Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Film

Jako duga partija pokera (“Molly’s Game”, A. Sorkin)

30.01.2018. Adnan BajrovićFoto: junghwwwa.tumblr.com

Autobiografski i polu-biografski filmovi uvijek su bili i uvijek će biti nešto što će privući publiku. Taj mali komad vremena koji dobijemo kao uvid u privatnu priču neke osobe zadovoljava našu neviđenu žudnju za spoznajom o životima poznatih osoba, kao i o njihovom putu do te točke. Pa tako samo ove godine među kandidatima za najveće nagrade imamo filmove ovog žanra kao što su I, Tonya, Darkest Hour, The Disaster Artist i Molly’s Game. No nekada je pojedine priče teško prebaciti u filmski narativ, zbog čega ispaštaju svi, od aktera u filmu i iza kamere, do samih gledatelja. Gdje na toj skali stoji ovogodišnji kandidat za Oscara u kategoriji za Najbolju adaptaciju, Molly’s Game?

Molly Bloom nekada je bila skijašica s ogromnim, olimpijskim potencijalom, ali nakon niza ozljeda ta je karijera propala. U potrazi za kruhom i krovom nad glavom završit će u privatnom krugu ljudi koji se okupljaju oko stola za poker s visokim ulozima. Promatravši njihovu igru stekla je potrebno znanje kako bi mogla sama organizirati takve partije i kada je krenula čitavo desetljeće ništa je nije moglo zaustaviti, sve dok jedne noći na njena vrata nije došlo sedamnaest naoružanih FBI agenata. Od tog trenutka na dalje njezin glavni cilj je oslobađanje od optužbi te istovremeno zaštita svih sudionika u igri koju je ona organizirala.

Rafalno pripovijedanje i dijalozi

Molly’s Game ujedno predstavlja redateljski prvijenac poznatog producenta i scenariste Aarona Sorkina. Poznat po filmovima The Social Network i Steve Jobs, Sorkin i u ovaj film ubacuje sve poznate elemente kojima se odlikuje njegov stil. Prije svega njegovi protagonist se odlikuju specifičnom karakternom crtom – oni su inteligentni i samosvjesni, ali istovremeno problematične prirode, a njihov karakter prvenstveno se otkriva preko glavnog dinamičkog motiva koji pokreče i nosi radnju – kaznenog postupka ili nečega slične pravne prirode. Upravo se Molly’s Game razvija po svim ovim parametrima, u kojima Bloom retrospektivnim pripovijedanjem iznosi svoju priču i redoslijed događaja kako su se odigrali.

Sorkin kombinacijom svih ovih elemenata pokazuje kako i kao redatelj zna dobro žonglirati s ritmom filma, održavajući ga upravo onakvim kakav je i na početku. S obzirom na to da je film dug dva sata i dvadeset minuta, ovaj pothvat relativno je impresivan, ali upravo se u tom grmu krije zec jer baš ta dinamika filma može i odbiti pojedine gledatelje. Naracija koja ide preko partija pokera i dijalozi između Molly i njenog odvjetnika scene su koje pokrivaju veći dio filma. Dijalozi i pripovijedanje se, pri čemu iznose pravne informacije, definicije ili pak pravila pokera, većim dijelom odvijaju u takvoj suludoj brzini da pored vas prolaze poput automobila na utrci gdje samo čujete njihovo zujanje. Zbog tog diktiranja tempa relativno ispašta i karakterizacija svih likova u filmu pa ćete se u jednom trenutku jednostavno zapitati „zašto bi mi uopće stalo za bilo što od ovoga?“.

Mašine za izgovaranje riječi

Film je takav tip medija u kojem nam svaki njegov aspekt govori priču ili služi kao karakterizacija likova. Međutim, Sorkin je pribjegao tome da baš naracija i dijalozi govore o likovima i to ne tako da iz njihovih replika ili monologa shvaćamo i sami zaključujemo kakvi su oni. Ne, nikako – jer će nam sve to oni sami reći. Ovdje se posebno ističe scena između Molly i njezinog oca u parku gdje joj on daje tri godine terapije u tri minute. Ova scena doslovno služi da gledatelju pruži čitavu analizu i interpretaciju filma, čemu sve to i zašto – jednostavno barem za mene osobno ubija čitav film i same likove.

Foto: junghwwwa.tumblr.com

Na svu tu blijedu i sterilnu karakterizaciju nadovezuju se i glumačke izvedbe jer doslovno nisu mogli ponuditi ništa više od toga što im scenarij sam nudi. Jessica Chastain, Idris Elba i Kevin Costner su jedna jako zvjezdana i talentirana postava. I premda svatko od njih daje svoj maksimum, oni se jednostavno guše u preopterećenom dijalogu. Pretvaraju se u mašine koje nas samo unakrsno bombardiraju riječima i rečenicama, zaustavljajući ih u tome da naprave bilo kakvu ekspresiju na licu ili pokret tijelom koji će tim likovima dati neke živosti i karaktera.

Partija pokera u kojoj možete uživati

Kada se sve uzme u obzir, Molly’s Game je tako konstruiran film da će se nekome svidjeti, a nekome neće. On potiče iz one linije filmova kakvi su Goodfellas i The Wolf of Wall Street te će kao takav gledateljima donijeti određenu razinu zabave, ali upravo gdje spomenuti filmovi briljiraju, ovaj relativno zakazuje. Molly’s Game će vas oduševiti svojim dizajnom prostora, konstrukcijom radnje i svojom raskosnošću i ako ste u stanju izdržati igru živaca koju Sorkin igra s vama unoseći sve parametre spomenute u ovom tekstu, ponavljavši ih beskonačno, vjerujem da ćete u nekoj opuštenoj varijanti moći uživati u ovoj dugoj partiji pokera.

(Visited 117 times, 1 visits today)
Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(10 votes, average: 4.400 out of 5)

Komentari