Komentar – Ferragosto Jam 9: Nakupina divnih emocija koja je nažalost prerano završila
Ferragosto Jam. Festival zbog kojega malome mjestu u Zlatnoj dolini stanovništvo kroz par dana poraste za 300 posto i zbog kojega se Orahovačko jezero u par dana uprlja barem još toliko posto. Deveto izdanje jednog od najpopularnijih domaćih festivala alternativne glazbe obećavalo je puno. Zato nije bilo za čuditi što su se u ona tri vlaka koja su vozila direktno u Orahovicu prvog dana festivala naguralo i više ljudi no za što je zapravo postojalo mjesta. Zagreb se, kao i svake godine, na tri dana preselio u Slavoniju.
Euforija je počela već daleko od Orahovice; zapravo čim smo ušli u vlak. Nagužvan s hrpom tinejdžera, koji su stražnji/prednji dio vlaka pretvorili u svoj privatni prostor za party, moram priznati da me atmosfera nije mogla ne ponijeti. Pjevali smo, plesali, gužvali se, odmarali i zagrijavali se za sve ono što će nas snaći na ‘mjestu zločina’. I dobro smo se mi pripremili moram vam reć’, jer ona euforija koju smo upoznali u vlaku nije niti mrvicu jenjavala od prve pa do zadnje sekunde festivala.
Pred nama se stvorilo 65 milijuna zelenkaste tekućine za koju su me ljudi uvjeravali da ‘nije bila toliko zelena prošle godine’, ali, pokušavajući sakriti svoje sramotno debitantsko pohođenje Ferragosta na njegovoj već devetoj inkarnaciji, rekoh da je bila slične nijanse i lani. Nakon što sam uspješno, ali doduše traljavo eskivirao javno pogubljenje te našao genijalno mjesto za stožer, mogao sam konačno krenuti u razgledavanje i pokušavanje spoznavanja onoga nečega što je toliko posebno na tom Ferragostu da ja već unazad četiri godine ljudima lažem da ću ići, ali me, eto, nešto uvijek u zadnji čas spriječi.
O blagodati lokacije mi je glupo i pisati. Plaža čiju su obalu na nekoliko dana obojali na stotine šarenih šatora, dostupnost hlada kroz gotovo čitav dan te relativno kratka šetnja do obližnjeg mjesta čine ovo jezero gotovo pa idealnim mjestom za održavanje festivala. Mislim, mora da je tako budući se ovo događa već deveti put. Stejdževi su bili raspoređeni nešto drugačije negoli prošle godine kako mi je rečeno. Samim ulazom na festival pozdravio bi nas i najveći Piknik Stage, Psssst Stage bio je zguran gore u šumi s druge strane od ulaza na festival, dok su #DobroJutro i Izštekani Stage bili na svojoj standardnoj lokaciji, opet, kako mi je rečeno.
I sve je bilo dobro. Skeptično sam kružio jezerom i ne stigavši napraviti puni krug, ostadoh opijen tim radioaktivnim zračenjem vedrine koja je naprosto isparavala iz mnoštva onih ljudi koji su, još tada, psovali na svoje šatore. Sve se to dešavalo u nekom sporom, melankoličnom, bezvremenskom tonu jer čim smo svoje lice prvi puta ugledali u Orahovačkome jezeru, vrijeme je stalo. Otišli smo u drugu dimenziju, drugačiji svemir gdje osim ove dosadne, standardne tri dimenzije postoji i ona četvrta koja te non-stop tjera da budeš vedar, da shvatiš kako je cijeli život puno lakše provoditi s osmijehom na licu.
Ferragosto me ovome podučio puno prije prvih nota gitara i polako sam počeo shvaćati što ovaj festival čini ovako velikim i zašto se ljudi gotovo pobožno svake godine ovdje vraćaju. A što se tiče samih koncerata, moram reći da je prvi dan prošao odlično. Glazba kakva je trebala da nas još dodatno zavede tom neodoljivom festivalskom atmosferom. Tight Gripsi, Fast Response i Rochelle, Rochelle odradili su solidne nastupe kojima, budimo iskreni, nisam posvetio pažnje koliko zaslužuju, već sam gledajući ih razmišljao o M.O.R.T.-u. O Sinjanima sam hvalospjeve već ispisao, ali situacija je takva da moram ponovo. Ako zbog ičega, ovaj bend mi je drag zato jer nipošto nije elitistički. M.O.R.T. možete vidjeti na malim mjestima poput Svetog Filipa i Jakova, mjestima za koje uopće, dok niste vidjeli da Sinjani tamo sviraju, znali da postoje, a onda na kraju i na najvećim domaćim festivalima. Vjerujem da će vam, ako ih lijepo pitate, svirati i na krstitkama djeteta ili odraditi poduži repertoar na vjenčanju. M.O.R.T. se ne libi svirati i to mi je nevjerojatno drago. Ne smatraju se velikima i upravo zbog toga i jesu veliki. A ona neprebrojiva hrpetina ljudi koja je ispred njih zajedno pjevala i skakala do jedanaest sati prvoga dana Ferragosta to samo dodatno potvrđuje.
