novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Klasika na filmu: Deset najljepših kombinacija opere i filma

Foto: The Metropolitan Opera
Vrijeme čitanja: 11 minute

Glazba je oduvijek bila i ostala najjače dramatursko oružje sposobno rasplakati, probuditi strah ili jezu, umiriti, nasmijati, ali i držati nas prikovanima na rubu stolca. Ponekad ni ne primjećujemo postojanje glazbe u filmu, sve do trenutka kada nas određena melodija ne zarobi i izazove emotivnu reakciju. Zanimljivo je i to da se obično koristi u kontrastu s radnjom – dok gledate nasilnu scenu punu fizičkih obračuna, u pozadini neki anđeoski glas pjeva o nečemu na jeziku koji ne razumijete. Stvar je još bolja ako se sve to i odvija u operi! Nebrojeno mnogo redatelja spretno je iskoristilo to „oružje“, a mi smo donijeli deset primjera najljepših opernih klasika inkorporiranih u dramatične scene poznatih filmskih ekranizacija.

1. The Godfather i Pietro Mascagni

Dijelovi Mascagnijeve opere „Cavalleria rusticana“ izvode se na kraju filma, gdje jednu od glavnih uloga u operi pjeva sin Michaela Corleonea, Anthony. Utjelovio je lik Turridua, mladog seljaka koji otvara operu izvedbom podoknice karaktera „siciliane“ O Lola c’hai di latti la cammisa:

Uspjeh ove jednočinke napisane po predlošku Giovannija Verge leži jednako u naturalističkoj neposrednosti, kao i u tečnoj južnjačkoj melodici. Iako je nastala kao protuteža romantičnoj operi, još uvijek sadrži mnogo romantičarske topline, osobito u zborovima i orkestru. Mascagni je prvi put dotada uveo ljudski glas u samu uvertiru koji pjeva iza zastora, a ujedno je to i jedan od prvih i najljepših primjera talijanske verističke opere koja nastoji umjetnost približiti svakodnevici (tal. il vero = istinito).

Očituje se u težnji za naglašeno realističkim prikazivanjem ljudskih sudbina, njihovih elementarnih strasti, mračnih nagona i žestokih sukoba. Glazbena sredstva opernih verista osnivaju se na tradicionalnoj talijanskoj pjevnoj melodici, ali se zbog isticanja dramatičnih efekata stil pjevanja udaljuje od belkanta (tal. bel canto = lijepo pjevanje). U slikanju istine, Mascagni je odabrao sunčani jug Sicilije u kojemu su ljudske strasti došle do punog izražaja.

Tako se radnja odvija u malom sicilijanskom mjestu na uskršnje jutro u 19. stoljeću, a opera započinje povratkom mladog Turiddua iz rata, u trenutku kada shvaća da mu se u međuvremenu njegova zaručnica i prva ljubav Lola, udala za rivala Alfia. Turiddu iz osvete zavodi lijepu i mladu seosku djevojku Santuzzu, a zatim ljubomorna Lola ponovno zavodi Turiddua. Peripetije se dalje grade na isti način, da bi sve završilo insinuacijom na moguću Turidduovu smrt. Verizam i danas neobično privlači širu publiku, sklonu primanju neposrednih i naglašenih uzbuđenja i na glazbenoj sceni. Praizvedena je u Rimu 1890. godine.

Italija, jug, uzburkane strasti, ubojstva i mračni događaji – nema boljeg spoja koji bi funkcionirao kao podloga završetku kultne filmske trilogije režisera Francisa Forda Coppole.

2. La vita é bella i Jacques Offenbach

Arija Belle nuit, ô nuit d’amour iz opere „Hoffmannove priče“ Jacquesa Offenbacha pojavljuje se  u trenutku kada zaljubljeni Guido odlazi u operu samo zato da može promatrati svoju principessu:

Njemački rani romantičar Ernst Theodor Amadeus Hoffmann u europskoj je literaturi 19. stoljeća zacrtao tip fantastične novele pune mašte u kojoj njegovi suvremenici doživljavaju najčudnovatije zgode. Lik pjesnika Hoffmana i motivi njegovih pripovijesti inspirirali su Offenbacha da stvori svoje djelo, fantastičnu operu u tri čina „Hoffmannove priče“, koju je dovršio tik pred smrt i nije ni doživio njenu izvedbu na sceni. U tom djelu dolazi do izražaja bujna maštovitost s očitim prizvukom izgubljenosti i pesimizma tipičnim za intelektualce romantizma.

