Istaknuto
17.10.2018.

U rubrici Nova glazba redovito izdvajamo najzanimljivije aktualne singlove i videospotove, a vi birate svog favorita.

16.10.2018.

The Cure, bend koji je u 40 godina dostigao vrh i tu se utaborio, na vlastiti zahtjev nastupa na Exit festivalu.

Film

Kroj otrovne ljubavi (“Phantom Thread”, P. T. Anderson)

10.02.2018. Arman FatićFoto: facebook.com/PhantomThread

“Reynolds je učinio moje snove stvarnošću, zauzvrat, dala sam mu ono za čim je najviše žudio”, izgovara Alma (Vicky Krieps), protagonistkinja blaženog lica, u uvodnom kadru najnovijeg rada Paula Thomasa Andersona. “Dala sam mu i posljednji djelić sebe”, govori dalje gospođa Woodcock s pomalo zanesenim, posesivnim izrazom lica koji budi zloslutnu sumnju, dajući do znanja, nama gledateljima, da nam se sigurno ne sprema 130 minuta dosadnjikave konvencionalne ljubavne zgode.

U duhu dosadašnjeg stvaralaštva, P.T. Anderson skrojio je još jedan glazbom pogonjen film čija se radnja fokusira na ekscentričnog protagonista osuđenoga na nesvjesnu moralnu i intelektualnu degradaciju. Centralna figura Phantom Threada je Reynolds Woodcock (Daniel Day-Lewis), povučeni britanski modni dizajner čije su haljine san svake djevojke iz visokog društva.

Na početku filma pratimo Reynoldsovu dnevnu rutinu, odmjereno, grandiozno, gotovo ritualno odijevanje, čišćenje cipela, češljanje, potom doručak sa sestrom Cyril (Lesley Manville) koji uglavnom provode u tišini, kako bi on mogao stvarati u miru. Nakon toga slijedi provjera haljina koje su na šivanju, njihova priprema za klijentice, promatranje vlastite kreacije… Sve ostavlja dojam preciznosti, sistematične uređenosti, Woodcockov život naprosto odiše profinjenošću. A onda dolazi vrijeme da Cyril otpusti Reynoldsovu nekadašnju muzu te da dizajner pronađe novi izvor inspiracije. Tu se pojavljuje Alma, konobarica iz malog seoskog hotela, savršene građe, željna da postane naredni Reynoldsov model.

Foto: facebook.com/PhantomThread

Jedi, kreiraj, voli…

Anderson svoj film dizajnira kao beskrajni ciklički niz dnevnih obroka, između kojih dolazi do životnih promjena. Kako je Woodcock punktualan, tako je promjenu u njegovom životu moguće vidjeti tek kada sjedi za stolom za vrijeme nekog od obroka. Od prvog doručka sa Cyril, u kojem vlada hladna, spokojna atmosfera, film pravi progres prema kaotičnim doručcima u kojima njegova muza Alma slobodno sipa čaj i nesnosno glasno maže maslac o hrapavu površinu tosta, pri čemu uništava dan kreatora haljina. “Ono si što jedeš”, uzrečica je koju je Anderson pokušao dokazati radeći personifikaciju karaktera kroz hranu koju jedu ili pripremaju, što izgleda poprilično zanimljivo. Tako i najjednostavnije jelo poput šparoga u filmu pokazuje kako može biti sofisticirano i elegantno ili naprosto bljutavo i iritantno.

U pozadini filma Anderson pažljivo utkiva i Woodcockovu prošlost, odnosno u vidu majke nam daje objašnjenje kako i zašto je Reynolds postao modni dizajner. Protagonist rano u filmu priča o svojoj prvoj muzi, majci za koju je osobno dizajnirao i šivao vjenčanu haljinu za njeno drugo vjenčanje, sa svega šesnaest godina. Promatrajući fizičku građu njegove majke i emocije s kojima priča o njoj, dobiva se dojam da Reynolds pati od Edipovog kompleksa. Tu i dolazi do centralnog sukoba filma, ekscentrični umjetnik koji uzdiže svoje modele do nebesa, sve dok mu ne nestane inspiracije, pronašao je muzu koja je svjesna majčinske uloge u njegovom životu i naprosto je ne želi prihvatit.

Foto: facebook.com/theplaylist

Poljubi me, dok mi još nije loše, moja djevojko…

Anderson svoju zloslutnu narativnu nit filma umotava u fantastično ozračje koje odiše kroz sve aspekte filma. S pripovjedne strane tako slušamo bajke o krojačima koji ušivaju novčiće i vlasi kose između slojeva tkanine, onima koji se ne mogu vjenčati sve dok drugima šiju vjenčane haljine, šumama i magičnim gljivama te duhovima iz prošlosti. Na ovo se nadovezuje glazba koju komponira dugogodišnji suradnik P.T. Andersona, Jonny Greenwood, gitarist i klavijaturist Radioheada. Zvukovi klavira i violine prepleteni su kroz čitav film, neprimjetno oblikujući atmosferu, na trenutke zlokobnu, na trenutke snovitu. Sve to uvezuje predivna kostimografija, scenografija, kadriranje i kolor palete koja kontrastira dvoje likova kroz čitav film.

Kada su reference na druge redatelje i radove u pitanju, ono što je primjetno je vizualni identitet koji na trenutke može podsjećati na Kubrickov Clockwork Orange, kao i na Powellov The Red Shoes, dok sama radnja filma odiše Hitchcockovskim elementima, možda ponajviše podsjećajući na film Rebeca.

Kroj koji zavrjeđuje ovacije

Inspiriran životom španskog dizajnera Cristóbala Balenciage, Anderson kroji kompleksnu morbidnu bajku smještenu u pedesete godine prošlog stoljeća o kojoj je veoma teško donijeti sud na prvo gledanje. U pitanju je zasigurno najprizemljeniji redateljev film, kao i rad koji istovremeno odiše surovom realnošću i graniči s blagim maštarijama i fantazijama podložnim ljudima. Možda najbolji pokazatelj kvalitete ovog filma je odluka glavnog glumca, Daniela Day-Lewisa, da okonča svoju karijeru ulogom u Phantom Threadu, gdje nam je dao jednu od najboljih izvedbi karijere (kojoj jedino može parirati uloga Daniela Plainviewa iz filma There Will Be Blood).

(Visited 681 times, 8 visits today)
Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(13 votes, average: 3.846 out of 5)

Komentari