znanstvenih radova s područja psihoanalize. Svjesno i nesvjesno, motiv dvojnika, opsesivni muškarci i histerične žene bile su polazišne točke razgovora filmskih stručnjaka, a filmovi koji su ponajbolje dočarali temu ovogodišnjeg festivala – Nepoznati (1927.), Praški student (1913.) i Tajne jedne duše (1926.) – našli su se na programu odmah nakon tribine i u subotu, posljednjeg dana festivala.
U natjecateljskom dijelu programa, u konkurenciji mahom eksperimentalnih i animiranih filmova moguće je bilo vidjeti prosječna, ali i vrlo intrigantna ostvarenja. Među potonje bi se svrstalo treći film druge natjecateljske večeri, Sjena tvoga osmijeha (The Shadow of Your Smile, 2014.) Alekseja Dmitrijeva. Sjena tvoga osmijeha primjer je optimalne sprege vizualnog i auditivnog u skladu s koncepcijom festivala. Glazbena se pratnja sa svojom interpretacijom filma nadovezala na onu autora i dovršila projekt izmještanja pornografskog u sjetu s tolikom preciznošću i kontrolom osjećaja da bi se po svojem emotivnom učinku zaista mogla proglasiti impresivnijom od „originala“. Sjena tvoga osmijeha eksperimentalni je isječak iz, čini se, duljeg pornografskog djela koje korištenjem VHS interferencija unekoliko „cenzurira“ pornografsko i pretvara ga u erotsko. U projektu mapiranja granice pornografskog-erotskog zagonetni osmijeh glavne glumice koja se nalazi u klinču između dvojice muškaraca čupa pornografski artefakt iz domene tehničkog i mehaničkog u spolnosti i obremenjuje ga emocionalnim, nedokučivim i neproničnim. Eksplicitna spolovila koja su nestala u interferenciji pobrisala su kontekst profesionalaca u poslu jebanja i pretvorila ih u ljude koji se zabavljaju. Frame po frame.
Izumrli (Extinct, 2015.) Nicholasa Karamichalisa koristi postupak rekombinacije postojećeg filmskog materijala viđen i u prethodnom filmu, međutim, za postizanje ponešto skromnijih rezultata. Koriste se isječci iz filma Posljednji čovjek na Zemlji (The Last Man on Earth, Ubaldo Ragona, Sidney Salkow, 1964) i spaja ih se u cjelinu koja izolira osjećaj izolacije i samoće koji su prisutni i u filmu iz kojeg se pabirče ovi elementi. Originalni filmski materijal rekombinacijom i modifikacijom ipak nije ostvario dodatnu dimenziju kao što je to bio slučaj sa Sjenom tvoga osmijeha, već se destiliralo i naglasilo moment iz riznice puno bogatijeg izvora inspiracije.
Animirani film Mi ne možemo živjeti bez svemira (Мы не можем жить без космоса, 2014.) Konstantina Bronzita prikazan nakon Izumrlih, bez ikakve je sumnje bio najemocionalniji film festivala. Ovo je prepoznala i publika i film je glasovanjem posjetitelja festivala osvojio nagradu publike. Znanstvenofantastična fabula prati dvojicu nerazdvojnih prijatelja astronauta koji se pripremaju za odlazak u svemir. Njihova razigrana dobrodušnost i prijateljstvo nadilazi sve psihofizičke prepreke s kojima se suočavaju i na kraju hrabro koraknu onkraj ljudskog. Pomna izgradnja odnosa između ova dva mlada čovjeka gledatelju omogućuje suživljavanje koje je glazbena pratnja dovela do emocionalnog i auditivnog krešenda nakon kojeg je uslijedio smiraj u putu u nepoznato.
Tročlani ocijenjivački sud glavnu nagradu festivala, Velikog Bicka, dodijelio je filmu Pawo (2015.) Antje Heyn uz obrazloženje kako je nagrada dodijeljena duhovitom naukovanju jedne hrabre djevojčice i njezinih promjenjivih prijetelja. Pawo u budizmu označava hrabru osobu, junaka ili ratnika, a u ovom animiranom filmu odvažnu djevojčicu koja proizvodi junake vlastitog svijeta razvijajući svoje spiritualne vještine. Ovo je iznimno dopadljivo djelo razigrane strukture u kojem nije kao u slučaju Bronzitovog filma mogla doći do izražaja jedna protežna glazbena nit, već je naglasak postavljen na šumovima i zvukovima koji su efikasno uokvirili humoristične note.
Posljednji, a ujedno i najduži film natjecateljskog programa festivala Čovjek od soli (Marde Namaki, Seyed Sajad Moosavi, 2015) bio je ponešto razočaravajuć. (Pseudo)postapokaliptični pejzaž ponudio je razvučenu i u konačnici praznu fabularnu konstrukciju bez naročitog potencijala za buđenje emocionalnog, racionalnog ili ikakvog drugog interesa u gledatelja.
Svakako najveća pohvala ide glazbenicima koji su sva tri dana festivala bili zaduženi za glazbenu pratnju, proizvodnju šumova i ostalih zvukova. Prvog su dana filmovi bili prikazani uz pratnju Vitomira Ivanjeka na klaviru, drugog dana na redu je bio kvartet Sunrise Sessions, dok je posljednjeg dana festivala za zvučnu kulusu bio zadužen trio Light Work. Svi su izvođači, bez iznimke, svoj posao odradili predano, ozbiljno i jednostavno besprijekorno. Ovi su vješti glazbenici suvereno i samouvjereno zavladali nijemim kreacijama na platnu i podali im zvučni život. Teorijske dvojbe o koncepciji festivala kroz praktičnu su izvedbu zato posve izblijedile. Filmska djela izvedena na festivalu prestala su biti dokumenti koje se u suvremenom digitalnom dobu uz relativno podudarne uvjete može unedogled reproducirati – i postala kolektivni i neponovljivi doživljaj. Osim što ovaj postupak očuđuje filmski medij i moment gledanja – tj. obogaćuje čin gledanja aktivno i konstantno podsjećajući na medij, ali i kontekst uživanja u njemu – on dodaje i još jedan niz značenja samim prikazanim djelima. Nije, naime, isto gledati ove filmove uz originalne glazbene pozadine i one koje su pružili glazbeni suradnici festivala. Ono što je najgore – trešnjevačku bi se izvedbu u većini slučajeva moglo proglasiti superiornom „originalnoj“. Zvonki smijeh publike i njezina komunikacija s glazbenim umjetnicima dodaju još jedan element slici ovog „nijemog“ filmskog iskustva. Na trenutke, teško je ustanoviti smiju li se to umjetnici „službeno“ zaduženi za zvuk ili se radi o glasovima gledatelja ili je možda i sâma filmska vrpca izdala koncepciju festivala i provalila zvukom. Posljedično: film na Trešnjevci nije bio samo na platnu, već po cijeloj dvorani.
Po viđenome, PSSST! se pokazao kao neočekivana točka avangarde, otpora i guranja vlastite uzbudljivo poremećene vizije filmskog koja obogaćuje sve uključene i daljnjim bi svojem razvojem i povećanjem broja pristiglih i broja kvalitetnih filmskih djela trebala omogućiti zadržavanje ovog otoka filmski drugačijega. Svi su tehnički i izvedbeni preduvjeti za to prisutni.
