Jan Kerekeš (Cold Snap): „Bend i koncerti su takvi da granice ne postoje“
Jan Kerekeš, televizijski, filmski i kazališni glumac te frontmen Cold Snapa, ovih dana ima razloga za slavlje. Slavi se petnaest godina od osnivanja benda, 400. nastup obilježen je baš na domaćem terenu u Varaždinu, a reakcije nakon koncerta bile su izvanredne. Pjevač je tijekom koncerta slomio ligamente u stopalu pa je na dogovoreni intervju došao na štakama, ali čini se da ga ništa ne može zaustaviti pošto bend danas ide u Sloveniju na sljedeći koncert, a nekoliko ovotjednih predstava već je iza njega. Novosti ima i na filmskom planu s obzirom na to da je snimljen prvi varaždinski film koji će svoju premijeru doživjeti početkom sljedeće godine.
O metalu, albumima, spotovima, zabranama, politici, moćnicima, nekim drugim generacijama i Kristianu Novaku porazgovarali smo na vrućem varaždinskom Korzu koje ovih dana vrvi od uličnih šetača.
Koncert na Špancirfestu je iza vas, slijedi Slovenija, ali ako možeš prvo reći osobne utiske s nedjeljnog koncerta?
Meni je ovo u top tri (varaždinska) nastupa. U rangu nastupa prije Flogging Mollyja prije nekoliko godina na Španciru. Ono što mi je draže da su se ispred stagea našli isključivo ljudi koji su došli zbog Cold Snapa, a nakon 15 godina bilo bi i čudno da nije tak’. Posebna atmosfera bila je i nama gore. Osim produkcije koja je bila na nivou i svaka čast festivalu na tome, ovo je meni najjači produkcijski stage do sada napravljen. I zato nam je bilo omogućeno da koncert bude odličan.
Već tijekom prvih par pjesama na nedjeljnom nastupu slomio si ligamente u stopalu, kako je noga sada?
Noga ko noga, žao mi je što se dogodilo, a vjerujem da bih ja dao još više, iako neki nisu ni primijetili tijekom koncerta da se nešto dogodilo. Ipak, poslije se hitna nije mogla izbjeći (smijeh). Meni je najvažnije da koncert nije pao u drugi plan.
Predstavili smo nove pjesme, ljudi su kupili majice i CD-e. Priča se nastavlja, bilo je puno mladih ljudi što nam je posebno drago i već smo sad počeli bukirati koncerte za sljedeću godinu. Potvrđen nam je Fightfest u Češkoj, gdje su ove godine bili svi bendovi koje smo slušali i slušamo. Priča se razvija u super pravcu, i sad samo treba stepenicu po stepenicu, posložiti planove, energiju i vrijeme. I naravno, ne trgati noge na koncertu (smijeh).
Napravili ste poznati “wall of death” u Varaždinu, čudim se da nije bilo još potrganih nogu.
Svi se čude, ali ima ekipe koja je zagrijana. Došli su ljudi iz Zagreba, Lendave, Gornje Radgone, Rijeke… Ekipa iz Radgone je došla jer smo tamo nastupali nekoliko dana prije pa su znali da ih tu čeka neka vrsta angažiranijeg nastupa. Bez obzira na to što je bila nedjelja, ljudi su došli na svoje. Apeliram na to da se nekad i manji izvođači ponavljaju i da se radi više ovakve žestoke glazbe, jer vjerujem da će publike biti.
Kakav je koncertni plan za jesen/zimu? Kako je uopće proteklo ljeto u vezi koncerata i kako se “primio” novi album “All Our Sins” na publiku?
Ljeto je bilo više festivalski obilježeno. MetalDays, Hills of Rock (ogroman festival u Bugarskoj) i već dogovaramo nastup sljedeće godine u Sofiji. Stvari su se lijepo razvile, bend i novi album smo ispromovirali. Ganjamo turneju krajem godine u trajanju od dva-tri tjedna s nekim većim bendom. Trenutno smo u pregovorima s Monuments, kojima bi bili opening act. Iako je tu niz stvari koje se trebaju poklopiti. Također, ganjamo i drugu turneju s američkim bendom The Browning koja će obuhvaćati zapadnu i središnju Europu. To bi za promociju albuma bio pravi šećer na kraju.
Iza vas je zaista odličan album “All Our Sins”, s produkcijom kakvom se malo tko može pohvaliti.
