Izvještaj – Kensington Lima (KSET): Svakodnevnica (pr)oživljena glazbom 60-ih
Petak, 15. veljače, vrata KSET-a su na dva sata postala vrata glazbenog vremeplova.
Vremenski period? Doba kada su Beatlesi, Beach Boys i slični boy bendovi u nastajanju otpočinjali istraživanje mogućnosti svojih instrumenata stvarajući slatke, uhu ugodne rock ‘n’ roll pjesmica lijepih vokalnih harmonija. Da, sinoć nas je Kset vratio u šezdesete godine prošloga stoljeća. Bend? Kensington Lima.
Kapetan broda? Josip Radić, poznati kontakt – medij prvog hrvatskog astronauta Valentina Boškovića, iskustvo koje ga je na pravi način osposobilo za odgovornu funkciju kapetana nove SF misije.
Natrag na početak
Mjesecima se u zraku osjećala i širila dobra i pozitivna vibra oko benda. Ime im se provlačilo preko usta i onih najskeptičnijih te su uspjeli potaknuti znatiželju čak i onih koji su se svojim glazbenim ukusom maknuli od tih slatkih početaka popularne glazbe kakvu poznajemo danas. Upravo takvoj glazbi su se posvetili dečki okupljeni pod imenom Kensington Lima. Zaintrigirali su svojom pojavom i one koji će se nerijetko referirati na taj glazbeni period kao dosadniji dio novije glazbene povijesti. Presladunjav. Premainstream.
Zaboravljajući da je od toga sve započelo i da je istraživanje upravo ovog glazbenog izričaja izrodilo bogatstvo stilova koji su uslijedili. U svakom slučaju, tko god je sinoć došao otvorenog uma, potkovan barem osnovnim znanjem o bendu koji nastupa, dobio je svoju dozu nostalgijskog retro glazbenog štiha kojim nas je bend podsjetio zašto su i kako su glazbenici iz spominjane glazbene ere pokorili svijet.
Manje je više
Nema tu previše filozofiranja u tekstovima pjesama. Priča se o ljudima i situacijama iz svakodnevice na jednostavan, pjevan i pamtljiv način. Simple as that. Jednostavnost u izričaju je prečesto zanemarena pa se tu i tamo lijepo podsjetiti koliko je čista glazba prelijepa. Koliko je jednostavna priča protkana očitom emocijom potrebna te koliko je lijepo, barem u umjetnosti, vratiti se jednostavnosti izričaja, kada već društveno težimo kompliciranju, dvosmislu i besmislu.
Josipu Radiću trebalo je petnaestak godina, nebrojeno mnogo sati provedenih uz beskonačan broj pogođenih i promašenih stihova kako bi konačno uobličio svu svoju emociju u glazbeni broj, u oblik albuma “May” objavljenog prošle godine, a kojim je pobrao pozitivne kritike publike i kritičara kojeg su premijerno sinoć izveli u KSET-u.
Kako izgleda kada se stihovi kojima je trebalo petnaest godina da odleže, prežive i prožive korekcije te da se prvi puta u cijelosti izlože publici? Dovoljno je reći da je vremeplov funkcionalan i da je svatko u publici, u nekom trenutku koncerta bio uspješno transportiran u neki od slavnih trenutak glazbene prošlosti te su time uspjeli KSET-ov podij transformirati u plesnjak u kojem je svatko na svoj način, po svom guštu proživljavao glazbu s potpisom Kensington Lime.
Iskustvo je presudno
Pjesme o mamurluku (Long summer short), o novoj konobarici u bračkom mjestu Pučišća, mjestu s najvećim brojem neženja (Spend the winter here), o promiskuitetnoj susjedi Jenny (Jenny from upstairs) obogaćene aranžmanima tipičnima za Beach Boyse, Beatlese, Elton Johna, Simona i Garfunkela izvedene su profesionalno, ali s potrebnom dozom zajebancije među članovima među kojima se osjeti u istom i ogromno poštovanje i pozitivna energija.
