“Kvadratura kruga” (Gllugl teatar, HNK Varaždin): Bijeg iz limba

Na podrumskoj sceni “Zvonimir Rogoz” Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu 6. rujna premijerno je izvedena predstava “Kvadratura kruga”. Riječ je o kolektivnom autorskom projektu glumaca Nikše i Filipa Eldana, Katarine Arbanas te Zvonka Zečevića u koprodukciji umjetničke organizacije Gllugl i HNK u Varaždinu.

Vremenski okvir predstave određen je povratkom kćeri Jane (Arbanas) u obiteljski dom u Zagrebu te ponovnim odlaskom iz njega. Nakon majčine smrti (što saznajemo tijekom predstave, ali može se naslutiti) Jana je otišla iz Zagreba na studij u Osijek, ostavljajući oca Ivana te mlađu braću Marka i Maka u svojevrsnom  limbu u kojem nema komunikacije i ništa se ne događa. Njen povratak pokreće radnju predstave, otvara neriješena pitanja iz prošlosti, a likove prisiljava da se napokon suoče s vlastitom sudbinom. Iako se na kraju predstave, kada Jana opet odlazi, čini kao da je sve i dalje isto, muški su likovi proživjeli unutarnju transformaciju koja im omogućuje da svoje živote smisleno nastave.

Otac (Zečević) nakon majčine se smrti povukao u sebe. Šutljiv je, zanemaruje svoju djecu, posao taksista bijeg mu je od sumornog doma, a pisanje poezije bijeg od vlastitih misli. Lajtmotiv njegovog lika je poziv klijenta kojeg rutinskim putem vozi do ljubavnice te uvijek pristane na sve klijentove uvjete i zahtjeve. Kako se događaji predstave nižu, a njegov odnos prema djeci mijenja, tako se mijenja i njegovo ponašanje prema tom klijentu. Nakon središnje scene obiteljskog ručka, otac u monologu progovara o majčinoj smrti, suočava se s onime što je svih tih godina držao negdje duboko zakopano u sebi. To nije promijenilo njegovo ponašanje, odnosno Zečevićevu odmjerenu izvedbu i specifičnu boju glasa, no omogućilo mu je da se posveti djeci koju je toliko dugo ignorirao.

Stariji sin Marko (Filip Eldan) u početku se čini kao nezaposleni mladić koji živi na grbači svog oca, no za spomenutim se ručkom otkriva da se zapravo bavi dilanjem droge i sitnim kriminalom. S obzirom na to da im je majka umrla kada je Jana imala 13, a najmlađi Mak svega 4 godine, Marko je svoje osjećaje zatomio izgradivši masku agresivca i kvartovskog frajera, iako zapravo ni sam ne zna što želi od svog života. Njegova maska pada u trenutku Janine ranjivosti te tada pokazuje svoje zaštitničke bratske osjećaje. Filip Eldan u izvedbi je posebice uvjerljiv u sceni obiteljskog ručka. Njegova provokacija vlastitog oca zračila je zlobom, zbog čega bih rekao da bi Filipu odlično stajale uloge manipulatora poput Moliereovog Tartuffea ili Shakespeareovog Jaga.

Mlađi sin Mak (Nikša Eldan) pomalo je tipizirani srednjoškolac. Priča samo o svojim prijateljima, zanima ga jedino njegov bend i past će razred, za što ga u početku nije puno briga. Njegovi komentari povremeno su sarkastični, zbog čega izvedba asocira na likove srednjoškolaca iz američkih nezavisnih filmova. Malo izraženija karakterizacija u tom smjeru donijela bi jednu drugačiju perspektivu predstavi, a nužno ne bi promijenila kontekst suvremene zagrebačke obitelji. Iako se i on skriva iza određene namještene poze kao i njegov stariji brat, Mak je zapravo iskreno dobar, što pokazuje već na početku kada jedini srdačno dočeka Janu. Kao najmlađe dijete koje je od najmanjih nogu bilo prepušteno samome sebi, Mak je jednostavno izgubljen u raljama života. No na kraju predstave više nije onaj nezainteresirani klinac s početka, već je shvatio da život nosi određenu dozu odgovornosti i obaveza.