U Danskoj smo bili deset dana, kod Tue Madsena, koji je radio s nama na već dva albuma i on nas najbolje poznaje. Novi dečki, od Dareka (op.a. Dario Sambol) na bubnjevima do gitarista i drugog vokala, svi su toliko studiozno pristupili pjesmama da se to čuje. Na albumu smo ostavili i tri pjesme koje smo svirali sa starom ekipom i to zaista odlično zvuči te je jasno u kojem će smjeru bend ići dalje.
U kojem smjeru idete vidi se i po popularnosti i gledanosti spotova na YouTubeu.
Za neke spotove trebalo je sedam godina da dođu do sto tisuća, a aktualni u vrlo kratkom roku ostvaraju takve preglede.
Petnaest godina Cold Snapa, 400. koncert, ti kao osnivač… Kako sad s tim petnaestogodišnjim odmakom gledaš na život s bendom?
Bilo je svega. Praktički ono što se vidi izvana je samo 30% onoga što se događa iznutra. Mi to ni ne krijemo. S kim god vani razgovaraš iz neke izdavačke kuće ili booking agencije svi te prvo pitaju: “Koliko ulažete u bend?”.
U bend sam uložio izrazito puno energije, novaca i vremena. Ti u Hrvatskoj nemaš ni jednog booking agenta za metal glazbu. Nemaš ni jednog pravog menadžera za metal glazbu. U Koelnu i Berlinu, na primjer, bendovi piju kavu s agentima. Jako je to teško kod nas, puno je pomoći i razumijevanja od strane obitelji pa kad nisi doma, pa kad jesi opet radiš nešto za bend… I u 15 godina možemo reći da smo došli do toga da možemo biti tretirani kao bend i da nas ljudi zaista tako gledaju na nekom festivalu. Mi smo još uvijek mladi bend, prosjek nam je 27 godina, i u sljedeće dvije godine idemo napraviti još jedan album, još žešći i kompaktniji te smo krenuli raditi na novim stvarima. Step by step.
Tih petnaest godina čini se puno, jer nekako se i cijela glazbena industrija promijenila, da ne govorim o utjecaju interneta, promocije, objava albuma, pa i samih koncerata, odnosno produkcije koja je na nekoj višoj razini. Koliko ste se vi prilagodili novim vremenima, a koliko ste htjeli da neke stvari ostanu old school?
Znam po sebi, s obzirom na to da sam više old school. Pogotovo što se tiče produkcije. Jako puno bendova radi kućne produkcije, snima gitare doma pa više uloži u neko traženje gitare, bubnjeva preko kompjutera… Ja više volim da se sve snimi i da se sve što se napravi u studiju može izvesti uživo. To mi je bila nit vodilja kroz sve albume i bitno mi je da postoji ta poveznica s nastupom. Ljudi su to prepoznali jer vide da ono što se svira na CD-u još je bolje live i to je Cold Snapu važno.
Mi smo još uvijek ti koji prije koncerta odemo i polijepimo dvadeset plakata po gradu. Znamo da internet i Facebook rade svoje, ali još uvijek volimo na nastup donijeti CD-e. Možda ih baš nitko neće slušati doma, ali sigurno će se naći oni koji će ih “navinuti” u autu i možda je baš tako taj old school đir u nama prisutan.
Pjesme su vam socijalne tematike. Tiču se društva, Crkve, politike, sistema… Moglo bi se reći da je stanje dosta crno na tom području?
Emotivan sam čovjek i u nekim trenucima na koncertima mi je teško suzdržati se, da ne ispadnem patetičan, niti kad se piše tekst ni kad se izvodi pjesma. Ali jednostavno kad ti kroz glavu prođe slika gdje imaš cijelu familiju koju poznaješ i kroz tjedan dana oni sjedaju u auto i odlaze za Norvešku, jednostavno ti je krivo. Staviš se u njihovu kožu, znaš ih cijeli život, družiš se. Kad ti stvarno dođe do trenutka kad ne možeš dalje, vjerujem da je to užasno teško.
Ljudima u Saboru to se čine kao male stvari. Zapravo, izgleda da je svaka dodatna rečenica na tu temu napuhavanje toga, ali stvari su puno crnije nego što se prezentiraju na van. Ovo bacanje fekalija na zgradu Vlade tek je početak. Konstantno trebamo osvještavati i ohrabrivati jedni druge da počnemo raditi neku vrstu anarhije. Ja sam za to i otvoreno govorim, da se mogu posvetiti samo anarhiji, da mi ne treba posao, igranje predstava, snimanje filmova, rad u kazalištu, da se mogu posvetiti pravljenju boljitka u veću korist, da bih se posvetio samo tome. Koliko god to glupo i prepotentno zvučalo, mislim da je to potrebno jer stanje nije dobro.