Sam je bend zapravo zamišljen kao projekt koji okuplja Josipove glazbene prijatelje i istomišljenike što se itekako i osjeti, u svakom trenutku njihova nastupa – da su njih petorica na pozornici bliski te da uživaju ogromnu podršku publike. A ona profesionalnost? Vrlo vjerojatno proizlazi iz činjenice da njih petorica (Jere Šešelja na bubnjevima, Danijel Benko na gitari, Karlo Kurtalj na basu te Mihael Kurjančić Kunga na klavijaturama, zajedno s Josipom) koji su dijelili sinoćnju pozornicu KSET-a sviraju sveukupno u tridesetak bendova.
Pojedine pjesme, s obzirom na dostupne audio verzije istih, bile su izvedene u življim aranžmanima, dok su u one sporije protkali dodatnim setom emocija. Naravno da emocije potječu od autorstva pjesama iza kojih stopostotno stoji Radić, kao i posebnosti trenutka i prvoga izvođenja čitavog albuma.
Preko pjesama Waiting for my favorite song, zatim Day off kao prve stvari kojom su se kao Kensington Lima predstavili javnosti, Chasing sunset, koja je na albumu izvedena s Aljošom Šerićem kao vokalom kojega je u Ksetu emotivno i vokalno više nego odlično zamijenio sam Radić, momci su vrlo profesionalno, gotovo bez pogreške u izvedbi klizili niz pjesme svojeg debitantskog albuma.
Jedina gošća večeri bila je, kako ju je Radić predstavio – „jedna od najtalentiranijih osoba koju znam, u životu“ – Lovorka Sršen koja je s bendom izvela pjesme One more, čija je izvedba i uživo opravdala jednu od najljepših i smislenijih vokalnih glazbenih linija albuma, te Gone gone gone benda The Everly brother’s.
Dokaz ne samo profesionalnosti, nego i multintrumentalnosti i talentiranosti okupljene petorke u potpunosti je izrazila posljednja pjesma večeri, koja je ujedno i posljednja pjesma albuma, Summer’s gone, kada su svi članovi benda, bez iznimke, zamijenili međusobno instrumente i time izazvali wow efekt kod publike. Čak i da nije bilo spomenute zamjene pjesma je zaključila predivnu emotivnu večer njihovom savršenom izvedbom.
Okupljene su namamili referencama na Beach Boyse u svojim melodijama, Beatlesima u svojim tekstovima, razdrmali utkavši Eltonov Tiny Dancer u izvedbu svojeg posljednjeg singla Memphis te otpjevavši pjesmu Dawesa All your favorite bands. Ali kada su polu-bis (jer nisu se ni potrudili pretenciozno napustiti pozornicu) odlučili otvoriti Bowiejevim Starmanom, pokazali su, na čelu s Josipom Radićem, da su izvan ovoga svijeta. Ili barem u kontaktu s nekim ili nečim većim od onoga zemaljskog. Vođeni tom mišlju preostalo je jedino zapitati se jesmo li uopće sinoć bili u Ksetu ili su nas zaista uspjeli transportirati kroz vrijeme?
A što dalje?
Da zidovi KSET-a mogu govoriti, podijelili bi mozaičnu priču svojevrsne zlatne zagrebačke mladeži. Sinoć su svoj mali doprinos tom mozaiku dali i dečki okupljeni pod imenom Kensington Lima, prevodeći vlastitu svakodnevicu u glazbu šezdesetih godina prošloga stoljeća. Easy-listening glazba, s kojim je većina otpočela svoja glazbena putovanja, melodije koje su nas većinu nekad davno zaljubile u glazbu, a koje smo vremenom počeli shvaćati olako.
Sinoćnja večer, a time i rad ovoga benda, podsjetnik je na ljepša, jednostavnija glazbena vremena, na slatke melodije, harmonije glasova. Upravo zbog toga su nam se čitavu večer pjesme činile poznatima, kao da smo ih već nekad, davno prije čuli pa možemo reći da nam je bend servirao srcu i uhu poznate melodije.
To se ponekad može pokazati kao dvosjekli mač i povući pitanje unikatnosti i originalnosti benda. Nesporno je da su unikatni u izboru i vjernom praćenju svojih glazbenih uzora kao i odabiru starog i dobro provjerenog način za ispričati nove priče. Za sada im priča itekako drži vodu i ima smisla. Najavljuju novi materijal za ovu godinu pa nam preostaje čekati što novo i što više dečki iz ovog generacijski šarolikog benda mogu iskoristiti i izvući od svojih glazbenih uzora.