Dramaturški su najuvjerljivije scene predstave spomenuti prizori obiteljskog ručka te Janinog povratka iz noćnog izlaska. Međusobnim konfliktom likova za vrijeme ručka napokon je, nakon polusatnog uvoda, zagriženo trulo obiteljsko meso koje je godinama propadalo. Taj je prizor i cijeloj predstavi napumpao krvotok spomenutom izvedbom Filipa Eldana te monologom Katarine Arbanas obojenim bijesom zbog stanja u kojem se obitelj nalazi. Arbanas ponovo oduševljava dočaravajući Janin emocionalno-histeričan slom nakon povratka iz izlaska. Janin povratak u obiteljski dom nije motivirao samo transformaciju njenih ukućana, već je i ona na taj način uspjela zatvoriti poglavlje obiteljske prošlosti kako bi nakon završetka faksa mogla neopterećeno nastaviti sa životom.

Glumci su sami kreirali likove koje igraju, što je očito u tome koliko im uloge dobro pristaju. Iako su braća Eldan blizanci, bez problema vas uvjere u razliku u godinama, a Nikša je odlično uskočio u ulogu srednjoškolca. U tom segmentu redatelj im zaista nije bio potreban. No redatelj bi svoje mjesto ipak pronašao u određivanju dinamike i ritma predstave. Mnogo su toga željeli izreći tišinom i pauzama, što dobro funkcionira za opisivanje disfunkcionalne obitelji, no zbog toga istovremeno pati tempo predstave pa su neki dijelovi jednostavno dosadni i gube pažnju gledatelja. Režirajući predstavu iznutra, kao glumački kolektiv, mogli su raditi na monolozima i zajedničkim scenama, no tempo i dinamiku predstave na ovaj je način ipak znatno teže procijeniti.

Scenografiju Dine Zebec čine komadi pokućstva iz nekih prošlih vremena. Oko središnjeg stola kreirana je kružnica na kojoj se nalaze perilica rublja, štednjak, hladnjak, sudoper i drugi kućanski elementi, dok ih sa svih strana okružuje publika. Naziv predstave tako više nije samo metafora – kvadratura kruga označava prostor u kojem se njihovi životi susreću i isprepliću. Zanimljivo je da svi likovi imaju jednu osobu izvan obitelji koja se uz njih provlači cijelu predstavu. Tih likova naravno nema fizički, već ih se spominje ili s njima razgovaraju telefonski, no oni su na neki način produžetak karaktera glavnih likova. Za oca je to njegov taxi-klijent, Marku je to najbolji prijatelj i biznis-partner Fredi, Maku je to prijatelj i kolega iz benda Karlo, dok je za Janu to njen profesor s fakulteta Preradović, no o tome ipak ne valja sve otkriti.

Glavni adut “Kvadrature kruga”, uz veoma uvjerljive glumačke izvedbe, jest izrazito suvremena radnja te realistični svakodnevni likovi, unatoč tome što vam se na trenutke sve čini poznato i već viđeno. S obzirom na to da Gllugl djeluje u Varaždinu i da je riječ o koprodukciji s varaždinskim HNK, ne znam zašto je za mjesto radnje odabran Zagreb jer u fabuli i karakterizaciji likova ne primjećujem ništa specifično zagrebačko, priča je univerzalna. Također ne znam ni zašto predstava nije uvrštena u aktualnu sezonu varaždinskog kazališta, objavljenu prošloga tjedna. Intendantica Jasna Jakovljević na to mi je pitanje odgovorila da predstava spada u prošlu sezonu jer se na njoj počelo raditi još u travnju. Činjenica da je premijerno izvedena u rujnu očito nije bitna.

Na predstavi su radili i dizajner zvuka Petar Eldan, kostimograf Mladen Grof Jerneić te umjetnička suradnica Tamara Kučinović. Odluče li se Gllugl-ovci na još koji ovakav projekt, preporučio bih im, ako već ne namjeravaju raditi s redateljem, da barem uzmu dramaturga koji će im materijal dobiven kroz rad na probama malo spretnije dramski oblikovati. A nadam se da nas čeka još mnogo Gllugl-projekata!