Klišeizirano rogoborenje protiv klišeja (“Do kraja smrti”, A. Jurkas)
Nakon što se prije dvije godine hrabro upustio u snimanje filma van okrilja institucija, bez previše iskustva i ni sa kakvim budžetom, Anđelo Jurkas ove se godine vratio s većom reputacijom i s novim ostvarenjem, Do kraja smrti, u kojem ljubav postavlja iznad života, odnosno uz bok smrti, a koji je premijerno prikazan na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu.
Kao nepresušna inspiracija nebrojenim autorima, tema ljubavi otvara bezbroj mogućnosti na koje se može prikazati kako jedna osoba može voljeti drugu, bilo da se radi o erotskoj, romantičnoj, platonskoj ili bilo kojoj bezuvjetnoj ljubavi. Problem je jedino što se ta tema već bezbroj puta i obradila. Autori tako često pribjegavaju isprobavanju novih mogućnosti, a Jurkasova je tehnika ponuditi tucet kratkih priča unutar jednog filma povezanih jednom tematikom, koja je uglavnom o međuljudskim odnosima.
Dok su Jurkasova motivacija, upornost i volja za rad pohvalni, njegovi filmovi i dalje zapadaju u blato pretencioznosti, prenemaganja i bezvezarija.
Živjeli su sretno do kraja smrti
Ideja filma Do kraja smrti je da postoji ljubav koja je jača od svih nedaća, koja nije samo do kraja života, već i preko toga. Film se sastoji od desetak pričica koje se na neki način bave tom temom snažne ljubavi pa se tako na meniju mogu pronaći bračni par u kojem je žena u invalidskim kolicima nakon prometne nesreće, veza između jedva punoljetne djevojke i sredovječnog muškarca, romantika između ljubavnika na kiši, ljubav između dvije rase, istrošena dugogodišnja ljubav koja može komunicirati samo u tišini, ljubav koju će testirati i sama smrt te još mnoge druge, a sve traju najviše 20 minuta.
Jurkas je ponovno uspio angažirati velik postotak hrvatske glumačke estrade, poput Judite Franković, Mislava Čavajde, Bojane Gregorić Vejzović, Nere Stipičević, Jelene Veljače i toliko mnogih drugih, a, naravno, ne treba zaboraviti ni samog Anđela Jurkasa koji je ovoga puta odigrao samo jednu (srećom tihu) ulogu u filmu.
Najdraža glazba Anđela Jurkasa
Jurkas u svom isjeckanom filmu svaku novu scenu najavljuje kratkom karticom s vignette okvirom, nazivom scene i citatom iz neke pjesme, koji, valjda, imaju neke veze s nadolazećom scenom. Nije skroz jasno, citati su nečitki i prebrzo odlete s platna da bi se neka poveznica mogla stvoriti, a i previše ih je te se kao jedina njihova uloga nameće hvaljenje osobnim ukusom. Jurkas tako nastavlja sa svojim afinitetom prema tekstu na filmu i pokazivanjem publici što od popularne kulture voli konzumirati, ovoga se puta dosta koncentrirajući na glazbu (tko zna, u idućem filmu Jurkas možda uspije nagovoriti i Nicka Cavea na cameo ulogu).
Problem je, međutim, što se dobiva dojam da je scenarij prvi put naglas pročitan upravo pred kamerom, kada glumci više nemaju izbora nego scenu odglumiti te onda dalje nastaviti sa svojim životima. Motivacija likova uglavnom je nepostojeća, dijalozi nisu ispolirani, odnosno replike su pisane danas vrlo raširenim stilom u kojem se (pre)često koriste zaustavljanja na u potpunosti nepotrebnim mjestima, zbog čega čitav dijalog djeluje izvještačeno i lažno. Uokvireni nazivi scena prije samih scena previše su sugestivni, a ovaj film pati i od nekih većih tehničkih propusta, poput iznimno lošeg zvuka, zbog čega je veliki dio filma u potpunosti nerazumljiv.
U nekoliko se navrata isprobavaju inovativna rješenja pa se tako jedna crtica u cjelini odvija u tišini u autu, s mislima likova prikazanim u podnaslovima. Jurkas na nekoliko takvih mjesta pokazuje da ima ideju i volju, pa možda čak i talent (zbog nečega ipak jest u konkurentskom dijelu Pulskog festivala), ali osim sredstava vidljivo mu nedostaje iskustvo.
Tko visoko leti, nisko pada
Kao nekakav, vjerojatno nenamjerni, lajtmotiv filma nameće se neprestano ratovanje s klišejima. Do kraja smrti, naime, klišeje otvoreno ne voli, ali upravo zbog toga iznova u njih upada. Čak i potencijalno dobre scene zatrovane su klišeiziranim rješenjima, što ispada vrlo komično, a ne ironično kao što je bila vjerojatna namjera njihovog stalnog spominjanja. Ti se klišeji tako pretvaraju u mučnu i nemaštovitu patetiku na koju se gledatelj mora ili nasmijati ili obrnuti očima.
Jurkas toliko toga želi ispričati (bez obzira na to što se u konačnici zapravo neprestano radi o istom), pa iznova stvara zbirke kratkih priča, zbog čega mu filmovi i pate – nijedna priča nije razrađena do kraja, naročito u ovom filmu. Ima tu i kratkih osvrta na socijalne teme poput rasizma i nasilja, sve kroz prizmu ljubavi, ali nedovoljno naglašeno ili razrađeno da bi bilo i dojmljivo. U filmu nema koncentracije ni dosljednosti te se Jurkasova svestranost previše rasprši pa valjda zaboravi da ne piše prozu, nego film, a većina je crtica ispodprosječna, neupečatljiva i bezvezna, dok njegov ambiciozan let do sunca završi jednako kao i Ikarov, padom u propast.
