novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj – Throw Me Of The Bridge: Akustika za pesimiste u potrazi za optimizmom

throw me of the bridge
Foto: Magdalena Rikanović / Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 3 minute

Oduševljena preseljenjem u Zagreb i gradskim životom i strukturom metropole koja nudi svemoguću kulturaciju, naročito u opusu glazbene scene, srijeda me blagoslovila akustičnim koncertom benda Throw Me Of The Bridge na što gledam kao dobrodošlicu u najdivnijem formatu. Namijenjenu samo meni. Srijeda koja je s prvim zrakama sunca započela kao osobna hiperventilirajuća ekstaza naposljetku je zakoračila u neočekivanu spokojnu večer.

“These songs might be for you”

Uvod u akustičnu glazbenu večer započela je pomalo nesigurnim prvim taktovima gitare Mal BatardaMal Batard je solo projekt mladog muzičara Luke Belavića iz Duge Rese koji se prvi put predstavio publici kao takav. Razlog oduševljenja Lukom ne leži u tome što se poznajemo već neko vrijeme, već poradi njegovog talenta i savršene akustične svirke koju nam je poklonio. Akustike koja je bila vrlo intimna i hrabra, šaljiva i komunikativna u isto vrijeme. Emotivan odnos melankolije zvukovlja i riječi tekstova prožimaju misao o autorskim radovima koji su zapravo balade. Neobuhvatljive razumom i nelogične u ukupnosti stvaralačke snage. Luka možda neće priznati da je postojala blaga trema koja ga je prožimala u glasu i nastupu, ali sa sigurnošću tvrdim da je ta dozirana trema bila sjetna radijacija koja se povezala s komunikacijom na relaciji kantautora i neznatnog broja ljudi koju su činili njegovi prijatelji.

throw me of the bridge
Foto: Magdalena Rikanović / Ziher.hr
Putnik vezanih očiju

Quentin Sauve, francuski kantautor već poznat po prijašnjim glazbenim projektima (Birds in Row), sa svojim prvijencem “Everlasting Folks” tri i pol godine kasnije iz solo projekta raste u bend zajedno sa Sebastienom Gourdierom, Tomom Beaudoinom i Jorisom Saidanijem. Promatrajući sa strane svu četvoricu prije samog koncerta očiglednost je pripadala njihovoj međusobnoj opuštenoj komunikaciji koju su vrlo skromno podijelili na pozornici. Konstantna komunikacija i pojašnjenja za svaku njegovu pjesmu je više opisivala trenutak iščitavanja njegovog osobnog dnevnika kojeg svi držimo u tajnosti. I to je bio trenutak koji je odao njegovu istinu. Njegovu realnost, njegovo poniranje bez kočnica, gdje sebe samoga ogoljuje tijekom osjetljivih i zastrašujućih pjesama pred slušateljima.

Pjesme stvorene za melankolične kišne dane. Pjesme koje u tebi bude emocije na koje si zaboravio; slučajno ili planirano. Pjesme koje otkrivaju poetu. Sa svakim trzajem žica, dodirom tipke i udarom u bubanj nemilosrdan je podsjetnik da smo svi duboko u sebi veliki romantičari. I u tim trenucima isplivamo i divimo se bujicom emocija i padamo na koljena. Zatvaramo oči u svijetu ogledala vlastitih identiteta i ulazimo u onaj drugi svijet gdje govorimo sami za sebe. Quentinova potreba da upozna dio sebe i prenese emocije na nas jedinstvena je istina.

throw me of the bridge
Foto: Magdalena Rikanović / Ziher.hr
Nepodnošljiva lakoća bivanja drugačijim

Godine provedene po turnejama i silne neprospavane noći dozlogrdile su Quentinu. U konačnici odustaje od ondašnjih projekata i prepušta se pisanju pjesama u kojima bi ponovno pronalazio motivaciju. I zamislite, dogodio se preporod! Nebrušeni dijamant u vremenu gdje biti drugačiji od ostalih postaje skoro nemoguća misija. On uspijeva u tome. I čini to toliko odvažno, poput djeteta koji ne poznaje riječ “ne mogu” i koji bez srama rukama pokriva svoje lice kad dolaze teški dani i teške noći. Pjesma “Someday” donosi vrhunac emocija s kojima sam se poistovjetila i koja govori da vjerovanje u ‘današnjost’ postaje ispravan put. On u tome prepoznaje trenutak u kojem pozitiva konačno zasjenjuje pesimističan tok misli.

Slušajući njih zaboravljamo na postavljenje granice koje smo si sami zacrtali i prepoznajemo nadu koja se budi u nama. I krećemo sa stvaranjem osobnih poeta. Gdje unutarnji monolog dolazi u kontradikciji sa samim značenjem. I ne smeta što je tomu tako. Jer eksplozivni trzaji žica gitara otvaraju apokalipsu i umiruje savjest s najtišim notama sintesajzera u pratnji s hrapavim vokalom. Koji postaje ujedno moćan i ranjiv. I u tome je ljepota koju donosi Throw Me Of The Bridge. I s prestankom koncerta ostaje potreba za stvaranjem. Iznova i iznova. Stoga, Quentine, hvala na predivnom putovanju te jedne obične srijede. Hvala ti što sam se ponovno zaljubila u poeziju zbog tebe.


Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari