Izvještaj – Yo La Tengo: Vrhunsko zagrijavanje za festival koji je više način života, a manje usputno ljetno odredište
Mnogo dobra donio je 19. rođendan Močvare, a u cijelu priču uvukao se kontinentalni edition festivala za sve one koji stare dostojanstveno, uz craft pivo, Iskonov wi-fi i Žedno Uho. Malo je dovoljno da se jedan petak pretvori u dan susreta sa stvarima koje si izgubio i ljudima za koje nisi znao da ti fale; the regulars, bivši profesori i izgubljene poznaničke duše. No Yo La Tengo je, u svoj svojoj skromnosti, puno više od tog malo. Zbog toga su, razvaljujući svoje instrumente, usput prebirući po njegovanim uspomenama, ovoga petka, 11. svibnja rastopili Pogon Jedinstvo.
Cert, cept i tinuitet
Zagrebu su poklonili nešto više od dva sata muzike. Usprkos tome što je najviše pjesama u setu bilo s posljednjeg, netom objavljenog albuma “There’s a Riot Going On”, pokrili su i najbolje od onih razdoblja u kojima ih nismo imali priliku čuti uživo. Voljela bih reći da nitko nije ostao zakinut, ali u slučaju bendova koji su objavili albuma koliko i Yo La Tengo, mogućnost da ćeš na koncertu čuti svoju najdražu pjesmu se znatno smanjuje. Zbog toga se bendove prati na turnejama. Bilo je lijepo primijetiti da je selekcija za zagrebački koncert bila slična, ali opet puno drugačija od onih na prošlim koncertima održanima na ovoj turneji. Na bend koji to uspijeva prikazati kao najjednostavniju stvar na svijetu vrijedi potrošiti i malo goriva.
Koncert u Jedinstvu je, kao i čitava karijera Yo La Tenga, imao koncept te je demonstrirao stabilnost i kontinuitet stvaralaštva svojih izvođača. YLT vrlo vješto, ne glumeći da je sve to tako po inerciji, pliva iz jedne mladosti u drugu, iz jedne faze karijere u drugu. Isto tako Ira, Georgia i James kao pojedinci plivaju od jedne do druge uloge u bendu. Pozornica je prekrivena instrumentima, a oni je lagano prelaze shoegazeajući. Ako jako cijenite bendove s tri člana, Yo La Tengu možete skinuti kapu, jer uz svu svoju eklektičnost, ipak uspijevaju biti šarmantni minimalisti.
Yo La Tengo does Black Flag instead of Friday I’m In Love
Što se tiče tehnikalija o kojima nikad ne znam što reći, o ovom koncertu može se reći da je imao dva dijela i da je pauza između njih trajala dobrih pola sata. S obzirom na to da je podjela na nježni i bučni set bila najavljena, a i zbog atmosferskih uvjeta na mjestu zločina, bila je dobro prihvaćena. Taj je nježni, tihi dio trebalo slušati iz prvih redova. Iza nije bilo previše neugodnog žamora, ali vokali koji su dominirali tim dijelom bi se često gubili u drugim kutevima dvorane. Za drugi je dio pak bilo potrebno ponijeti i malo vate za uši. Pritom mi je najveći užitak pričinjalo promatranje Ire Kaplana kako manijakalno dere po svojim Fenderima (i ozbiljnost momka koji je u kutu pozornice ordinirao svim zamjenama instrumenata i monitorima).
Čak i da ne znate ništa o gitarama, osjetite da Kaplan zna te vidite da još uvijek uspijeva obradovati i sebe i druge igrajući se na svom instrumentu. Upravo je zbog te zrake kaosa drugi dio svima puno bolje sjeo. Na tom su djelu i krici iz publike postali pristojan znak odobravanja. Na kraju drugog dijela koncerta trećina dvorane izmilila je na svjež zrak. Ostatak je dočekao bis na kojemu je basist James McNew još jednom zasjao na vokalu pjevajući Nervous Breakdown. Iako je bio petak, nismo dobili nikakvu light romantiku za kraj. Georgia Hubley otpjevala nam je Dreaming (Sun Ra) kao uspavanku. Nakon toga smo bili slobodni otići doma i poslušati sve ono što ovi manijaci nisu stigli odsvirati.
