Komentar – Videoteke: Kratka kronologija propasti
Kad su onomad VHS-i i DVD-i vedrili i oblačili tržištem, videoteke su držale ulogu esencijalnog okupljališta svih samoprozvanih filmofila – od klinaca koji su na kraju tjedna uzbuđenje tražili u gledanju hororaca, parova koji su se na sofi, u polumraku, opuštali uz kakav jeftini holivudski ljubić, znatiželjnih sramežljivaca znojnog lica koji su se vrzmali oko porno sekcije, do onih istinskih filmskih sladokusaca zahtjevnijih ukusa. Takav staromodan način uživanja u čarima produkta sedme umjetnosti bio je uistinu jedinstveno iskustvo – Sa sjetom se prisjećam odlazaka do videoteke, članskih iskaznica, filmskih plakata na ulazu koji su bili signal za dolazak novih hitova, dugih potraga po policama, čavrljanja sa zaposlenicima, slušanja preporuka i posebnog, neobičnog gušta gledanja filmova na videokazetama.
Zlatne su godine za videotekare bile od 2000. do 2005. godine. Hrvatska videoudruga (HVU) koja je djelovala od 2003. do 2007. godine nekoć je brojila oko 300 članova s oko 700 poslovnica – U to je vrijeme u Hrvatskoj aktivno bilo oko 2000 videoteka. Konkurencija je bila enormna, u svakome gradskom kvartu radile su po dvije, tri videoteke s čak tri do četiri udarna dana u tjednu gdje su se posjetitelji otimali za najsvježije filmske naslove. Stoga su vlasnici videoteka iliti videotekari u svojoj ponudi morali imati sve filmske hitove koji su se tada nalazili na tržištu,a to su vješto iskorištavali distributeri koji su ih prisiljavali da od njih kupuju tzv. pakete filmova, odnosno jedan hit i tri filma osrednje kvalitete. Međutim, zarada je bila toliko dobra da se vlasnici nisu preveć bunili. Dok je trajala.
Kada su VHS kazete zamijenili DVD-ovi, tržište su preplavile ilegalne kopije. Piratstvo je uzelo maha i videotekarima je zadan prvi snažan udarac –počela se nazirati pukotina kroz koju će abnormalnom brzinom upuzati zmija propasti. Nove su tehnologije pokopale videoteke. Krah grandioznog američkog videotekarskog lanca Blockbuster najavio je da kraj neminovno stiže. Fenomen se ubrzo preselio u Hrvatsku. Tako je život polako počeo napuštati glasoviti lanac videoteka Pauk, otvoren davne 1994. , koji je do prije samo nekoliko godina zapošljavao preko 50-ak ljudi.
Ganutljiv primjer dirljive naivnosti bilo je slušati uvjeravanja videotekara da će njihov obrt nekako uspjeti prebroditi neprebrodivo – U svojim su videotekama počeli prodavati pića i grickalice, nadajući se kako će ih tako podignuti iz samrtne postelje, no sve to pokazalo se kao suludim naporom, borbom s vjetrenjačama. Posjećenost se drastično smanjivala,a konačna zarada bila je tek blijeda sjena nekadašnjeg uspjeha. Iščeznuće videoteka kakve smo poznavali bilo je neizbježno.
Internet je jedan od najvećih krivaca fijaska, no nije jedini. Posljednji čavao u mrtvačkom lijesu videoteka zakucali su distributeri koji su naslove, za tadašnju situaciju, počeli naplaćivati dekadentno skupo. Trećinu mjesečnog prometa vlasnici su trošili samo na nabavku novih naslova. Uz to, neutaživi ljudski poriv za komocijom svakako je energično pridonio slomu nekad unosnog posla videotekarstva .
Filmovi nikad nisu bili dostupniji – Koliko god posebnosti imalo posuđivanje filmova u vidoteci, lakše je i praktičnije s kauča odabrati film na MaxTV-u, Netflixu ili ga pak skinuti s neta, nego beskrajno pregledavati police u nedoumici što posuditi jer čak i kad nešto nađeš postoji velika mogućnost da je film vani, pa posudiš nešto što ti se ne gleda da ipak nisi dolazio džaba, pa vidiš da je CD oštećen… Radi se, dakle, o „prirodnoj“ smrti.
Bilo kako bilo, prilično je to tužan i tragičan krah. Prostori nekadašnjih videoteka, barem oni koji nisu pretvoreni u kladionice i kafiće, odišu beživotnom, mračnom vibrom, izvan funkcije i potrebe. Videotekarstvo postaje gotova zaboravljena djelatnost. Baš poput nebrojnih starih zanata, obrta, i kultne vidoeteke polako, ali sigurno postaju dio nostalgične prošlosti, podsjetnik na mlađe dane…
