Komentar: Emmyji 2017. ili zašto i dalje pratimo dodjele nagrada

Nekad davno imali smo gladijatorske igre u arenama, a danas imamo televiziju da nam odvraća misli od svih grozota koje nam svijet u kojem živimo nudi. Barem to tvrdi Stephen Colbert u svom glazbenom broju na početku dodjele nagrada Emmy, koji me podsjetio na prošlogodišnji devetominutni uvodni nastup Jamesa Cordena na Tonyjima u kojem je opjevao divote Broadwaya i mjuzikala. Colbert je možda u svoju pjesmu ubacio ipak malo više ironije od Cordena tvrdeći da je na televiziji sve bolje, no to je možda i razlika između televizije i Broadwaya.

Mnogi će ovogodišnje Emmyje pamtiti po Trumpu, seriji The Handmaid’s Tale i apsolutnoj pobjedi feminizma i raznolikosti, jer Amerika je ogorčena! Na Trumpa i diskriminaciju! Naravno, postavlja se pitanje tko su ti „mnogi“, jer je lako moguće da ne bismo ni znali da su se Emmyji održali kada ne bi bilo obaveznih ocjenjivanja glamura televizijskih zvijezda i njihovih toaleta te pokojeg izvještaja o tome tko su pobjednici. A moguće je da ni za njih niste čuli. No, krenimo redom na umjeren, europski način.

Raznolikost je glavni sastojak

Ovogodišnji Emmyji ističu se s nekoliko pionira, od samog šampiona večeri, The Handmaid’s Tale, i činjenice da je to prva serija prikazana na streaming servisu koja je dobila Emmy za najbolju seriju (i taj streaming servis nije općepoznati Netflix, već Hulu). Lena Waithe prva je Afroamerikanka u povijesti Emmyja koja ne samo da je dobila nominaciju za najbolji scenarij humoristične serije, već i samu nagradu za seriju Master of None. Nadalje, Donald Glover prvi je Afroamerikanac koji je okrunjen nagradom za najboljeg redatelja humoristične serije za svoju nekonvencionalnu humorističnu seriju Atlanta; Riz Ahmed prvi je glumac azijskog i muslimanskog porijekla koji je osvojio Emmy za najboljeg glumca (u limitiranoj seriji) za svoju ulogu u The Night Of, u kojoj glumi Nasira Khana, (možda) krivo optuženog za ubojstvo djevojke s kojom se spetljao te noći.

Očito je da je Amerika konačno odlučila pokazati zube sistemu i ove smo godine mogli svjedočiti pravoj paradi raznolikosti i feminizma. Osim The Handmaid’s Tale, koja je pobrala sve važnije nagrade, trijumfirala je još jedna serija s glavnim fokusom na ženama, Big Little Lies, između ostalog s nagradama za najbolju limitiranu seriju i najbolju glumicu u limitiranoj seriji za Nicole Kidman, pobijedivši tako jaku konkurenciju u kojoj su bili Feud, Fargo i The Night Of. Osim već spomenutih glumaca koji su Emmyje začinili svojom raznolikošću, popisu se mogu dodati Sterling K. Brown s nagradom za najboljeg glumca u seriji This Is Us i Aziz Ansari, koji je svoju nagradu podijelio sa spomenutom Lenom Waithe za najbolji scenarij humoristične serije, a Donaldu Gloveru se može dodati Emmy za najboljeg glumca u humorističnoj seriji. Čini se, sve zasluženo, barem što se ocjena kritike tiče.

Tko još gleda nominirane serije?

Međutim, osim Nicole Kidman i The Handmaid’s Tale, koliko je zapravo zvučnih imena i naslova dosad napisano? To su nesumnjivo talentirani ljudi, osobno mogu jamčiti za Glovera, Ahmeda i Ansarija, ali publika ne zna za njih. Tko je prije Emmyja upoznat sa svim tim imenima i serijama s 12 nominacija osim novinara koji o njima pišu? Ja prva nisam pogledala Big Little Lies i The Handmaid’s Tale, ta dva diva ovogodišnjih Emmyja. Za njih sam svakako čula, jer su bile razvikane i medijski dobro potkovane serije, ali još nisam sjela i pozabavila se njima. Čini se da ni velika većina ciljane publike nije, barem tako tvrde američki mediji koji su objavili istraživanje koje je pokazalo da je manje od 50% ispitanika zapravo pogledalo najnominiranije serije, da ne spominjemo ove s manje nominacija i manje prisutne u medijima. Također, ni sama dodjela nije najbolje prošla po gledanosti.

Čemu onda tolika strka oko te dodjele još jednih zlatnih kipića, osim što nam nabijaju pritisak da još nismo pogledali najnagrađivaniju seriju ove sezone, i za koga oni paradiraju? Emmyji se smatraju prestižnom nagradom za televiziju u Americi, pa nagrada može jako dobro djelovati na popularnost neke serije, ako je već 50% publike nije pogledalo ranije. Međutim, ako se samo sjetim sebe kada pogledam neku seriju i istražujući o njoj tek nakon godinu dana otkrijem da je dobila Emmy za nešto, mislim da onda samoj sebi skačem u usta. U čemu Emmyji mogu pomoći, doduše, jest u sumiranju atmosfere jedne sezone, izazivanju rasprava prije i poslije dodjele te kao odskočna daska za dosad nepoznate, a fantastične talente. Ako ne u memoriji gledatelja, onda barem u gužvi u hollywoodskim studijima i na audicijama, što onda opet znači da talenti u konačnici dolaze publici i krug je zatvoren.

Nagrade kao putokazi?

Nesumnjivo je da je u zadnjih nekoliko godina količina kvalitetnih serija poletjela uvis. Izbor je svake godine sve veći i teži te se još bolje može činiti ili zbilja dogoditi da su neke serije orobljene. Članci o pobjednicima i gubitnicima Emmyja mogli bi tvoriti poseban žanr i među njima se uvijek mogu naći oni koji viču da su nagrađeni razvikani, a ne toliko i kvalitetni. Iako je nisam još pogledala, The Handmaid’s Tale vjerojatno je najviše puta spomenuta serija u ovom članku, a takva je bila i na dodjeli, podsjećajući nas sve na značaj svoje priče. Međutim, ne može se zanemariti i činjenica da se ta serija našla u pravo vrijeme na pravom mjestu, odnosno u svijetu koji živi u strahu od razarajućih režima pa je, primjerice, priča o počecima vladavine engleske kraljice ili nostalgični hommage 80-ima, koliko god dobro izvedeni, ostali bez velike nagrade.

Da je značaj koji umjetnost u društvu može imati dokazuju i četiri nagrade za SNL, naročito za Melissu McCarthy i Aleca Baldwina koji su se upustili u parodiranje samog vrha Amerike. Politička je satira tako također bila veliki pobjednik večeri, što u nagradama, što u samom showu. Umjetnost nam je i dalje ostala jedini ispušni ventil i oružje, makar prikazana pomoću pomalo licemjernog i samozadovoljnog cirkusa kakvi su dodjele velikih filmskih nagrada.

Na kraju, na gledateljima je da odluče žele li dopustiti da Emmyji određuju što će gledati ili će vjerovati vlastitim instinktima u odabiru serija i interpretaciji njihovih poruka.