Komentar: Rijeka, grad s rockom trajanja
Cilj nije provokacija ili iznošenje laži. U današnje vrijeme ne bi trebalo biti neobično nazivati gradove različitim epitetima. Gradovi ljubavi, gradovi mira, mostova, grungea, rocka. O svemu se može govoriti u perfektu jer prošlost je prisutna u sadašnjosti zbog idealizacije svega što je na trenutke zaista ocrtavalo puls grada. Bolji su bili ljudi, bolje je bilo vrijeme, bolji su bili susjedski odnosi, bolje je izgledala fasada na brojnim zgradama, more je bilo čišće, klinci su bili mangupi, ali u granicama normale, a najvažnije od svega, slušali su rock. Kakva je to glupost? Da je tada bilo vrijeme u kojem si za sekundu preko interneta spoznao čari tradicionalne glazbe istočnih susjeda, a susjed kojim slučajem bio vlasnik kafića, vrlo bi brzo našli zajednički jezik. Možda ne ti osobno, ali veliki broj ljudi posustao bi i tražio način za brzu lovu, brz život i sasvim krivi pristup onome što danas nazivamo glazbom.
Ljudima nekad nije bilo postavljeno dovoljno izvora iz kojeg bi uzimali. Snimale su se ploče. I prodavale su se. Bilo je tu šlagera, popa, metala, punka pa i hrvatsko-srpske tradicije u vidu poskočica koje danas (ne)uspješno mijenjaju Ivan Zak, Joksimović, Severina ili Rozga. Stagnacija s kojom se već godinama živi uvela je u posljednjih desetak godina sasvim drugačije poimanje onoga s čime se živi.
Filozofija koja blijedi
Dok će jedni tvrditi da je rock u Rijeci još uvijek itekako živ, drugi će reći da se treba suočiti s činjenicama da na ulicama i u osamdeset posto noćnih klubova nećete naići na ono po što ste došli. Ili htjeli čuti. Zvuk gitare koji ne služi kao poticaj na otkopčavanje košulje u Rijeci je vrlo rijedak i nalazite ga na ciljanim mjestima. U tim pro-rock prostorima znate što očekivati i nekoliko dana prije kada dogovarate samo jednu pivu u dobrom društvu. Nema više nagona koji će u vama probuditi želju za nečim novim i inovativnim, već smo okupirani stvarima koje znamo napamet i na koje smo mehanički naučeni.
Kakav je užitak svaki put doći na isto?
Znajući što nas čeka često pitamo pitanja na koje je teško dati potpuno točan odgovor. Što nas, ustvari, zabavlja? Kakav je kulturni sadržaj u Rijeci? Na što zaista želimo ići? Ima li Rijeka još uvijek bendove koji će „poroditi“ neku novu generaciju koja će beskompromisno slijediti filozofiju koja je danas izblijedjela?
Idemo se prvo povesti nekim istraživanjima. Radio Rijeka nedavno je javnosti priopćio članak u kojem se navodi da „za nove generacije Rijeka više nije rock grad“ s velikim uskličnikom na kraju. Tko bi rekao, ali ta vijest nije novost, a svi oni koji koračaju ulicama grada posljednjih godina znaju da to nije stvar koja se dogodila naglo. Srednjoškolci u sedamdesetima i osamdesetima odrasli su na kulturi domaćih glazbenika, čiji su utjecaji sezali u američke i britanske vode te se sa tih izvora napajali kako bi pokrenuli neke sasvim nove smjerove koji bi X generaciji dali potrebni zalet na glazbenom kulturnom polju. Koncentrirat ćemo se na podatak kako (čak) 69 posto riječkih srednjoškolaca nije bilo na rock koncertu.
Dovoljno sadržaja, nedovoljno zainteresiranih
Može se govoriti o promijeni glazbenog ukusa, ali i jednostavnom pomodnom ponašanju. Utjecaj medija, reklamiranje, iskrcavanje previše novaca za nešto što mora uspjeti i što mora privući veliki broj ljudi dovedeno je do savršenstva. Rock u svojoj suštini nikad nije tražio pažnju, već je bio pažnja koju treba osjetiti. S obzirom na to da je sadašnjost vrlo dobro opisana u kratkim crtama gdje treba imati vremena i entuzijazma ako nečemu iskreno pristupaš, mnogi tu otpadaju već u samom početku. Jednostavnije je otići na dogovoreni r’n’b party, gažu lokalnog cover benda ili tratiti vrijeme na šanku kafića koji nema osobito zanimanje za ono što mu izlazi iz zvučnika.
Grad koji teče ima dovoljno kulturnog sadržaja. Koncerti su na tjednoj bazi u Tunelu, Pogonu kulture i ostalim mjestima. Spomenuo bih i dva kluba u istoj ulici – Život i Crkvu – koji izazivaju zamjetan interes svaki vikend te se može govoriti o njima kao današnjim predvodnicima budućih nositelja epiteta “kultno” kada će se pričati o izlascima u drugom desetljeću 21. stoljeća. Mnogo se ljudi žali na situaciju oko Palacha, ali pošto bi se o tom klubu mogao napisati samostalni članak, ne treba posebno zadirati u bolne teme. Spomenici prošlih vremena predugo su zatvoreni i samo bude nostalgiju, a samim time pokreću iracionalno razmišljanje kod mnogih koji govore „prije je bilo bolje“.