Mi pjevamo o tome, a sad koliko mi pomažemo… Nit vodilja je da mogu pomoći osvijestiti neke stvari, a koliko se to ostvaruje, to ne znam.
Svjež je sad primjer kada politika i udruge zabranjuju koncerte određenih izvođača.
Stvari su puno kompleksnije i imamo puno veće probleme od toga tko će gdje pjevati i tko je prije 20 godina pjevao koji stih ili nije. Tu nastaju čiste diverzije. Odvlačenje pažnje od stvarnih problema. U jednom trenutku više nitko ne govori o dečku koji je preminuo u Zaprešiću, već svi govore o Bajagi. Ne govori se o tome da nema doktora, već o tome je li Bajaga otpjevao određeni stih ili nije.
Branitelji imaju podršku, po meni, cijele države, i svi suosjećamo s njima i obiteljima jer je potrebno suosjećati. Tim istim braniteljima u jednom trenutku bili su potrebni isključivo doktori. Očekivao sam od njih da će zauzeti stav i vidjeti da je primaran problem u nedostatku doktora i potrebne medicinske struke, a ne da većim problemom ispada tko što pjeva na koncertu.
Stalno se vraćamo na povijest, a to nas sve slabi kao narod i ljude. Trenutno su nam potrebne baš kontra stvari.
Pjesme na hrvatskom jeziku – Nikada i Epizoda osjećaja – obje su nešto starijeg datuma. Pjevanje i pisanje na engleskom dolazi ti prirodnije?
S trećim albumom smo shvatili da neće to baš ići. Engleski je zvučniji jezik i meni bi bilo krivo da napravimo pjesmu na hrvatskom koja savršeno funkcionira, a vani ju nitko ne razumije. Usavršavamo engleski iz teksta u tekst te pokušavamo otići u smjeru novih istraživanja i jezika samog.
Spotovi su posebna priča za Cold Snap. Vjerujem da ti radiš najveći dio posla s obzirom na glumačku stranu, ali da se razumijemo, sve je na vrlo visokoj razini. Kako je došlo do ideje za Distance vezano uz lokaciju, priču u spotu i ostale elemente? Koji je spot do sada bio najzahtjevniji za snimiti?
Na Distance se baš postavio pravi filmski set. Sami smo postavili 45 metara ograde, oko svega smo dosta detaljno brinuli, a spot se snimao dva dana. Osobno mi je dosta stresno bilo snimanje spota za pjesmu Snap, koji smo snimali na 16 lokacija, također u dva dana. Pogotovo scena “odlaska” u Dravu. Kakav je bio tempo pjesme, takav je bio i tempo snimanja spota.
Kroz spotove i pjesme volimo ukazivati na svu problematiku. Od djece sa srčanim manama pa do nesretne pedofilije u Crkvi koja je nažalost aktualnija svakim danom. Mi koji smo jednim dijelom ukazali na to, shvatili smo da je 95% ljudi podržalo spot i borbu protiv toga.
Ljubav prema metalu ne pušta tebe ni ostale članove. Jesi li ikad razmišljao žanrovski o nekoj drugoj glazbi?
Ne. Ja bar tak’ funkcioniram, a vjerujem i svi dečki u bendu. Meni je ta glazba čisti energetski napitak. Metal je glazba koja me diže i puni mi baterije. Rock pa i hip-hop mogu si pustiti u slobodno vrijeme.
Nastupili ste na Wackenu, Metalcampu odmah u početku, a nastupa van Hrvatske ima previše za izbrojati. Vrijedi li i za sviranje ona “doma je najljepše” ili je vani publika, možda masovnija, ali i upućenija u svijet groove metala? Može li se govoriti o nekom većem metal festivalu kod nas?
Kada gledaš povijest Wackena, vidiš da je sve krenulo s petstotinjak-tisuću ljudi da bi se sad slavilo preko 30 godina festivala i stotinjak tisuća ljudi. Po meni veliki potencijal ima Dark Circle Metal Fest (bivši Dark-o-Metal) u Rijeci koji ove godine ide na četiri floora. Mi smo prošle godine imali tisuću ljudi na koncertu. Sve u svemu jedna jako lijepa priča, a publika voli dolaziti tamo. Jedan drugi genijalni alternativni festival mi je i Vlajternativa u Benkovcu.
Vjerujem da u Hrvatskoj ima potencijala, pogotovo ako se pogleda metal publika na zagrebačkim koncertima. Samo se netko treba drznuti i uhvatiti u koštac s tim da se potegne i da se ide iz godine u godinu sve jače i snažnije.