Opera obiluje melodioznim arijama, živim ritmovima i sugestivno ostvarenim događajima. Među najpoznatije ubraja se Hoffmannova balada o čovječuljku Kleinzachu iz prologa, zatim velika koloraturna arija lutke Olympije iz 1. čina i već navedena popularna venecijanska barkarola s početka 2. čina koja je uvrštena u film. Radnja se odigrava u Nürnbergu oko 1820., a opera je praizvedena u Parizu 1881. godine.

Film je neupitno jedno od najljepših ostvarenja 20. stoljeća koje nije proizašlo iz američke industrije. Režirao ga je Roberto Benigni 1997. godine, a ujedno je utjelovio i glavni lik Židova Guida koji u strahotama Drugog svjetskog rata demonstrira neizmjernu moć ljubavi i obiteljskog zajedništva.

3. Philadelphia i Umberto Giordano

U trenutku kada Andrew Beckett, odvjetnik obolio od AIDS-a i odbačen od svih, prepričava svoju tešku situaciju Joeu Milleru, u pozadini se čuje arija Mamma morta iz opere „Andrea Chénier“ Umberta Giordana:

Film je snimljen 1993. godine prema istinitom događaju, a režirao ga je Jonathan Demme. Glavnu ulogu tumači Tom Hanks koji je za ovo ostvarenje dobio i Oscara, a jednako tako je zlatni kipić pokupio i Bruce Springsteen napisavši za film pjesmu Streets of Philadelphia. Priča prati čovjeka homoseksualne orijentacije koji pokušava pokazati cijelome svijetu kako njegovo opredjeljenje i bolest nisu razlog za diskriminaciju.

Giordanova „Andrea Chénier“ jedna je od rijetkih opera koja točno opisuje povijesne događaje 1794. godine. Chénier je bio francuski pjesnik koji je isprva bio pristaša Revolucije, no ubrzo biva zastrašen oslobađanjem pariškoga puka. Nakon intriga protiv istaknutog vođe Robespierrea, Chénier je uhapšen, osuđen i giljotiniran. U tamnici je napisao svoju najljepšu pjesmu, „Mlada zatočenica“, posvećenu nepoznatoj djevojci. Prema nazivu pjesme u operi je stvoren lik Madeleine de Coigny, koja na kraju zajedno sa Chénierom odlazi na stratište.

Kao i „Cavalleria“, i ovo je veristička opera građena oko prikaza ljudskih strasti, stoga funkcionira kao odličan dramaturški uteg za ionako tešku tematiku filma. Ponekad nakićena južnjačka melodika može djelovati banalno, no zato sadrži mnoštvo dopadljivih melodija među kojima su spomenuta arija Mamma morta, Nemico della patria ili Un dì all’azzurro spazio. Sastoji se od 4 čina, libreto je napisao Luigi Illica, a praizvedena je u Milanu 1896. godine.

4. The Shawshank Redemption i Wolfgang Amadeus Mozart

Andy Dufresne, zatvorenik Shawshanka, prkosi čuvaru Samu Nortonu puštajući preko zvučnika duet Sull’ aria iz „Figarovog pira“ u jednoj od najupečatljivijih scena filma:

Zatvorska drama Franka Darabonta iz 1994. nastala je kao adaptacija romana Stephena Kinga „Rita Hayworth i iskupljenje u Shawshanku“. Andy Dufresne nepravedno je optužen za ubojstvo svoje supruge i njena ljubavnika, te se prati njegov opstanak u zatvoru nakon što je osuđen na dvije doživotne kazne.

Opera „Figarov pir“ nastala je prema istoimenom kazališnom komadu Pierrea Beaumarchaisa, koji je autor još jedne kazališne senzacije druge polovice 18. stoljeća – „Seviljskoga brijača“. U društvenim previranjima pred revolucijom, publika je gutala takve komade u kojima se pod krinkom komedije izricalo neke veoma opasne istine za to doba. Primjerice, svi su ljudi jednaki bez obzira na svoje podrijetlo ili da jedan sluga može biti pametniji od svog aristokratskog gospodara. Oba komada privlačila su pažnju skladatelja – „Seviljskog brijača“ uglazbili su Paisiello, a kasnije i Rossini. Mozart se odlučuje za politički britkiji „Figarov pir“, odnosno priču o slugi koji se protivi svojem gospodaru i uspijeva ga nadmudriti. Tko zna, možda je bio potaknut crticom iz svoga života u doba službovanja nadbiskupu Salzburga gdje se porječkao s izvjesnim bogatim grofom.

