novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Izvještaj – O statusu quo: Otvorenje 10. Festivala tolerancije („Colonia“, F.Gallenberger)

Foto: Press/Festival tolerancije
Vrijeme čitanja: 3 minute

Od napetih odnosa svjetskih sila koje pucaju po šavovima i poput žuči se prelijevaju po „malome čovjeku“ – u obliku migrantskog vala kojeg se podobno naziva krizom i njegovim mnogim žrtvama, u obliku sveprisutnije ksenofobije i buđenju profašističkih ideologija; možda je još strašnije što postaju „opće mjesto“. Elektronske se identifikacijske kartice u oceanima društvenih mreža pune porukama solidarnosti i suosjećanja iz ugodnosti vlastitog kauča i uz pomoć držača za laptop marke IKEA, pa kad se po deseti puta otvori festival kao što je Festival tolerancije na tren sve djeluje kao „opće mjesto“ – kao još jedno u nizu izrabljivanja te zamamne, uvijek poželjne riječi tolerancija.

Ali čak i premazana zaštitnim faktorom zvanim cinizam, tolerancija uvijek ostaje nešto što valja postati općim, ali nikako ne „općim mjestom“. Film Colonia njemačkog redatelja Florijana Gallenbergera koji je prikazan na otvorenju socijalni je eksperiment s happy-endom koji dokazuje da empatiju i svijest o nužnosti ljudskih sloboda nije lako uništiti i obezvrijediti (ma koliko se god vrsnim skeptikom smatrali). Otvorenje jubilarnog desetog izdanja ovog tolerantnog festivala zapalo je tako koprodukciju sjeverozapadnih divova, a prije same pojave svjetla na platnu, gospodin se Branko Lustig (inače osnivatelj festivala) uspješno našalio na račun lokalnih nam etniciteta tako da je voditelj ceremonije Tarik Filipović ostao zakinut za titulu najšarmantnijeg govornika iliti zabavljača večeri. Međuostalom, u govorima se svečanih uzvanika još jednom naglasila bit Festivala kao mjesta za otvaranje dijaloga i širenja svijesti o važnosti humanosti i ljudskih prava s naglaskom na danu nam situaciju čije opasnosti u floskularnosti našeg vremena možda nismo ni svjesni.

Ta vrst poricanja i skretanja pogleda ili s druge strane prihvaćanja statusa quo bez obzira na svijest o njegovoj kriminalnoj neadekvatnosti, upravo je i najkontroverznija te najznačajnija stavka prikazane Colonie. S jedne strane, Gallanbergerova je Colonia par excellence primjer uspješnog marketinškog poteza koji primjenjuje sva dobra, stara pravila klasičnog narativnog filma izazivajući dopadljivim i popularnim glumačkim imenima (dovoljno je reći da glavnu ulogu igra Emma Watson) te junačkim kvalitetama likova koje utjelovljuju sav dijapazon emocija kakve su poželjne gledatelju. S druge strane, uz svu providnost scenarističko-režijskih poteza da zajedno s autorskom ekipom pristignemo na cilj gdje se oslobađaju svi ti pozitivni osjećaji i afirmira se želja za pravednošću, spontano im opraštamo magičarske trikove zanata i utapamo se u priči koja zapanjuje.

Naime, Gallanberger je motivaciju i inspiraciju za stvaranje Colonie pronašao u stvarnim događajima – iako je samo narativno putovanje Lene (E.Watson) autorska sloboda: njezin heroinski čin spašavanja zarobljenog ljubavnika, političkog zatvorenika Daniela iz ralja zastrašujuće Kolonije (D.Bruhl) – kontekst u koji je dramatizacija uronjena povijesni je fakt u koji gotovo da postaje teže povjerovati nego u samo junaštvo Watsonice (kakvim je često i mediji bojaju). Daleko od očiju civilizacije, u ruralnim predjelima Chilea, sredinom je prošlog stoljeća Paul Schafer bježeći pred zakonima Njemačke zbog zlostavljanja djece osnovao tzv. Coloniu Dignidad. Kao samodostatna zajednica predata vlastitim pravilima na vrhu kojih je stajalo Božje ime ili bolje rečeno – Schaeferovo, živjeli su asketski, rodno odijeljeni (muškarci od žena, a djeca od roditelja), uzdržavajući se primarno poljoprivrednom djelatnošću, ali imajući u posjedu bolnicu kao i sve drugo nužno za izoliranu funkcionalnost stotinjak do dvjestotinjak pojedinaca. Godinama poznata kao začudno mjesto, ali tek zbog svoje običnom čovjeku okultne i neobične reputacije življenja, Kolonija je za vrijeme Pinochetova režima poslužila kao mjesto za izvršavanje političke opresije gdje su u tajnosti mučeno Pinochetovi protivnici, a leglo se metalne i biološke mašinerije za ubijanje ljudi upravo proizvodilo u strogo zaštićenom Schaeferovom kraljevstvu. Njezini članovi bili su drogirani, a najmlađi članovi zajednice silovani i zlostavljani od strane njihova vrhovnog i spiritualnog vođe, izrabljivani, redovito napadnuti, a sve pod parolom izbijanja Sotone iz njihove strukture življenja kojom ih je Schaefer zavodio.

Bijeg iz Kolonije bio je gotovo nemoguć budući da je svaki izlaz bio strogo čuvan, a i samu je Koloniju čuvala visoka žičana ograda iza koje je malo tko provirio. Oni bijegovi koji su se protegnuli dalje od teritorija tog logora za ubijanje ljudskog duha, bili su spriječeni od strane Schaeferove i Pinocheteve produžene ruke – Njemačkog veleposlanstva koje je pribjegle vraćalo u ruke njihovih mučitelja. Gallanberger je koristeći se životopisnim ljubavnim odnosom mladoga para velikih nada i ambicija (Watson-Bruhl) kakvog svi volimo vidjeti na filmu, nadogradio i proveo sva dostupna mu saznanja o kontroverznoj Koloniji i njenim još kontroverznijim saveznicima optužujući ponajviše za ono za što veliki liberali tako često ne odgovaraju – zataškavanje i prešutnu suradnju.

Kao primjeren komercijalni proizvod, film ni u jednom trenutku ne postaje eksplicitan, no i dalje ostaje teško katkad ne zatvoriti oči na užase koji su pratili živote stanovnika Kolonije te na njihovu bespomoćnost u sveprisutnom ludilu. Ono što još više užasava je kad sam redatelj, u postprojekcijskom razgovoru istakne da su stvarnost i svjedočanstva bila još strašnija od prikazanog, a da Kolonija (doduše, u nekom drugom obliku) egzistira i danas. Svojevrsna naivnost filma u njegovoj umjetničkog kvaliteti za iskusnog gledatelja, pa i manje iskusnog, sporadična je naspram iskrene vjere u moć samog djela (koju je moguće primijetiti u samome autoru) da baci svjetlo na zataškane zločine koji u potpunosti nisu razriješeni ni sada (bez obzira što je sam Schaefer zarobljen 2004.godine, a umro od srčanih poteškoća 2010.godine). Shvaćanje da je film sredstvo koje putuje lakše od bilo kakvog medijskog izvještaja, ali i mnogih drugih oblika komunikacije, Gallanberger i njegov tim oprimijenjuju i donose ostvarenje koje potresa te oplemenjuje prostore borbi za slobode.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari