Klinika Denisa Kataneca: Zvuk koji razbija tumore
Prije kojih mjesec dana slušala sam Kliniku Denisa Kataneca u njezinoj lagano izmijenjenoj postavi. Brane je opet uz Denisa, ali ovoga puta na električnoj gitari, a Vinko ih prati, ali ovoga puta na bubnjevima. Jedini zapravo novi član je Karlo Cmrk, ali i on je dobro poznat svakome tko je u zadnjih pet godina pohodio barem nekoliko lokalnih gigova. Nakon samog koncerta nije mi bilo najjasnije kako će ova postava preživjeti ono što druga Katanecova izdanja nisu. Nakon posjeta njihovom brlogu u Heinzelovoj postalo mi je malo jasnije.
Vrlo brzo smo se složili oko jedne stvari: Bend treba biti kao postava sitcoma. Da parafraziram Norca, “Kada sjednemo na kauč, da su svi likovi tu.” Promatrajući Klinku vidite da, baš kao što Mac iz It’s Always Sunny in Philadelphia ima Franka, Dennisa i Charlieja, Katanec konačno ima svoju bandu – logističkim znanjem potkovanog Cmrka, pedantnog Braneta i wildcard Vinka. Kauč je ovdje, prvi singl s novog EP-ja je ovdje, a ovo je Klinika:
Sjebano ljeto 2015.
Sertić: Kako ste se vas dvoje uopće upoznali?
Norac: Bila je to ljubav na prvi pogled.
Katanec: Mislim da je to bilo u KSET-u na koncertu, prije tri godine.
Norac: Na mojoj prvoj svirci, to jest drugoj. Nebo Roza i Letarg su svirali na Čuješ? u KSET-u.
Katanec: Nisam uopće znao tko je on. Mi smo se upoznali zapravo kad si mi prišao.
Norac: Da!
Katanec: Došao je nešto kao “E, strava muzika. Moja cura te isto sluša.” Pričali smo malo i kasnije ona dolazi i pita: “Jesi ti onaj Josip Katalenić?” Ja ono, “Pa vjerojatno jesam.”
laugh track
Cmrk: Da, to je zanimljivo. Mi smo se upoznali na istom gigu.
Norac: Oni su svi došli zbog vas [Letarg] i onda sam ja njih sve upoznao. Do tad uopće nisam bio u tim glazbenim krugovima.
Katanec: Par dana nakon tog ja sam snimao Pejotl na laptopu. Palo mi je na pamet da bi mi za Cvijećeće dobro došao puhački instrument i sjetio sam se Braneta. Nismo se ni znali. Tražio sam broj od Grobenskog ili nekog, ne znam. Sam ga scimo hoće doć na kavu i da snimimo pjesmu. Rekao je da može, ali da ne stigne prije 9. Bilo je negdje 7. Za dva sata je došao, a ja sam si mislio hoće uopće pristat. Došao je. Jedanput smo odsvirali, nije ni čuo pjesmu prije. Drugi put smo snimili i to je bilo to. I onda je ostao.
Norac: I onda si me zvao, prva svirka je bila na…
Katanec: Žednom Uhu?
Norac: Na Super Uhu, da.
Katanec: Tam smo na plaži svirali.
Norac: Prvi put smo svirali. Ja sam imao dvanaestžičanu gitaru i klarinet.
Katanec: To je bilo brutalno.
Cmrk: Vrlo zanimljiv koncert.
Katanec: Meni je pukla žica odmah na početku. Ivča je išao biciklom do kampa po novu gitaru. Ja sam uzeo tu tvoju dvanaestžičanu.
Norac: A ja prešao na klarinet.
Katanec: Bilo je super, jer je baš bilo neko sjebano ljeto gdje su svi imali neke sjebane veze i pizdarije.
Norac: Svi su plakali.
Katanec: Katastrofa. Sto ljudi na ležaljkama koji su na plaži i koje ne jebe živ kurac kaj tu svira neki Katanec. A naprijed nekih 10-15 djevojaka i njihovi momci ili iz društva. I svi plaču. Ridaju. Neću govorit imena ljudi, ali svima se skupilo tog ljeta. Sviram Zeku i svi skup zajedno plačemo.
Norac: Ja ne znam nikoga. Pazi meni šoka. Prva svirka. Di san ja upa?
Cmrk: Ta atmosfera, plaža, vani +30, valovi, ti sviraš, oni se plaču, ovi se kupaju…
Katanec: Piju koktele.
Cmrk: To je trebalo snimiti.
Norac: Baš je bilo bizarno.
Katanec: Još imaš te ljude u transu i ove koji se pitaju kaj su oni normalni.
Sertić: Iscjeljiteljski susret s Bracom.
Norac: S Bracinim glasom.
Katanec: Glas koji liječi. Ne znam šta, ali razbija tumor sigurno.
Tri godine poslije
Katanec: I onda je Brane ostao tu tri godine. Najduže, kao Ivča prije toga u Felonu. Ovi ostali koji se nisu baš zadržali, očito se nisu u potpunosti uklapali, makar su bili strava i sve. Oni su se samo izmjenjivali putem. Mi smo cijelo vrijeme tražili kak da nešto izvedemo i da budemo zadovoljni zvukom. Palo mi je na pamet da je Brane cijelo vrijeme dok je tu gitaru svirao, da je bilo kao da drži i bubanj i bas gitaru. Nije bilo ničega.
Norac: Pola sviraš, pola zamišljaš.
Katanec: Sad kad je došao bubanj i bas on se rasteretio i može svirat svoje nešto. Ali u biti i dalje je ostao rokati ritam.
Norac: Da! Uigrana bi priča bila u običnim bendovima da ste vas dvoje sličniji (pokazuje na Cmrka i Vujeca) i da smo nas dvoje sličniji. Ali čini mi se da mi funkcioniramo ovako, ti [Cmrk] i on [Katanec] ste skupa često, a nas dvoje deremo ritam. Ko da smo mi zapravo ritam sekcija.
Cmrk: Nisam razmišljao tako, ali… da.
Katanec: Ima smisla, jer si ti došao već na gotove pjesme. Te pjesme sa i nakon “Nikte Zorje“, prošlo je dvije godine otad, sve smo to već posložili.
Sertić: Koliko je novih pjesama na ovom albumu koji sad mislite izbacit?
Katanec: Odlučili smo se ipak za EP. Izbacit ćemo ga početkom prosinca. A htjeli bi složit album da baš imamo uvjete, da možemo imat i ploču, da sve bude kak spada. Prije ljeta će izaći, ali snimamo sad za par dana. Uz ove Rode, Rikavela sa “Sveske”, Čeljad, Klinika i Kornjača II. To je EP. Koncert u Vynilu smo napravili da bi se pokrenuli. S tim zvukom tamo nismo mogli biti opušteni. Nama je super bio taj koncert, ali znamo i sami da je to 30%.
Cmrk: Nismo imali jasnu sliku kako to zvuči, jer nam je bilo gore malo čudno, što se tiče tehničke strane. Treba nam još par koncerata da sve skužimo kak nam najbolje paše, i gore i van.
Katanec: Treba nam još live svirki da bi se uhodali i probe same po sebi. Na svemu tome radimo. Situacija prije Vynila je bila ovakva, triput sviramo pjesmu, dvaput ćemo odsvirat jebeno, jedanput ćemo se raspast. Baš je bilo jako harzarderski.
Norac: Trebamo se nasvirat.
Sertić: Gdje je sljedeći koncert?
Katanec: U KSET-u je promocija 11. 1.
“Brane goes electric!”
Katanec: I, Brane, kako to da si se odlučio za električnu gitaru? Judo.
Norac: Nisam se odlučio za električnu gitaru. Dogodila se slučajno.
Katanec: Dobro, ne moraš ko da si na intervjuu.
laugh track
Norac: Htjeli smo prvo sa akustičnom, ali, kad smo doveli bubnjara, zvuk je jednostavno bio premali. Onda smo počeli eksperimentirat. Prvo smo posudili Zvonkinu električnu, a onda je Karlo našao novu gitaru. On se više kuži u elektoniku i pizdarije. Ja znam kako zamisliti zvuk, ali nisam se još naučio pronaći ga pošto sam uvijek svirao na akustičnim instrumentima.
Sertić: Mene više zanima kako to da ste smanjili klarinet?
Norac: Nije više pasao u zvuk jednostavno.
Katanec: I na prošlom albumu je bio na samo jednoj pjesmi klarinet.
Sertić: Zašto sam ja imala osjećaj da ga je bilo više?
Katanec: Bilo je više klasičnih instrumenata. To nas je sjebalo. S tim što smo imali, nismo nigdje mogli nastupat, ni svirat. Nitko te neće, jer si napola bend.
Norac: Komorna glazba.
Katanec: Čak je jedna cura još došla. Htjela je ubaciti kljave i gluposti, ne? Došla je u bend na probu i mislim da joj se nije baš svidjelo.
laugh track
Odustala je i nismo znali kaj bi napravili, a pripremali smo se za samostalnu svirku. I onda je na pauzi od probe Vinko sjeo za bubanj.
Rođenje Klinike II
Norac: Super svira bubanj.
Katanec: Al ono najosnovnije. Svirao je samo kao klinac s 14 godina u nekom punk bendu tipičnog punk imena, lete pičke, ta neka najgluplja imena. I ništa. Sjedimo on i ja, na ovom istom mjestu i samo pitam, “Brane, jel ovo dovoljno dobro?” Kaže, “Je, divlji je, čvrst je, može.”
Norac: Baš smo se iznenadili.
Katanec: Vratio se nakon minute. “Vinko, jel ti paše da si na bubnju?”, “Može. Jebeno.” I sljedeće smo dogovorili Cmrka.
Norac: Zapravo nismo uopće razmišljali o nekim drugim postavima. Došao je Cmrk i super se uklopio.
Sertić: Cmrk je i prije svirao baš bas?
Norac: Da. U hrpi projekata.
Katanec: Svirao je zadnje s Ninom Romić, u Letargu, u Marshmellow Notebooks još uvijek svira, u Nebo Rozi…
Norac: Lolita.
Katanec: Lolita mu je prvi bend. Ma fakat previše. Al svi ti bendovi nisu baš aktivni.
Cmrk ulazi u prostoriju.
Sertić: Niste ga stigli istračati do kraja.
Norac: Pokrij uši.
Katanec: I zato se on najviše trudi u Klinici sad, jer želi da to uspije. Zauzima se za sve.
Norac: On je luda logistika. Sad smo nekako bezbrižni.
Sertić: Svi ste u više projekata. Jel vam Klinika ipak svima primarna?
Norac: Ja sam projekt što sam imao s Nebo Rozom ubio. To je definitivno gotovo. Tako da mi je Klinika sada primarna stvar. Nekako sam se vratio u ono što mi najviše paše. Baš mi daje sve. Od prvog srednjoškolskog benda sam bio u toj ulozi-drugi vokal, ritam gitara. Radiš na aranžmanu, gradiš zvuk…To me ispunjava. A ovo svoje osobno mogu mogu izbacit kroz klasiku, eksperimentalnu glazbu, instrumentalne stvari.
Sertić: Jesi li već radio glazbu za nešto, neke primijenjene stvari?
Norac: Ne baš previše. Radio sam jednom soundtrack za izložbu fotografija. I sudjelovao u par predstava, većinom kao dio veće grupe koja zajedno stvara glazbu.
Sertić: Jeste do glazbe za ovu kazališnu predstavu došli preko tebe? Nisam zapravo najbolje to shvatila na koncertu.
Cmrk: A ne. To on radi s Pavlom i Vedranom iz Moskaua. To je druga stvar.
Norac: To je potpuno Denisova priča.
Jedna potpuna Denisova priča
Sertić: Koja je to predstava?
Katanec: Počeli smo to radit prvo kao slikovnicu za djecu, neke pričice koje sam ja davno pričao, hrpa tih nekih likova. Među njima je i taj glavni lik iz Kapilara. To je u biti jedna od glavnih pjesama u predstavi.
Sertić: Znači predstava je u potpunosti tvoja, autorska?
Katanec: Radim zajedno s Peternelom i Bojanićem iz Moskaua. Ali sve priče su moje. Ja dođem tamo na probu, jamamo, sam ispričam taj novi dio, sliku koja se dešava. Svi uletimo u to i zamišljamo kako ćemo dočarati tu sliku, kak to ide. I ide. Bit će to malo duži projekt. Strava je kaj imaš mene, ja imam 34 godine, Bojan 25 i Peternel koji je u 40-nekoj.
Cmrk: 50-nekoj.
Katanec: I svi se ponašaju ko da su djeca. A pričamo o nekim ozbiljnim stvarima. Ljudi inače misle da djeca ne mogu shvatit neke stvari, ali mislim da će klinci bolje od nas skontat šta je iza toga. Ne mora znati svaku riječ, ali će složiti svoju priču. Strava mi je i jer se prvi put osjećam ok sa svojim vokalom. Mislim da će to biti jako zanimljivo klincima, jer je jako čudan. Zaokupit će im pažnju. Nije to neki tipičan kazališni narativ, kao kad Šerbedžija čita poeziju. To će biti neka interakcijska predstava za djecu, kraj vrtića, drugi razred osnovne. Oni bi bili dio mjesta gdje se to događa, bića i životinjice iz te šume. Predstava nije linearna, nego oni utječu na to kako će se priča razvijati dalje. Svatko tko hoće sudjelovat,može u svakom trenutku i ništa se krivo neće desiti.
Sertić: Meni se sviđa. Ono, i ja bi došla.
…
Razgovor se polako prelio u probu za snimanje novog EP-ja i njegovu promociju u KSET-u, a ja sam ostala sama s kutijom soli. Bez ikakvih teških metafora, bila je to prava kutija soli. S nje me gledao lik ravnodušne meduze, potpuno ravnodušno. Podsjetila me na to koliko su ravnodušna ova vremena te da su dobri glazbenici prijeko potrebna sol zemlje. Oni će odraditi teži dio. Vi si samo, kad vam bude teško, dopustite suze i smijeh uz njihove zvuke. Lijep pozdrav iz Klinike!
P.S. Iako se čini jednostavnim, poprilično je zahtjevno nacrtati svake ekspresije lišenog žarnjaka. Ako vam to ikako uspije, molim vas da podijelite to s nama i bendom. Hvala.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