Humor počiva na zapletenosti situacija, izostanku prepoznavanja i vedrini glazbene pratnje. Mozart je stvorio idealan tip komične opere koji je kasnije inspirirao talijanske skladatelje poput Rossinija i Donizettija. Sastoji se od 4 čina, radnja obuhvaća dvor grofa Almavive nedaleko Sevilje u drugoj polovici 18. stoljeća, a praizvedena je u Beču 1786. godine.

Svi dijelovi opere vrlo su poznati, a gotovo da se i ne može odlučiti koji odlomak je najljepši – Se vuol ballare signor contino, Non so più cosa son, Non più andrai, Porgi, amor, qualche ristoro ili Voi che sapete che cosa è amor samo su neki od najpoznatijih naslova, a tek smo došli do drugoga čina u nabrajanju! Smatra se uporištem svakog repertoara i neprekidno je u 10 najizvođenijih opera na svijetu.

5. The Hunger i Léo Delibes

Erotičan horor Tonyja Scotta iz 1983. godine sadrži eksplicitnu lezbijsku scenu između Catharine Deneuve i Susan Sarandon koju upotpunjuje arija Sous le dôme épais (Flower Duet) iz opere „Lakmé“:

Treći dio ljubavnog trokuta čini David Bowie koji je vampir kao i Deneuve, a s njom je proveo posljednjih 200 godina svojeg života. Filmu su zamjerali mračnu atmosferu i teške vizuale, a sveukupna recepcija najbolja je u gotičkoj supkulturi.

Léo Delibes izrazit je predstavnik francuske romantične opere, poznat i po svojim baletima „Coppélia“ i „Sylvia“. Opera „Lakmé“ tipičan je izdanak glazbene mode polovice 19. stoljeća, te kod stručnih ušiju nije prošla previše zapaženo, osim po težini naslovne uloge koja je pisana za visoki koloraturni sopran (tal. coloratura = ukras; u solističkom pjevanju označava uljepšavanje melodijske linije efektnim ukrasima koji se izvode, obično na jednom slogu teksta). Arija s početka drugog čina, Où va la jeune Hindoue? poznatija pod nazivom „arija sa zvončićima“,  možda je najteža u koloraturnom repertoaru i zato se opera vrlo rijetko izvodi. Sadrži 3 čina, a praizvedena je u Parizu 1883. godine.

Radnja je smještena na engleski posjed u Indiji u drugoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada su britanske kolonijalne vlasti zabranile vjerske sekte, a među njima i Brahmane. Vrhovni svećenik Nikalanta vodi sveti obred u hramu, a njegova kćer Lakmé (na sanskrtu Lakshmi označava božicu bogatstva i blagostanja) odlazi na rijeku brati lotosove cvjetove gdje ugleda dva zalutala engleska časnika i u jednog se zaljubi. Tijekom te scene, Lakmé i njena pratilja pjevaju prekrasnu ariju cvijeća, odnosno poznati Flower duet. Geraldo smjesta postaje opčinjen njome, no tragedija tek slijedi jer se Nikalanta zaklinje na osvetu zbog provale u sveti vrt. Uspijeva raniti Geralda nožem, ali ga Lakmé spasi svetim napitkom koji djeluje kao zaštita – Nikalanta ne smije nauditi čovjeku koji je posvećen brahmanskim obredom. Svjesna da žrtva ipak mora biti učinjena, Lakmé zagrize otrovan lotosov cvijet i sama pođe u smrt.

6. The Fifth Element i Gaetano Donizetti

Futuristički film Luca Bessona iz 1997. godine popularan je od trenutka izlaženja, a vjerojatno je svima upečatljiva bila scena u kojoj diva Plavalaguna izvodi ariju Il dolce suono iz opere „Lucia di Lammermoor“:

Gaetano Donizetti ubraja se među najplodnije talijanske operne skladatelje. Uz Rossinija, Bellinija i Donizettija stvoren je pojam rane talijanske romantične opere, na koju se nadovezalo stvaranje Giuseppea Verdija. Donizetti je poznat po tome što je mogao oblikovati zahvalne pjevačke uloge, ali je istaknut i u žanru opere „buffe“, odnosno komične opere u čijoj domeni je iznjedrio svoja najvrijednija djela.