Nakon toga, osobno mi niti nije bilo potrebno više. Niti sam očekivao puno, no Edo Maajka ugodno me iznenadio. Iskreno, vjerovao sam da je Edo davno ocvao. Da više ne može napraviti dobar koncert, a njegovo izmicanje javnosti zadnjih godina samo je davalo dodatnu vodu na mlin moje ignorancije. Stoga sam, ulazeći u koncert bez ikakvih očekivanja, ostao paf. Edo je zbilja razvalio, a kombinacija s Frenkijem pokazala se kao dobitna. Nakon toga uslijedio je Kawasaki koji nikako ne može zakazati i naposljetku ABOP za koji više nisam imao energije.
Drugi dan počeo sam pratiti od drugog nastupa kada je nastupalo Saucesce. Iako su se okupili ljudi koji ih vole i iako se organizirao i pogo od dvije do tri osobe u prvome redu, izgleda da ih ja nisam doživio kao oni. Zvuče mi kao generičan punk bend. Tri akorda, premalo mašte i hrpa ne-fora između pjesama. Taktički izbjegavši Kišu Metaka stigao sam na MTDE. Ovaj koncert bio mi je totalna suprotnost od onoga Ede Maajke jer sam na njega došao s hrpom očekivanja koja su mi se istoga trena srušila. Bili su mi naprosto dosadni. Možda je moj ugođaj bio rezultat moje pozicije koja je bila jako jako daleko od pozornice, no Muscle Tribe me uvelike razočarao. Iako su bili odsvirani hitovi, iako je i publika bila na razini, ovaj koncert ostavio mi je gorak okus u ustima. Dobio sam osjećaj kao da je koncert bio tek odrađen.
Ako ste zbog nečega trebali doći na Ferragosto Jam 9 onda je to nastup Josipe Lisac. Na ovom nastupu cijeli je svijet valjda po stoti, ali ja po prvi put, mogao shvatiti zašto se ova žena naziva divom. Stvarno, i ništa manje se ne može prilijepiti uz ženu ovakvog glasa, karizme, zavodljivosti, maštovitosti, opsežnosti, sveobuhvatnosti, transcendentalnosti, intrizičnosti, umješnosti i kreativne inteligencije. Ono što se desilo na Orahovačkom jezeru nije bio koncert. Bio je transcendentalni pokušaj razumijevanja glazbe. Možda i pretjerujem pišući ovo u zanosu koji sam osjetio na tom koncertu, no vjerujte mi kada vam kažem da sam zbog Josipe Lisac i toga trenutka glazbu počeo osjećati drugačije. Rijetko tko to može. Mislio sam nitko. No eto, očito netko može. U svakom slučaju i po svakom kriteriju, nezaboravan nastup.
Nakon toga, i zapravo još za nasupa Josipe kiša je počela neumoljivo padati. Sjećam se da sam bio primoran napustiti to iskustvo Josipinog nastupa te se brže bolje sakriti pod najbliže skroviše. Nakon što nisam uspio, krenuo sam trčati do šatora gdje smo se svi u susjedstvu skupili u jedan šator te se nagužvani, skupljeni jedni do drugih, molili samo da kiša malo popusti. Nakon što se to nije desilo odlučilo smo je ignorirati te nastaviti kao da ne pada te, budući da koncerata više nije bilo, nastaviti sa partijem.
Ujutro me probudila neugodna vijest. Subotnji koncerti se neće održati. Kada sam pitao zašto dobio sam odgovor da se srušio stejdž, no na prvu nisam vjerovao. Tek kada sam se nagovorio na šetnju, vidio sam svojim očima da je doslovno polovica velike pozornice pala. Razmišljajući, bio sam užasno razočaran jer sam propustio dan kojem sam se najviše veselio, ali dokučio sam i ovo. Vjerujem da ovo nije bila stvar organizatora, već same tvrtke koja postavlja i iznajmljuje opremu. Oni, naravno, moraju biti pripremljeni na sve vremenske uvjete te je ovakva situacija, u najmanju ruku, nedopustiva. Gledavši stvari iz ovakve perspektive reći ću samo da ću biti jako tužan ako nas sljedeće godine na ulazu u festival ne dočeka ogromni metalni zmaj koji bljuje vatru i svatko ne dobije barem jednu besplatnu pivu na ulazu, bit ću jako razočaran.
No, sve u svemu, zadnji dan gdje bi svirali Lovely Quinces, Miki Solus, Bad Copy, Laka, Pipsi i Bajaga, odjednom nam je rečeno da se neće desiti. Sve je to malo uništilo atmosferu, ali tek malo. Svi smo se čim brže spakirali i krenuli loviti prvi vlak kući tako da u paničnoj evakuaciji nije bilo previše vremena za osjećaje. Svi su lagano odlazili, no onda se desila jedna prelijepa stvar. Čovjek bi očekivao da će ljudi biti ogorčeni, da će tražiti povrat novca, da će dići ustanak ili što već. No ne. Kroz cijelu subotu i sljedeći tjedan Ferragosto je primao poruke podrške i zahvale posjetitelja, a o nekakvom povratku novca ili bilo čemu sličnome skoro da nije bilo niti riječi. To je definitivno zato, zaključujem, jer ljudi na Ferragosto ljudi ne dolaze po glazbu, već po nezaboravan osjećaj radosti, zajedništva i ljubavi.
