Istaknuto
15.10.2018.

Dobre knjige uvijek su u modi. Svakog tjedna ćemo vam odabrati po tri nove knjige koje možete pronaći na policama domaćih knjižara, a uz malo sreće, neke od njih mogu biti vaše.

14.10.2018.

Priča o dvoje ljudi - kroz desetljeća - bez obzira na uspjeh ranijih izdanja, ostaje klasik koji uvijek može (p)ostati suvremen.

Film

Ljudski je um pokvarljiva roba (“Mindhunter“, D. Fincher)

28.10.2017. Iva KolarFoto: facebook.com/MINDHUNTER

Kao bića obdarena intelektom i moralom, možemo sagledati vlastite životne izbore sa svih strana, što ponekad iziskuje suočavanje s vlastitom tamom. Većinu vremena tu tminu isključujemo i ignoriramo, no postoje (genijalni) individualci koji hrabro zarone u mrak naših umova te nam zagolicaju maštu njenim bogatstvima. A ako se nešto mora priznati našoj vrsti, onda je to koliko uvrnuti možemo postati. Jedan od takvih genijalaca je David Fincher koji je iznio nekoliko nijansi ljudske tame u svojim uspješnicama Se7en, Fight Club, Gone Girl i The Social Network.  Ne treba posebno ni naglašavati zašto su to sve uspješnice (Aristotel je prvi imao koju za reći o tome kako postići očišćenje gledajući opći pokolj, emotivni i fizički, na pozornici, odnosno u novije doba na ekranu). U novoj Netflixovoj seriji Mindhunter Fincher se s Joeom Penhallom, Andrewom Douglasom, Asifom Kapadiom i Tobiasom Lindholmom kao suradnicima upustio u stvaranje priče o početku kriminalističkog profiliranja.

Prije Willa Grahama i umova u Criminal Minds koji fiktivno ulaze u psihologiju ubojica bio je nimalo fiktivan John E. Douglas, čiju su knjigu Mind Hunter: Inside the FBI’s Elite Serial Crime Unit tvorci uzeli kao temelj za svoju priču. Premisa je serije da nekad davno u Americi nije postojao razlog za pokušaj razumijevanja postupaka zločinaca, jer su njihovi motivi bili jasni. Ubojica se tada našao, zatvorilo ga se i javnost je mogla nastaviti opušteno spavati. Međutim, došlo je vrijeme kada su ubojice počeli operirati naizgled neobjašnjivo i to u serijama. Tu na scenu dolazi psihologija, na čiju smo ulogu u rješavanju kompleksnih slučajeva već toliko navikli, a kojoj se ta uloga ispočetka osporavala. Zahvaljujući Douglasovom radu sa serijskim ubojicama u vrijeme kada serijski ubojica još nije ni bio termin, danas ne samo da imamo kriminalističko profiliranje, već, ono važnije, imamo i čitavu bazu fantastičnih likova u svijetu kriminalističkog žanra.

Mindhunter

Foto: mydarktv.tumblr.com

Sreća prati hrabre

Prva scena Mindhuntera prikazuje nam Holdena Forda (Jonathan Groff), agenta FBI-a usred tkalačke krize, gdje pokušava spasiti i taoce i glavnog krivca. U toj sceni odmah dobivamo vrlo jasan opis Holdena – odbija ikakvu pomoć onih oko njega (u jednostavnoj gesti odbijanja ponuđenog megafona), voli vladati situacijom i odvažan je, čime zaradi nekoliko podignutih obrva. Nakon što u kinu pogleda Dog Day Afternoon i shvati da suosjeća s Al Pacinovim kriminalcem koji očajnički viče „Attica! Attica! Attica!“, Holden svoju empatiju odluči iskoristiti na zloglasnim kriminalcima svog doba. Holden shvaća da ako uspiju razumijeti zašto su ubojice ubili i zašto su ubili onako kako su ubili, moguće je da će ubuduće moći i spriječiti nove zločine. Ispostavi se da je to dosta dalek i visok cilj, no vrlo brzo shvati da svoja otkrića može iskoristiti u potrazi za još slobodnim ubojicama.