Opera je nastala prema romanu Waltera Scotta „Lammermoorska nevjesta“ napisanome 1819. godine, a radnja je smještena u Škotsku, 1669. godine. Istinita je to priča o mladoj Janet Dalrymple, koja je postala u romanu i operi Lucia (Lucy) Ashton. Zaljubljena je u Edgarda od Ravenswooda, ali obitelj je prisilno udaje za lorda Arthura Bucklawa. U njihovoj prvoj bračnoj noći, Lucia zbog silne tuge i boli doživljava pomračenje uma te izbode nožem svojega muža. Ta je scena najpoznatija u čitavom djelu te je zbog velikog koloraturnog opsega mjesto provjere i ovjere svake sopranistice dovoljno sretne da dobije tu ulogu. Dva tjedna kasnije, Lucia i sama umire. Saznavši za njenu smrt, Edgardo počini samoubojstvo.

Lucia je prototipna romantična junakinja koja nije sposobna boriti se za svoje osjećaje, već se prepušta sudbini i svojim nagonima, a Edgardo je svojevrstan prognanik društva. Ta strastvena ljubavna priča u 3 čina i s tragičnim završetkom bila je i ostala vrlo popularnom, a praizvedena je u Napulju 1835. godine.

7. The Punisher i Giuseppe Verdi

Marvelov film iz 2004. o antijunaku Franku Castleu i njegovom neprijatelju kojeg je utjelovio John Travolta također je iskoristio čari klasične glazbe u dramatičnoj sceni tučnjave između Franka i nabildanog Rusa, i to ni više ni manje nego jednom od najpoznatijih tenorskih arija ikad:

Naravno, radi se o ariji La donna e mobile iz opere „Rigoletto“. Giuseppe Verdi najistaknutija je ličnost talijanske operne povijesti čije se stvaranje proteže preko pola stoljeća. „Rigoletto“ je zasnovan na tekstu drame „Kralj se zabavlja“ Victora Hugoa, a tadašnja talijanska cenzura nije dopuštala da takav siže dođe na opernu scenu, pa je trebalo kralja Franju I. prekrstiti u izmišljenog vojvodu od Mantove. Operne predstave bile su tada centralni događaji kulturnog života, a samim time i politički opasne jer je kazališta pohodila krema društva.

Verdi je koristio predloške Shakespearea, Schillera, Hugoa, Dumasa te se njegovi „Otello“ i „Falstaff“ ubrajaju među vrhunce stvaralaštva. Rrane opere sadržavale su točke sa zatvorenim arijama i duetima, odnosno uz stereotipnu pratnju orkestra, da bi u kasnijoj fazi razradio i samu orkestraciju. Ipak, zadržao je mišljenje da ljudski glas mora biti najvažnija komponenta opere, za razliku od Wagnera. Njegove “La Traviata“, „Aida“, „Nabucco“, „Trubadur“, „Don Carlos“ ubrajaju se u temelje svjetskog repertoara, čime svjedoče o kontinuiranoj vrijednosti i popularnosti njegove glazbe.

Centar radnje talijanski je grad Mantova, u 16. stoljeću. Rigoletto je priča o grbavcu, dvorskoj ludi Vojvode od Mantove koji je beskrupulozan zavodnik. U njega se zaljubljuje Rigolettova kćer Gilda. Što dalje radnja odmiče, to priča postaje tragičnija jer Rigoletto postaje prezren i sluđen od mržnje i očaja, a sama Gilda žrtvuje svoj život i za oca i za Vojvodu. Formalno, osim što je to tragična opera u 3 čina, također je najradikalniji prekid s konvencijama ottocento opere. Izostavljeni su uobičajeni recitativi i velika skupna finala, dok je kvartet iz trećeg čina jedno od Verdijevih najvećih i najkompleksnijih dostignuća. Praizvedena je u Veneciji, 1851. godine.