Zastupljenost sadržaja je za veličinu grada dovoljna, a svestranost se može pripisati zaista šarolikoj paleti umjetnika koji se vode svojim nagonima. Ako ćemo o zastupljenosti rock glazbe i same ponude, to je strana koja pokreće priču u drugom smjeru. Rijeka teško da će više ikad biti nazivana „gradom rocka“, ali to nije samo problem Rijeke.
Doba “kvarnerizacije”
Mjesta na kojima se vrte gitare vode se sličnim ili identičnim repertoarom koji se rijetko kad kreće s nekim svjetskim glazbenim strujanjima pa se tako nova scena rijetko kad čuje. Zeppeline, Floyde, Maidene, Sabbath, Prodigy, Creedence, Stonese, Pepperse, AC/DC, Queen, Nirvanu ili Tinu Turner nije pregazilo vrijeme. To se nikad neće dogoditi, pa čak ni onda kada neće postojati klub koji će ih puštati. Problem je taj što se ne usudi otići dalje od toga. Okej, oni su bezvremenski, njihove pjesme su bezvremenske i uvijek ćemo ih slušati. Ali u svoj toj zbrci, kao da se ostaje bez promišljanja o tome što aktualno vrijeme ima za ponuditi. Zar zaista očekujemo pomak kod srednjoškolaca koji će nakon tisućitog preslušavanja „Californicationa“ tražiti nešto novije?
Glupo je kriviti proces nadogradnje i istraživanja u današnjem vremenu kada ti se nude toliki izvori u kojima možeš pronaći sve što želiš od glazbe, ali treba razmisliti o onome što se ima za ponuditi danas, sad, odmah. I to bi trebalo biti nešto što će odmah iznenaditi i donijeti nemir u srce, izazvati eksploziju emocija kao što su to nekad radili Doorsi, Beatlesi, Soundgarden ili The Stone Roses.
Širim spektar utjecaja jer nitko ne može poreći da je i u devedesetima situacija bila kudikamo bolja. Pripadam mlađoj i gotovo prelaznoj generaciji u kojoj je tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog školovanja bilo moguće vidjeti nas klince kao pripadnike različitih supkultura. Neki su bili punkeri i oni se nisu družili s metalcima. Neki su zapeli na osamdesetima kao ”najboljim“ godinama za rock glazbu i tu bi se odmah stvorila opreka s onima koji su to vrijeme smatrali samo kao lošom podlogom za uskrsnuće koje se dogodilo početkom devedesetih u obliku Metallice, Pearl Jama, Alice in Chanisa, Nine Inch Nailsa, Toola, Rage Against the Machinea, Fugazija, Bad Religiona i ostalih nespomenutih alternativnih romantika.
Riječka rock obitelj
Na prijelazu stoljeća dogodila se zanimljiva kombinacija u kojem je bilo sasvim normalno nositi majice na bendove, dok je danas to rijetkost ili jednostavno estetski uljepšan proizvod koji služi više za presliku retro mode koja nema nikakvo empirijsko uporište. Iza riječi ponekad je dobro da stoje djela, a iza onoga što prikazuješ, vjerovanje i iskrenost.
S velikim tekstualnim odmakom, vratimo se na Rijeku. Sve je manje zainteresiranih za rock glazbu i koncerte, a njezina aktualna zastupljenost zasigurno ne doprinosi da se ta situacija promijeni ili, nedajbože, poboljša. Aktivnost alternativnih i za rock poticajnih sadržaja je prisutna, ali opstaje na marginama, zainteresirani se broje u desecima i čudo je da uopće i opstaju.
Nekad veliki industrijski grad ima prostore u kojima se mogu održavati koncerti (dobar primjer je Let3 i njihov nedavni koncert za riječku rock obitelj u hangaru „Torpedo“), prije par godina dobar primjer bila je i Hartera, a ostali zapušteni prostori bi se uz malo gradske potpore mogli dovesti u pristojno stanje. Unutarnji prostori su dvorana Mladosti i Zamet, koje su se pokazale kao dobra rješenja za Cetinskog, Joskimovića i prošle godine za Tulum, ali samo za one slušatelje koji su spremni prijeći prvo preko repertoara navedenih, a zatim preko problema s akustikom i namjenom dvorane koja je primarno (a ponekad i isključivo) sportska. Već spomenuti prostor bivše Stereo dvorane posljednje dvije godine zaista radi punom parom i tamo se mogu pronaći zaista male i nebitne zamjerke.
