Koliko je dugačak Matanićev put do zlatnog kipića?

Znate kako svako ljeto obično ima jedan radio hit koji ga obilježi i bez obzira koliko ga puta čuli uvijek ga nekako pjevušite sebi u bradu ili ako ste odvažniji tražite publiku na krivim mjestima ( čitaj: bilo kojem javnom prostoru). Čini mi se da ovo ljeto baš i nema tu jednu pjesmu al’ se jedna riječ svima zavukla pod kožu. Zvizdan. Možda vam je prva asocijacija ovaj jedan neprekidan toplotni val koji ne uzmiče zadnja dva mjeseca. Znam da tvrde da ih je zapravo bilo više, ali ne čini se tako. Ne sjećam se nikakvih pauza. I dok ste šetali na tih 40 stupnjeva milom nam obalom ili gradskim asfaltom Matanićev Zvizdan nije bio ništa blaži. Nakon kaneskog uspjeha i povratka s Un certain regard, festivalski uspjesi su se samo nastavili nizati tako da vijest o tome da odlazi i preko bare do Američke akademije filmske umjetnosti i filmske znanosti kao hrvatski predstavnik u natjecanju za nagradu Oscar za Najbolji film na stranom jeziku i nije bila neko iznenađenje. Zvizdan je u utrci za Oscara. I kao svaka utrka i ova ima svoje etape.

Prvenstveno da bi uopće postao kandidatom o tome mora odlučiti Hrvatsko društvo filmskih djelatnika kao udruga kojemu je Akademija povjerila tu ulogu – film mora biti pretežno na hrvatskom jeziku, a hrvatski kreativni potencijal je proveo umjetničku kontrolu filma. Film uz to mora biti prikazivan minimalno 7 dana u komercijalnom kinu do određenog datuma kojega Akademija odredi.

O hrvatskom kandidatu za nagradu Akademije odlučuje Komisija od 17 članova, a  čini ju Upravni odbor  te po još jedan član iz svih ogranaka.

Hrvoje Matasović: Komisija HDFD-a je sastavljena od predstavnika, odnosno stručnih osoba i iskusnih filmskih radnika iz svih naših ogranaka koji odlučuju o hrvatskom predstavniku za Oscara.

Komisija radi neovisno i od predloženih/prijavljenih filmova izabire onaj koji smatraju najkvalitetnijim (u svim segmentima) i za kojeg smatraju da će najbolje predstavljati Hrvatsku u međunarodnoj konkurenciji za Oscara za film na stranom jeziku.

Komisija se prvenstveno vodi tim kriterijima, a prijavljene filmove gleda na zatvorenoj projekciji nakon čega tajnim glasovanjem donosi odluku.

Zatim, film ulazi u konkurenciju s pristiglim filmovima iz ostatka svijeta. Filmovi se  dijele u 4 grupe i članovi Akademije koji želi sudjelovati u glasovanju mora pogledati najmanje 80%  jedne grupe. Filmovi moraju biti odgledani na posebnim organiziranim projekcijama budući da su prijevodi najčešće nedostupni. Nakon toga nastaje lista od 9 filmova. Prvih 6 filmova su izabrali članovi svojim glasovima, a preostala tri su odabrali članovi izvršnog odbora određenog od strane predsjednika Foreign Language Committee-ija ( dugi niz godina je to bio Mark Johnson). Razlog zašto posljednja tri filma za uži krug bira tridesetak visokoprofiliranih ljudi jest da odlični naslovi ne promaknu ostatku članova koji su demografski uglavnom u skupini 55+ godina.

Nakon toga započinje sljedeće faza. Nekoliko odbora Akademije sužava izbor na samo pet filmova koji primaju službene nominacije. Izvršni odbori od 10 članova u New Yorku, 20 članova u Los Angelesu, i prvi puta prošle godine 10 članova u Londonu u tri dana moraju pogledati svih devet filmova i predložiti kandidate za Oscara.

Jednom kada je izbor sužen na pet filmova te su objavljene nominacije, glasanje za najbolji strani film je omogućeno svim članovima Akademije. I tada pravo rivalstvo počinje. Zemlje zadužuju publiciste da vode medijske kampanje i promoviraju film po Americi kako bi ga vidjelo što više članova i naravno, glasovalo. Pristojna medijska kampanja košta 50 000 dolara, ona zaista dobra čak 100 000.  Najviše novca odlazi u reklame dok jedan dio odlazi na praktične stvari (pozivnice,parking i sl.), ali i organizirane projekcije.  Taj dio priče postaje zasebna industrija, ali bez obzira na sve uloge, krajnji rezultat – pobjeda ostaje nepredvidiva.

Uz proces odabira stranog filma kontroverze se vežu od samog kandidiranja. Pravila koja postoje i moraju biti zadovoljena da bi se bilo koja zemlja mogla prijaviti često se znaju pokazati kompliciranijima nego li što se čine.  Donedavno je jezik korišten u filmu morao biti službeni jezik države koja je film proizvela  pa je tako primjerice Hanekov film Caché, film austrijskog redatelja na francuskom bio nepoželjan.

Nepovjerenje prema prvoj faziu kojoj svi članovi koji žele gledaju filmove i odabiru one za uži krug riješeno je odborom i grupiranjem filmova. Teško je kontrolirati koliko je filmova zaista pogledano i koliko je kriterij objektivnosti zadovoljen u tom pogledu. Sužavanje izbora sa 9 na 5 filmova je dio u koji se nastoji uvesti još gradova. Prošle godine dodan je London, a nada se da će dio kruga postati i San Francisco.

I zadnja faza je posebno osjetljiva jer su glasači osjetljivi na medijske kampanje i mogu pomisliti da su 3 ili 4 filma koja su pogledali sasvim dovoljna da daju svoj glas jednom od njih. Kako kontrolirati da svaki glasač uistinu pogleda svih pet nominiranih filmova. Recimo, da Akademija još uvijek radi na tome.

I naposljetku sve je gotovo jednom kad se odluka o pobjedniku konačno donese. Ono što je specifično u ovoj kategoriji jest da se nagrada uručuje redatelju filma, ali se dodjeljuje zemlji iz koje je film pristigao. Na kipiću će ipak ispod imena zemlje pisati i ime redatelja.

Optimisti među filmskim entuzijastima mogu se nadati da će zlatom presijavati utisak Croatia i Matanić.