8. To Rome With Love i Giaccomo Puccini

Kao i većina Allenovih ostvarenja, i ovo je romantična dramedija u kojoj pratimo 4 različite priče, a u jednoj od njih, Giancarlo, otac zaručnika Woodyjeve kćeri, pokazuje zavidnu urođenu sposobnost pjevanja, te ga Woody odlučuje proslaviti:

Lik je utjelovio jedan od poznatih tenora današnjice, Fabio Armiliato, a pod tušem izvodi vrlo tešku ariju Nessun dorma iz opere „Turandot“. Giacomo Puccini zbog jednostavnosti svojeg izričaja bio je omiljen kod publike, ali osuđivan od kritičara da je suviše banalan. Što god oni rekli, ostaje zapisano u notama da je Puccini poznavao nijanse u dočaravanju ugođaja, odlično vodio pjevačke dionice i imao osjećaj za dramaturgiju i mjeru. U sentimentu ostaje dosljedan verizmu, zanima ga živ čovjek te njegova bol i tragedija.

„Turandot“ je posljednja njegova opera koju nije uspio potpuno završiti zbog iznenadne bolesti. Posljednja napisana scena jest smrt male ropkinje Liu u 3. činu. U vrijeme pisanja djela, već se krenula razvijati atonalna muzika i već je Stravinski bio priznat, pa je tako želja da bude moderniji odvela Puccinija u priču starog Orijenta. Turandot je zapravo kineska princeza, a priču je preradio i njemački pjesnik Friedrich Schiller. Operu je dovršio Franco Alfano prema zapisima Puccinija.

Turandot je dakle prekrasna princeza, no iznimno hladna srca i svojim proscima postavlja zadatak – moraju riješiti tri zagonetke prije moguće ženidbe njome. Ako ne uspiju, moraju umrijeti. Javlja se Kalaf koji se odmah zaljubio u njenu ljepotu te uspješno rješava zagonetke. Očajna, Turandot odbija vjenčanje s nepoznatim princem. Kalaf ne želi ženidbu silom, te joj postavlja uvjet – ako sazna njegovo ime do jutra, on će je se odreći i poći u smrt. Turandot naređuje cijelom Pekingu da sudjeluje u potrazi, a ispostavi se da ga poznaje njena ropkinja, Liu. Tijekom mučenja Liu ne želi odati Kalafovo ime jer je i sama zaljubljena u njega, te izvrši samoubojstvo da ga spasi. Tek sutradan kada su se sastali, Turandot počinje osjećati nešto prema Kalafu za kojega se dozna da je zapravo sin svrnutoga kralja Timura. Na kraju prihvaća Kalafovu ruku. Opera je praizvedena u Milanu 1926. godine.

9. The Untouchables i Ruggero Leoncavallo

„Nedodirljivi“ film je Briana De Palme iz 1987. zasnovan na istoimenoj televizijskoj seriji, koja se sama temeljila na autobiografskim zapisima Eliota Nessa o njegovim pokušajima da uhvati Al Caponea. Robert de Niro glumi Caponea, a odabrana scena događa se u kazalištu tijekom opere Pagliacci i arije Vesti la giubba:

Ovo je još jedan primjer kolažiranja kontrastivnih elemenata nasilja i tugaljive melodije. Odlična ironijska komponenta je i ta da lik Caponea plače nad izdanim likom u operi, a u međuvremenu nema moralnih dvojbi oko ubojstva i kriminala.

Ruggero Leoncavallo i njegova jedina opera „Pagliacci“ postali su prototipom naturalističkoga kazališta. Libreto je napisao sam skladatelj prema istinitom događaju, praizvedena je u Milanu 1892., a opera je i danas vrlo izvođena i popularna zbog svoje strastvene priče i dramatike.

Canio je cirkuski klaun koji sa svojom trupom dolazi u selo i priprema predstavu. Canijeva žena Nedda vara ga s mladim seljakom Silvijem, a Caniju to dojavljuje Tonio koji također bezuspješno pokušava osvojiti Neddu. Shrvan, Canio pokušava odigrati svoju ulogu u najavljenoj predstavi. Izmučen sličnošću komada s onim što se zapravo događa između njega i njegove žene, on se prestaje obazirati na publiku koja gleda i zahtijeva ime njenog ljubavnika. Zaslijepljen ljubomorom, nasrće nožem na nju, a ona u posljednjem času doziva Silvijevo ime. Opera završava ubojstvom Nedde i Silvija, te poznatim Canijevim riječima: „La Commedia è finita!“, odnosno – komedija je završena.

