Izvještaj – Triggerfinger i A Place To Bury Strangers: Rušenje granica između bendova i publike
Mnogi su se ovu nedjelju, 5. studenog zaputili u Tvornicu kulture kako bi završili tjedan (ili započeli novi) uz žestoke zvukove njujorškog noise rock benda A Place to Bury Strangers i glazbeno-erotični show belgijskog trojca Triggerfinger pod okriljem drugog izdanja festivala Reflektor. Već je sam ulazak u Veliki pogon i prilazak pozornici dao naslutiti da će večerašnji koncerti biti drugačiji – nedostajala je zaštitna ograda oko pozornice zbog čega su se fanovi prvoga benda večeri, A Place to Bury Strangers, spretno nakačili tik uz rub pozornice koja će dalje tijekom večeri predstavljati idealan oslonac za laktove izmorene gomile.
A Place to Bury Strangers: podražaj za sva osjetila
Izgled gitare frontmana benda Olivera Ackermanna nije nas dugo ostavio u nedoumici; ogrebotine na njegovoj svijetloj električnoj gitari nisu rezultat slučaja i to je bilo očito već nakon nekoliko minuta kada se gitara našla u zraku, a onda posljedično i na daskama pozornice. Bend se od trenutka izlaska na pozornicu nije štedio, a svojim je nastupom publiku proveo iz faze ravnodušnosti (onih koji su prvenstveno došli poslušati Triggerse) u stanje “što se upravo dogodilo u posljednjih pola sata?!”. Možda ime benda upravo to i sugerira; ako ste stranac u njihovom glazbenom opusu, svojom energičnom shoegaze izvedbom popraćenom opsežnim light showom ostavit će vas zakopanima u mjestu. Nakon njihove polusatne izvedbe nećete znati što misliti jer je čitav koncept nastupa usredotočen na to da publici podraži sva dopuštena osjetila, ali nehipersenzibilizirajući niti jedan, stvarajući zapravo smislenu i ugodnu cjelinu gomile podražaja.
Na bisu su sišli s pozornice i posljednji blok pjesama izveli među publikom. U jednom trenutku publika je pratila bubnjarku Liu Simone Broswell s jedne strane dvorane, a basista Diona Lunadana s druge. Osjećajući od početka da će ovo biti sve samo ne tipičan bis potvrdilo je razmicanje oduševljene gomile kako bi se u središtu iste za DJ pultom smjestili nestali članovi benda kojima se ubrzo priključio i pjevač Ackermann čime je započeo electroset kojim je bend i zaključio čitav svoj nastup. Nekolicina žestokih fanova bangala je od prve do posljednje stvari, a takvi hardcore fanovi jedino su što je nedostajalo koncertu Triggerfingera.
Energičnost svih članova benda i njihova posvećenost izvedbi može se sažeti u nekoliko motiva: spomenuti let gitare po zraku, sviranje iste bubnjarskom palicom, manično-epileptični ples gitarista, eksplozivno-energična transformacija krhke bubnjarke Lie u zvijer za bubnjevima, njezin spotlight uz solo izvedbu nove pjesme The Harp Song na kojoj je zasvirala citru i zapjevala, prodorni glas basista na pjesmi Drill It Up i njegovo penjanje na DJ pult pri izvedbi electro seta. Bend je u pola sata prošetao svim svojim albumima (njih četiri) i dostojno najavio zvuk novog albuma čiji se izlazak očekuje u proljeće 2018. godine. Ako je suditi po sinoćnoj izvedbi, očekuje nas kombinacija starog, dobro poznatog zvuka benda s izletima u elektro sferu.
Triggerfinger
Pauza između nastupa uvijek se iskoristi za punjenje čaša, puš-pauzu ili nešto treće zbog čega se velika količina publike preseli iz Velikog u Mali pogon. Oni koji u nedostatku drugih aktivnosti ostanu uz pozornicu svjedoče prešetavanju crewova bendova i preslagivanju pozornice. Posebnost ovog postavljanja stagea bio je veličanstveni set bubnjeva na povišenom postolju koji je zauzeo centralno mjesto pozornice. “Ovakvo mjesto zaslužuje svaki bubnjar”, komentirala je frendica dok smo se obje divile zvijeri koja se nadvila nad publiku. Dodatnu najavu toga tko nas očekuje na pozornici napravio je i član crewa koji je bio odjeven u odijelo tipično za Triggerfinger.
