Izvještaj – The Subways i Die Mannequin: Choala vam Poonow
Subwaysi su u mojem društvu jedan od onih bendova prežitaka. Sjećam se još srednjoškolskih dana i izlazaka na kojima su se nerijetko puštali upravo Subwaysi – teško je koja večer prošla da ih se uopće ne sjetimo, a ni večeri u kojima ne poslušamo cijelu diskografiju (tada dva albuma) nisu bile iznimka. Subwaysi su uvijek bili tu negdje uz nas. Možda je i razlog tome što smo oduvijek vjerovali da su bili savršen soundtrack za naše tada mlade, bezbrižne živote, ali vjerujem da ih niti nikada nismo prestali slušati jer su rasli uz nas. Tako je vrhunac našeg puberteta obilježen jakim, agresivnim, nasilnim zvukovima diskografskog uratka “All Or Nothing“, a onda nakon toga dolaze nešto mirniji, down to earth albumi koji progovaraju o nešto ozbiljnijim problemima s kojima smo napravili naše prve akademske korake.
Rekavši ovo, jasno je da sam na prvi glas dolaska Subwaysa u Hrvatsku bio oduševljen. Koncert u Tvornici Kulture nestrpljivo se čekao, a svakim mjesecom i danom postajalo je sve teže i teže dočekati taj dan (9. prosinca) kada ću ih, nakon toliko čekanja, konačno i vidjeti uživo. Prije svega moram reći da nisu razočarali. Ostao sam upravo onakav kakav sam i očekivao, kakav bi čovjek i trebao ostati nakon nastupa ovih glazbenika. Pretučen, izmoren, s par ozljeda koje će se tek sutradan jasno izdefinirati, raščetvorenog glasa i s postkoncertnom depresijom koja je krenula već nekoliko minuta nakon završetka zadnje odsvirane pjesme. Budući da ovaj bend toliko cijenim, vjerojatno je i jako teško napisati ovakvu recenziju, no isto tako vjerujem da, budući da sam toliki obožavatelj Subwaysa, da mogu najrealnije ocijeniti kakav je nastup to bio. Jer od Britanaca nisam mogao očekivati ništa manje negoli agresivan, brz i glasan nastup. Najjednostavnije reći – savršen. I da sam dobio išta manje, kažem vam, moje nezadovoljstvo bi se čulo. No prije svega, Die Mannequin.
Die Mannequin bio je iznimno zanimljiv. Ne samo zbog specifičnog izgleda svojih članova, već i zbog beskrupulozne glazbe koju sviraju. Bilo je zbilja glasno i brzo, a obradili su čak i uvodnu pjesmu iz Fresh Prince Of Bel Air, naravno, na rock način. Ljudi su na ovom koncertu vidno uživali, a nastup je svoju kulminaciju doživio kada se gitaristica popela na šank. Ovo je očito i njena praksa koju izvodi na koncertima, zaključio sam, jer koliko god šank u Tvornici nije stvoren za skakanje po njemu, prvenstveno jer je visok jedva metar, pjevačica se svejedno popela na njega, a onda, shvativši svoju pogrešku i ošamarena defektom gostujućeg terena hrabro sišla s istog tog šanka i nastavila svirati iz zadnjih redova publike. Ovo je možda i najbolji poziv Tvornici da što prije preuredi šank jer vjerujem da bi bilo spektakularno gledati ovu prilično divlju frontmanicu kako solira na njemu. A Care Failure je ovaj epitet ‘divlja’ zaslužila nakon cijelog koncerta ispunjenog, skakanjem, plesanjem, soliranjem, i jednostavno, divljanjem na stageu. U ovom čudu uživali smo i više negoli što je bilo planirano, drugim riječima oko četrdeset minuta, a već s krajem predgrupe uslijedili su usklici – ‘oćemo još!
