Izvještaj – Levitation Room: Kiselo i misaono psihodelično putovanje
Bablje ljeto u jeseni. Može li još veće kontradiktornosti u ovom godišnjem dobu? Na putu prema Močvari te za svakim korakom, temperatura je bila sve veća, sve toplija, sve neobičnija. Ovo je bilo samotno putovanje u nadi da će koncert biti po guštu. Velikim postotkom upravo ta samotna lutanja donose mega spektakularne nastupe bendova koji su relativno nepoznati ili duboko ukorijenjeni pod imenicom underground glazbe. Naposljetku Levitation Room nisam imala prilike do sada slušati uživo. Ali iznenađenja oko bendova su okosnica mojih nenadanih glazbenih izleta. Bez obzira slušala li taj određeni glazbeni žanr. Ulaskom u prostor Močvare već je bila vidljiva opuštena atmosfera i ukazivalo je na nesmetano hihotanje među nepoznatim ljudima. Ljudima koji su uistinu došli slušati Dog’s Beach i Levitation Room.
Prostor je imao svoju publiku, svoj prostor, dobru vibraciju i svoj trenutak. A taj trenutak se započeo s nastupom zagrebačkog benda Dog’s Beach. Bend o kojem sam još manje znala, ali ono što je stajalo ispred mene je bilo nevjerojatno dobro. U pitanju je bila instrumentalna izvedba, ponešto mekanija psihodelična igra instrumenata. Ali misteriozna te ispremiješana s jedva čujnim okultnim prizvucima za koje si se upitao: “Jesam li zvuk dobro čuo ili sam ga umislio?” Možda je zanimljivost postojala u većem fokusu na teksturu zvukova i kolebanja izobličenih gitarskih melodija kao jednako sanjive, prozračne i atmosferske. Jer na publici je bilo vidljivo da su svoju svijest preselili u bendovsko stanje uma. Ili pak izgleda. Naime, druga zanimljivost benda bila je u tome što je svaki član imao masku na glavi. I zbog toga su bili još savršeniji. Samo da su još malčice duže svirali bili bi upotpunjeniji odlaskom u nepoznatu putanju prema dalekoj planeti.
Ali Levitation Room je nastavio to putovanje. Inače, Levitation Room dolaze iz Highland Parka i sviraju moćan psych rock. Staromodan i moderan u isto vrijeme. Ukomponirani zvukovi pjesama uz sam izgled članova benda; donosi do tvojeg mozga informaciju mirisa oceana (iako nikad nisi bio na oceanu), surferske daske i bespregledan pogled na kalifornijske obale. Protagonisti benda su: Julian Porte (gitara/glavni vokal), Gabriel Fernandez (glavna gitara/vokal), Johnathan Martin (bubnjevi) i Jonathan Martin (bass/vokal). I uistinu se zovu Johnathan i Jonathan; ako ste primijetili. Trenutno su na prvoj europskoj turneji i ujedno su prvi put svirali u Zagrebu.
Volim reći da su ostavili sladak okus psihodeličnog, garažnog rocka u manirima inspiracije u glazbi iz 60-ih. Miješanjem egzotičnih zvukova gitara i proizvodnje koja je tjerala na prevrtanje unutrašnjih organa i nejasno podrugljivih vokala u pozadini – ukomponirali su sve elemente u 1966. godinu. Uistinu; bend je apsolutan vrh! Dali su energiju. Dali su sjaj. Dali su moć. Dali su putovanje. Dali su nadu u vrsne muzičare. Moram priznati kako je Gabriel Fernandez čudotvorac na gitari. Vještina kojom je Fernandez blagoslovljen dala je lukavost njegovoj gitari u upotpunjavanju pozadinske priče o zvuku prošlosti. Kad se uz njega ubaci uvrnuti vokal Juliana Portea prepoznaješ sveukupnost savršenosti jednog benda. Prepoznaješ moć četvorke i njihovog putovanja u prošlost.
Bilo je tu tajanstvenih balada, psihodeličnih pjesama s poluispraznim tekstovima, snažnih riffova gitara gdje dečki ništa nisu prepustili slučaju. Bili su dovoljno snažni, dovoljno jaki i dovoljno vjerni svojim izvorima. Teme i riječi njihovih pjesama su najvećim dijelom na fokusu usmjeravanja problema koji se odnose na borbu esencije života i smrti, introspekcije, politike i ljubavi. Također se obznanila njihova opsjednutost zvukom 60-ih upravo u vidljivosti njihove iskrene ljubavi prema glazbi iz tog razdoblja. Za nju su rekli da je tada bila neobična, inovativna i revolucionarna. I slažem se! Levitation Room pretvorili su četvrtak u 1966. godinu. Onaj tko bude proturječio, ne poznaje što je dobra glazba. I prije svega, ne prepoznaje val psihodelije koja donosi stvaranje okultnosti jedne atmosfere.