Ne postoji situacija u kojoj biste ovu trojicu gospode u godinama, onako sređene u međusobno potpuno različitim odijelima, doveli u vezu. Čak ni takve u odijelima ih ne biste smjestili na isti black-tie event. I tu glazba spaja nespojivo; ekscentrika u zlatnim cipelama na petu Rubena Blocka koji uz šljokice na remenima gitara uspijeva maksimalno seksualizirati svaki pokret i svaku riječ koju izgovori, od lizanja zvučnika, dahtanja i previjanja uz mikrofon do erotičnog pogleda publici i riječi: “My God, you look good!”.
Napetost se osjetila u svakoj pjesmi, a Blockove manire dječački je nespretno pokušavao pratiti bubnjar Mario Goosens čiji se osmijeh na licu nije mogao sakriti ni pri najmučnijim i najzahtjevnijim bubnjarskim solažama. Bodyguard benda, basist Paula Van Bruytegema, predstavlja čistu protutežu spomenutom dvojcu. Stabilno s obje noge na zemlji, doslovno i preneseno, davao je dozu ozbiljnosti belgijskom bendu – teško je zamisliti kako bi bend izgledao da su sva trojica energetski nabijene bombe. Predivna stvar bila je vidjeti sve članove benda u ravnini na pozornici, s Goosensom kao centralnom figurom čime je spriječeno da karizmatični frontman Block ne ukrade čitavi šou (a samom svojom pojavom bi to definitivno mogao učiniti).
Od prve do posljednje pjesme svaki je na svoj način proživljavao glazbu koju su nam servirali te su im izrazi lica u svakom trenutku odavali koliko uživaju u tome što rade i da su tu, na pozornici, prvenstveno zbog glazbe koju žele podijeliti s publikom. Direktnog kontakta i razgovora s publikom tijekom koncerta je bilo vrlo malo, ali se prožimanje benda i publike itekako moglo osjetiti, čemu je definitivno doprinijelo i nepostojanje one prije spomenute zaštitne ograde, kao i povremena izvedba pjesama pod gotovo punom rasvjetom u pogonu, rušeći na oba načina granicu bend-publika.
Nastup su započeli s dvije pjesme s novoga albuma “Colossus”, Wollensack Walk i Upstairs Box. Čitav koncert izgledao je kao kombinacija novih pjesama – zagrebačka publika je premijerno čula čak sedam od 10 pjesama s novog albuma – s izletom u dobro poznate stare pjesme s prethodnih albuma “By Abscence of the Sun” i “All This Dancin’ Around”. Osim pametne kombinacije izbora pjesama, bend je pokazao da itekako zna stvoriti napetost izmjenom žestokih riffova i čvrtih bubnjarskih solaža s intimnijim i laganijim izvedbama, osvajajući tako sva čula prisutne publike tijekom čitave izvedbe. Prvi intimniji trenutak uslijedio je za vrijeme pjesme My Baby’s Got a Gun tijekom koje se pozornost prebacivala s Blockova glasa na bend i tako nekoliko puta, gdje je jedan od prijelaza završio ispunjavanjem Velikog pogona Tvornice čistim Blockovim glasom, bez pomoći mikrofona, izazvavši time kod publike neočekivani naježitis.
Osim Blocka, svoj spotlight dobio je i nasmiješeni Goosens koji je izlaz iz pjesme Bring Me Back a Live Wild One pretvorio u petominutni bubnjarski solo kojem su se pridružili i Block i Van Bruystegem, sva trojica lupajući po bubnjevima čime su u potpunosti raspametili publiku. Publika je ovim bila kupljena i bila spremna pratiti Goosensove povike kojim je napravio uvod u sljedeću pjesmu, All This Dancin’ Around. Regularni set završili su stupom svojega novoga albuma, naslovnom pjesmom Colossus.
Na bis ih je publika pozivala s čisto hrvatskim “Sviraj!” i “Ajmo!”, što je uz dovoljno glasne povike uklonilo jezičnu barijeru pa je Block u kratkom roku bio opet na pozornici. Sam, s gitarom, što je automatski značilo još jedan naježitis, ovoga puta uz pjesmu Afterblow. Obradom Rihanninog hita Man Down bend je završio prvi bis, no publika im nije dopustila ni da pomisle o odlasku s pozornice. Gitare su već bile ištekane, ali blaženi osmijesi na licima članova benda otkrivali su da nas čeka još jedna pjesma. Za kraj su sačuvali hit Let It Ride sa svojeg trećeg studijskog albuma čime su se, do sljedećeg puta, pozdravili od hrvatske publike.
Bend je u tri godine od prvoga dolaska u Zagreb napredovao od Maloga pogona Tvornice do prepunog Velikog. Pitanje je čime će nas i u kojem prostoru ovi alfa mužjaci u odijelima idućeg puta oduševiti.