“In this town, many people dying with their young…”
Nažalost, vrijeme je danas takvo da se bendovi probijaju kroz nastupe u kafićima gdje ih rijetko tko zaista i posluša te ih se previše gura u stranu. Cilj je okupiti što veći broj ljudi koji će popiti što više piva, bend je audio podloga koja služi tu i tamo za pokojeg znatiželjnika. Zainteresiranih za ponovo oživljavanje scene ima, ali probijanje na scenu je mukotrpno i teško moguće ako nemate „utakmica u nogama“. To znači da trebate biti jebeni mazohist koji je spreman koračati bez obzira na sve, a opet ostati predan svojem zvanju. To znači boriti se sa svim svojim psihičkim stanjima i demonima koje pronalazimo u izdavačima, medijima i „pravednicima“ koji su spremni sputavati svaki projekt koji bi donio malo svježine na scenu.
Jonathan bi uzeo kao primjer kvalitetnog benda čiji su članovi od prije imali godine iskustva na sceni pa su mnoge lekcije naučene. Njihov entuzijazam i stručnost u onome što rade isplovili su van kao jedna velika moć albuma „Bliss“ koji predstavlja ono čime bi se Riječani trebali voditi kada se postavi pitanje „Što da danas slušam?“. Ako gledamo kronološki, njihovo probijanje diljem Hrvatske još traje, a ako tako renomirani glazbenici moraju uložiti toliko truda i vremena u izlazak iz „crne rupe“, onda si možemo zamisliti kako je bendovima s mlađim članovima koji još nevino traže početak raja.
Kukanje, traženje, forsiranje, življenje
I evo nas. Nalazimo se u začaranom krugu gdje je svima teško. I rock glazbenicima i rock slušateljima i običnim prolaznicima i društvenim komentatorima i političkim moćnicima sa svima nama i onima kojih se ovo tiče i onih koji nemaju pojma zašto je ovo bitna tema. I gdje je na kraju svega ovoga problem?
Postavljen je uteg na vrat onima koji su spremni opstati do kraja, makar to značilo i poniranje do dna i traženja izlaza kroz neki idealistički okvir u kojem ćemo se stalno pozivati na prošlost. Krivi smo svi jer smo inertni i zatočeni u svakodnevnici u kojoj vrtimo priču „što bi bilo, kad bi bilo“ i ponavljamo frazu „prije je bilo bolje“. Uostalom, mnogi su odrasli u međuvremenu pa im interesi nisu vezani uz to što bi danas bilo postojano kao rock poezija ili izričaj, a opet se tu stvari vraćaju na one koji bi takvo stanje trebali preokrenuti. To je generacija djece koja pohađa osnovne i srednje škole u kojima se ne dotiče takav alternativni diskurs u kojem bi se otvarale diskusije te rađala kritička i argumentirana mišljenja.
Cijela naša povijest satkana je na slučajnosti i poticajima vremena u kojem smo se našli. Bez ikakvog problema mogu zamisliti situaciju u kojem nas je umjesto rock manije prije 40 ili 30 godina pokosila neka druga „zarazna bolest“. Bismo li danas pričali o tome kako nema više te romantike vremena koje je lučilo hormone kojima prolazi distorzirani zvuk Fendera Jimi Hendrixa?
Okreće na jugo
To je ta odlučnost prošlosti da daleko seže u našu budućnost i čini je naizgled živom. Dok se nostalgija kao zavodljivi lažljivac pojavljuje u našim kontemplacijama, prkos vremenu treba postojati. Prkos je prije stanovao u Kvarnerskom zaljevu, činio je rock i bio je bitan dio kulturnog života. Danas prkos ne postoji jer su svi naizgled zadovoljni stanjem kakvo se održava.
Prošlost se ne može ponoviti i tu se ne možemo varati, pogotovo ako pogledamo tko su Termiti, Let3, Laufer, Denis&Denis, En Face, Paraf, Grč i ostali. Ako ukomponiramo u to sve Pase, Quasarr, One Piece Puzzle, Diskurz i one koji traže ili su prestali tražiti mjesto pod suncem, dođemo do zaista respektabilnog broja bendova i demo bendova koji su djelovali, djeluju ili će nekad u budućnosti djelovati te činiti razliku na sceni.
Na kraju, treba se pomiriti s činjenicama. Uvijek će biti onih koji osjećaju privrženost prema rocku. Taj osjećaj nemoguće je opisati, i ako ne kucamo na tuđa vrata, vjerujemo da je sama činjenica postojanja alternativnog duha u ovom gradu bila dovoljna da se pokrenu velike stvari. Te velike stvari bile su kultne grupe, specifični pojedinci, nadrealni frontmeni i vječni egzibicionisti. Vjetar koji je puhao u tom smjeru bio je jačine bure i svi su shvaćali što on donosi. Kroz godine, vjetar je okrenuo, proširio se i razvodnio, a tako nešto je sasvim normalno jer nas tjera u neke nove izazove i nova područja koja valja istražiti. Pitanje je, na kraju, samo jedno: „Usudimo li se upustiti u vrtlog koji ne donosi odgovore na pitanja, već traži izlaz iz sterilnosti i stagnacije koja nas prožima?“.