Ali opet se čini da su se generacijski vremena itekako izokrenula, bar što se tiče alternative.
Sjećam se vremena kada su u Varaždinu koncerti vikendima bili svakodnevna pojava. Svedeni smo na nekoliko kafića koji imaju sluha za to. Postali smo disperzirani, raštrkani.
Mi nekad nismo ni tražili toliko izgovora. Nekad se s koncerta išlo direktno u školu. Bio je to određeni način života i generacijski se dosta toga izmijenilo, a publika je postala finija. Mlađi od nas su se uhvatili u tome da više promatraju koncert, nego da se opuste. Vani je to pak druga priča, recimo da je to neka vrsta kulture. To ima veze s mentalitetom naroda i stanjem u državi, tako da mislim da je to sve neki logični slijed događaja.
Vidio sam da si veliki ljubitelj Kristiana Novaka, a pjesma Hešto and Pujto inspirirana je romanom “Črna mati zemla”. Kako si u tom romanu našao inspiraciju, što te privuklo da se okreneš cijeloj toj priči?
U srednjoj školi nisam puno čitao. Međutim, na akademiji se to promijenilo zbog svjetske i povijesti književnosti, drame i kazališta. Po mom skromnom opusu ČZM je uvjerljivo najbolja i najdraža knjiga koju sam pročitao. Na mene je ostavila snažan utisak, Kristiana kao autora sam zavolio, a pjesmu smo odlučili staviti na prvo mjesto na albumu. Unutarnjim demonima bavimo se i na nekoliko drugih pjesama.
Kako usklađuješ sve glumačke (filmske, televizijske, kazališne) poslove s bendom? Znam, možda je uobičajeno glupo pitanje, ali u usporedbi s glumom, dođe li bend kao jedan veliki ispušni ventil kada na pozornici zagrmite pred ljudima?
Sve se može s dobrom organizacijom. Ali uviđam u stvarima koje se dogode, poput ovoga s nogom, da treba usporiti. Meni je to teško jer mi je u naravi da radim i ne mogu se odmarati te si uvijek nešto nađem. Siguran sam da to tako neće ići za 20 godina, niti se vidim u tom tempu, ali sada kada mogu potegnuti, onda nema druge opcije.
Bend i koncerti su takvi da ne postoje granice. Postoji samo dogovor između šest ljudi koji se uvažavaju i drago mi je da je nova ekipa ona koja puno više komunicira. Bend je definitivno ispušni ventil, a razgovora o poslu baš i nema puno.
Na filmskom planu, snimljen je prvi varaždinski film Ufuraj se i pukni po kazališnoj predstavi Kerekesh Teatra. Premijera je u ožujku sljedeće godine. Iskreno me čudi da se to ranije nije dogodilo. Kako je pao dogovor da se snima baš taj dramski predložak?
Kako je tata (op.a. Ljubomir Kerekeš) napisao tekst za predstavu, jedna će rečenica definitivno biti iskorištena kao i promocija za film, a to je: “Skoro po istinitom događaju”. Zoran Pribičević i ja nismo braća doduše, ali smo super frendovi koji su bili na Akademiji. Taj proces je jako interesantan. Upravo na notu samopouzdanja koje fali ljudima je baziran taj film. Koliko god je napravljen na komičan način, tu ima dramske pozadine.
Napisao sam scenarij za film jer se činilo da je od svih naših tekstova ovaj najopipljiviji u ovom trenutku te najlakši za realizaciju. Snimanje je bilo ludo, materijala ima i sad se bacamo na montažu slike i tona da dobijemo što prije neki sirovi materijal te da vidimo što se sve može ispeglati do kraja.
U pripremi je i film Skupština po istoimenoj, nešto starijoj kazališnoj predstavi, za koju je već napisan scenarij, ali o tome više nakon što Ufuraj se i pukni ugleda svijetlo dana.
Kerekesh Teatar postao je posebna priča.
Da, sljedeće godine je 10. izdanje festivala “Tjedan smijeha”, najposjećenijeg i najvećeg kazališnog festivala u Hrvatskoj. Obišli smo zaista mnoga mjesta, ali meni je to predivno. U punom smislu osjećaš se kao kazalište. Predstave nisu zatvorene u jednoj kući, publika je raznovrsna, a kad shvatiš da se ljudi jednako smiju u Dubrovniku, Vukovaru, Puli i Varaždinu, shvatiš da radiš pravu stvar u zadanom žanru.