Više nismo stigli niti mogli dobiti jer svoje su vrijeme ‘manekeni’ i ovako prešli, nego smo se (jadni mi!) morali okrenuti zvijezdama večeri – Subwaysima. Odmah prvom pjesmom bilo je jasno kakav će cijeli koncert biti. Sve je počelo uspješnicom sa spomenutog “All Or Nothing” i pjesmom Kalifornia. Nakon toga je uslijedila popularna Mary, a onda sam prestao brojati i razmišljati i prepustio se ludilu koje je vladalo u publici kroz cijelih sat vremena i više koncerta. Ljudi su skakali, plesali, pjevali, znali tekstove i maksimalno surađivali s bendom. Bilo je iznimno simpatično vidjeti pjevača Billy Lunna kako se trudi reći neke osnovne fraze na hrvatskom (naslov!) i, moram reći, iako se kasnije ispričao na lošem hrvatskom, išlo mu je zavidno dobro. Dapače, dokaz koliko mu je dobro išlo bila je i finale šoua kada je, umjesto originalnog teksta, na Rock ‘n’ Roll Queen Lunn zapjevao na hrvatskom – Ti si(tee see) sunce, ti si jedina, ti si so cool! Ovo sam već vidio da je radio u Njemačkoj ili Francuskoj, ali iskreno nisam očekivao niti se nadao da će nešto slično pokušati na balkanskom govornom području. No koliko god se bend potrudio, za njihov izgovor bila je i zaslužna set lista. To jest, obje strane set liste. Na jednoj su stajale osnovne hrvatske fraze napisane onako kako bi ih pisali Englezi, a na drugom lista od čak dvadeset pjesama. Iako je ovo turneja na kojoj bend predstavlja svoj zadnji album ‘The Subways’ zanimljivo je kako se među tih dvadeset stvari uspjelo naći tek pet sa zadnjeg diskografskog izdanja.
Najveću pažnju publike dobile su, očekivano, ‘stari’ hitovi poput Oh Yeah, Shake! Shake! ili I Wanna Hear What You’ve Got To Say na kojima je bend, kada god je zatražio publiku da otpjeva sljedeći stih, dobio i više nego što je tražio. Ovotjedni koncert bio je predivna predstava usklađenosti publike i ljudi na pozornici, dvaju entiteta koji su više puta bili sličniji jednome, nego dvama. Koncert je kulminirao kada je Billy počeo skidati slušali i svu tu opremu koji pjevači imaju u stražnjem džepu i odlučio skočiti u publiku. Svi su ga na kratko ponijeli, a onda vratili na pozornicu kako bi mogao dovršiti pjesmu. Nisam zbilja siguran, no mislim da je to bilo tijekom pjesme Girls & Boys, još jedne s hvaljenog “All Or Nothing”, na kojoj je publika ispustila dušu. Tada je i nastao najveći pogo na koncertu u kojem je sudjelovalo više od pet redova, a pogo, doduše u nešto manjoj formi, postojao je tijekom cijelog koncerta.
Teško je naći zamjerku ovakvom koncertu jer čak kada bih i probao i želio reći da se Charlotte Cooper (basistici) šminka toliko razmazala da je postala ružna, ne bih mogao jer bi to bila notorna laž. Mogao bih reći da bi bilo bolje da Josh Morgan (bubnjar) nabavi hi hat ili barem još jednu činelu kako od bubnjeva ne bi stalno dolazio isti zvuk pratnje na čineli, no ne mogu jer bi to također bila evidentna laž budući da ovaj čovjek od minimalnog izvodi maksimalno, a namjerni nedostatak činela jako lijepo zamjenjuje velika kreativnost na instrumentu. Billy Lunnu čak niti ne mogu naći neku izmišljenu zamjerku kojoj bih na kraju dodao sintagmu – notorna laž – da vas sve uvjerim u suprotno. Eto. Tako je izgledao koncert Subwaysa ove srijede u Tvornici Kulture.