10. Apocalypse Now i Richard Wagner

Ratni film Francisa Forda Coppole iz 1979. upliće još jednog opernog velikana. Poručnik Bill Kilgore sluša Wagnerov Kas Valkira iz opere „Die Walküre“ dok iz helikoptera ubija stanovnike sela u Vijetnamu:

Nakon te scene, Kilgore izgovara rečenicu: „Osjećaš li to? Napalm, sine! Ništa na svijetu ne miriše tako. Volim miris napalma ujutro…“ Događaji u filmu slobodna su interpretacija romana Josepha Conrada „Srce tame“.

Richard Wagner je uz Verdija najveće ime 19. stoljeća. S njegovim ogromnim opusom njemačka opera doživljava i svoj procvat i reformu. Wagner zalazi u područje mistike, utječući i na formalan razvoj kasnije europske opere, pa sve do danas. Prvotno je problem reforme razradio u svojoj knjizi „Opera i drama“, a onda je počeo stvarati na temelju novih načela. Tri su glavna elementa: podjela činova na prizore, uvođenje lajtmotiva (provodni muzički motiv kao temeljna muzička misao vezana uz određeno lice, pojam ili zbivanje) te simfonizacija orkestra koji zapravo postaje glavni nosilac glazbe, a ljudski glas postaje dijelom tog orkestra.

Zalagao se za stvaranje tzv. gesamtkunstwerka, odnosno za misao da jedino u ravnopravnosti svih umjetnosti leži ideal suvremenog stvaralaštva. Sadržaj većinom nalazi u germanskoj mitologiji, a između ostaloga predlagao je i gradnju novog tipa kazališta u kojemu će orkestar biti sakriven od pogleda publike. Danas je Wagner zbog svoje kompleksnosti i duljine djela često zamoran i nerazumljiv široj masi. Odrekao se belkantističkoga stila i toliko otežao vokalne dionice da samo iznimno veliki i teški glasovi mogu savladati takve uloge, pa se i nazivaju „vagnerijancima“. Takvi glasovi dosta su rijetki. Ipak su se na repertoarima zadržala sva njegova zrela djela, a opera „Die Walküre“ drugi je dio tetralogije „Prsten Nibelunga“.

Tetralogija se još sastoji od „Rajninog zlata“, „Siegfrieda“ i „Sumraka bogova“. „Prsten Nibelunga“ jedna je od najmonumentalnijih umjetničkih struktura uopće i najopsežnije glazbeno djelo zapadne kulture. Za pisanje, uglazbljivanje libreta, pripremu i izvođenje Wagneru je bilo potrebno punih 28 godina. Djelo traje oko 16 sati što je uobičajeno trajanje 5 do 6 opera, ili dvadesetak simfonija, a k tome je i scenski vrlo zahtjevno.

Glavni lik, Siegmund, govori o svojem čudnom vučjem porijeklu i protivnicima koji ga traže. Sieglinda, njegova sestra, otkriva da pokraj kuće u deblo stoji zabijen mač koji je po pravu Siegmundov. Naziva ga „Nothung“, a Sieglinda mu otkriva i to da je njihov otac Wotan, vrhovno božanstvo. Wotan zatim šalje svoju drugu kćer  Brünhildu da štiti Siegmunda  u borbi. Tome se protivi Fricka, Wotanova žena, i zahtijeva da osudi rodoskvrnuće koje su počinili Siegmund i Sieglinda začevši dijete. Wotan odgovara pričom o postanku svoje obitelji i kako je odgojio svoje kćeri kao ratnice u pokušaju da spriječi Alberichove Nibelunge u otimanju čarobnog prstena. Prsten trenutno čuva div Fefner, preobražen  u zmaja. Zmaja može pobijediti samo junak kojemu ne pomažu bogovi, te zbog toga Brünhilda više ne smije štititi Siegmunda.  Ipak, ona se ogluši i pokušava spriječiti Siegmundovu smrt, no ne uspijeva. Za kaznu, Wotan je osuđuje na vječni san na nedostupnoj hridi. Kao smrtnu ženu probudit će je junak koji prodre kroz plamen, i koji se tek treba roditi.

Be social

Komentari