Ljubavni trokut unutar danske komune (“Kollektivet”, T. Vinterberg)
Danski redatelj Thomas Vinterberg eminentno je ime koje iza sebe ima ne samo pristojan broj filmskih naslova, već i pokretanje filmskog pravca Dogma 95 čiji je manifest napisao s drugim slavni(ji)m Dancem Larsom von Trierom. Iz tog „dogmatskog“ perioda, koji je zastupao ogoljenu estetiku i jednostavan filmski pristup, dolazi i najsjajniji biser Vinterbergove karijere Festen (1998.) koji je ujedno i jedan od najboljih filmova tog neobičnog pravca. Karijera mu kasnije varira između značajnijih (postdogmatskih) ostvarenja (Jagten i Submarino), te drugih naslova koji su mahom prošli ispod radara. Njegov posljednji film Kollektivet (Komuna, 2016.) predstavlja gorko-slatku priču o životu unutar hipi kolektiva sedamdesetih godina u Danskoj.
Da bi se preciznije pristupilo analizi ovog filma, nužno je zaviriti u Vinterbergove biografske crtice. Rođen je 1969. godine, u jeku hipi pokreta koji se sa zapadne obale SAD-a razlio po čitavom svijetu među mahom mlađom populacijom željnom promjena, kako onih političkih i kulturnih, tako i individualnih: mentalnih, seksualnih i drugih. Nije iznenađenje da je mladog Vinterberga ovo razdoblje obilježilo, a pitanje je samo u kolikoj mjeri. Odgovor se sam nameće – u velikoj. Film Kollektivet nastao je po istoimenoj drami koju je Vinterberg napisao i koja je inspirirana njegovim odrastanjem u akademskoj komuni sjeverno od njegovog rodnog Kopenhagena. Upravo ta iskustvena osnova na kojoj je ova filmska priča nastala određujuća je komponenta ovog filma.
Prozor u dansku hipi komunu
Sam naslov filma (Komuna, kako su je preveli domaći distributeri) sugerira da ćemo biti uvučeni u život unutar zidova hipi komune u Danskoj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Priča se vrti oko supružnika, arhitekta Erika i TV voditeljice Anne, te njihove kćeri pri useljavanju u „kuću iz snova“, koja je prevelika za njih. Kako velika kuća rezonira zvukove i puni se prazninom, oni pristaju, u skladu s duhom vremena, napraviti od nje komunu, te primiti šarenu i veselu paletu likova da bi podijelili troškove i osnovali zajednicu zasnovanu na dogovoru, solidarnosti, jednakosti i koja bi trebala preživjeti u dobru i zlu. Međutim, slobodoumna shvaćanja iniciraju prve sukobe, život se ne čini laganim kako su to stanari zamislili, pa ova isprva šarena i vesela priča prelazi u dramu, dok u zajednici jednakih, neki ipak bivaju (kako Orwell kaže) jednakiji od drugih.
Zaplet nastaje kada uštogljeni Erik, koji je uz to prepun potisnutog gnjeva, ostvari aferu s mladom studenticom arhitekture Emmom. Njegova žena Anna i njihova kći moraju naći način kako će se s tim nositi, što rezultira naizgled plemenitim i jednostavnim rješenjem da se Emma doseli k njima i postane član bajkovite komune, no tu postane jasno kako na staklenim nogama stoje ljudski odnosi, baš kao i ustrojstvo same komune.
Sadržajno, pa čak i vizualno, Kollektivet podsjeća na britanske naslove Pride i The Boat That Rocked koji također veličaju zajedništvo i koji su mahom smješteni u nostalgičnu prošlost, a u osnovi su feel-good filmovi koji prerastaju u drame baveći se određenom društvenom traumom. Iako naziv filma sugerira da će u prvom planu biti hipi zajednica, Vinterberg fokus usmjerava na obiteljske probleme unutar tog kolektiva. Možda je upravo to točka u kojoj prevladava osobna komponenta priče zaslužna za ovo usmjerenje.
Drama ljubavnog trokuta i obiteljskog pravokutnika
Raskošna kuća, koja je scenografski sjajno rješenje, te živopisni likovi: plačljivi i hipersenzibilni Allon, neprilagođeni Ole koji pali tuđe stvari radi grijanja i šeta gol, koketna Mona, te drugi, čine ipak samo kulisu ispred koje se odvija obiteljska drama. Šteta je što sporedni likovi ostaju marginalizirani, jer su zanimljivi u toj mjeri da gledatelj poželi znati o njima više i pratiti njihovu sudbinu pomnije osim preko kratkih crtica kojima se prekida narativni tijek ljubavnog trokuta.
Ipak, Vinterberg režira solidnu dramu s jakim glumačkim interpretacijama. Ulrich Thomsen koji tumači Erika (najpoznatiji kao Christian iz Festena) sjajan je u ulozi nervoznog i površnog arhitekta koji, iako predstavlja vlasnika kuće, također simbolizira antipod onog duha koji je potreban za miran (hipi) suživot pod istim krovom. Trine Dyrholm glumeći Annu perfektno utjelovljuje prevarenu ženu koja pokušava zaštititi i komunu i dijete podmećući svoja leđa pod nepodnošljivu situaciju koja raste i vodi prema psihičkom slomu. Upravo taj kontrast koji utjelovljuje, između prividne izvanjske mirnoće i probuđenog unutarnjeg emotivnog vulkana, izdvaja ovu glumačku interpretaciju kao možda najsjajniji dio filma.
U trenucima previranja među supružnicima, Vinterberg mudro koristi ulogu kćeri koja stabilno tlo nalazi prije u solidarnosti komune nego kao medijator obiteljskih sukoba. Tada ona izlazi iz standardnih, stereotipnih okvira djeteta i preuzima zrelu ulogu koja bi trebala pripasti njenim roditeljima. Stavljajući kćer u ulogu svjedoka nevjere, uključene strane i ortaka koji će radi mira u kući i lagati, koristi li je Vinterberg možda kao simbol propasti ovog idealističkog načina razmišljanja i kao nagovještaj nužne prizemljenosti, poziva na odgovornost i naznaku vremena koje dolazi? Funkcionira li njena racionalna distanca kao kritika jednog vremena i društva?
Odnos Erika i Anne kao metafora nefunkcionalne komune
Iako Vinterberg marginalizira ostale likove i dislocira fokus s komune na ljubavni trokut, on pruža suptilnu kritiku same zajednice upravo kroz te likove. Zajednica je sačinjena od pojedinaca, a ako oni nisu dovoljno emotivno i intelektualno zreli, san zajedništva rasplinjava se kao dim cigarete. Snaga ove solidne drame sastoji se upravo u progovaranju o kolektivu kroz psihološke karakteristike individualaca. Kollektivet postavlja važna pitanja u vezi ovakvog oblika životne zajednice i naravi slobode, propituje duh vremena i njegove vrijednosti, što je svakako poželjna karakteristika filma kad ponuka na promišljanja ovakve vrste.
Čini se kako je to bila i inicijalna želja Thomasa Vinterberga. Raščarati jedan mit, pokazati naličje jednog životnog stila, prije nego snimiti film o njegovoj šarenoj strani. Netko je rekao kako je Kollektivet izokrenuti Festen. To je prilično točno, no Kollektivet ipak ne baštini dramsku dubinu, slojevitost i oštrinu ovog klasika i ostaje kao solidan naslov u karijeri ovog relevantnog danskog redatelja, no ništa više od toga. Film možete pogledati 26. siječnja u kinoteci Zlatna vrata u Splitu.