Holden udružuje snage s Billom Tenchom (Holt McCallany), još jednim agentom, i psihologinjom Wendy Carr (Anna Torv) kako bi intervjuirali serijske ubojice te stvorili svojevrsni obrazac za profiliranje zločinaca. Serija ne ostaje na tome, već nam nudi još dvije dodatne narativne linije, onu u kojoj Holden i Bill rješavaju ubojstva na koja naiđu na svojoj turneji edukacije američkih policajaca, i onu osobnu, koja prati intimu troje protagonista.

Jedan dan u životu FBI agenta

Mindhunter kreće kao prilično vedar prikaz svakodnevnice dvojice FBI agenata. Holden i Bill iz svoje baze u Quanticu u Virginiji putuju po Americi i dijele svoja znanja „običnim“ policajcima. Usput odlaze na ispitivanja zloglasnih zločinaca, isprva Holden sam, a onda uz Billovu pratnju te putem pokupe Wendy. Svaki je od njihovih „subjekata“ zanimljiv na svoj način; niz započinje s Edmundom Kemperom u jezivoj izvedbi Camerona Brittona. Odluka kreativnog tima da za svoje likove, napose likove ubojica, uzmu nepoznata imena definitivno se isplatila – dobili smo izvedbe slobodne tereta imena i očekivanja, a sve do jedne su izvrsne.

Iako Britton apsolutno briljira kao brbljavi višestruki ubojica Kemper s izvrnutim smislom za pravdu, za njim ne zaostaju ni ostali „subjekti“. Upravo zahvaljujući njihovoj brbljavosti ili pak rezerviranosti serija može bezbrižno ploviti na minimalnoj količini gnjusnih scena ubojstava i izmrcvarenih tijela. Ima ih, dakako, ali nisu toliko upečatljive kao detaljni opisi ubojstava iz usta samih počinitelja, dodatno pojačanih njihovim osobnim filozofijama, osjećajima i sjećanjima. U tome je svježina serije za koju se naizgled čini da je snimljena već tisuću puta.

Ni „dobra“ strana nije ništa manje fantastična. Jonathan Groff kao beskrupulozni Holden bez imalo poteškoća vodi čitavu seriju i njegov Holden juri kroz sve probleme kao tinejdžer koji ne vjeruje da ga išta može pobijediti i nadjačati. Holt McCallany izvrsno parira Groffu kao zreliji i rezerviraniji Bill, svjestan potencijala koje Holden posjeduje, ali jednako tako i opasnosti koje se skrivaju u uživljavanju u psihu poremećenih zločinaca. Anna Torv savršeno se uklapa u ovaj tim svojom autoritativnom Wendy, nimalo tipičnom ženom za doba u kojem živi: bez problema se suprotstavlja dvojici agenata kada smatra da su otišli predaleko, ne podliježe njihovim ponekad zatucanim pogledima na svijet i prava je Beatrice za njihov put do raja.

Mindhunter

Foto: mydarktv.tumblr.com

Tko pije, tko plaća

Iako počinje kao troslojna priča, Mindhunter polako, ali sigurno prednost daje narativnoj liniji ispitivanja ubojica, reflektirajući tako prevlast tog zadatka u Holdenovom životu. Tako pratimo usporen, ali siguran pad radnje i likova u ludilo. Sama je serija jedan od onih usporenih i naizgled tromih divova koji zapravo daju najubojitije udarce i zbog kojih se upornost svakako isplati ako vam ne smeta podnijeti udarac. Dodatni faktor tome je i ubacivanje scena neimenovanog lika koji otvara većinu epizoda i za kojeg gledatelji znaju samo to da nije čist, no ne znaju što je točno učinio. Budući da proučava pokvarenost ljudskog uma, ne čudi što ta pokvarljivost prelazi na sve uključene. Ni gledatelji nisu isključeni iz toga, no naša nam se lucidnost osigurava zabavnim montažama i humorom koji nas odvajaju od noira kojim serija neprestano gaca.

Jedna od glavnih okosnica priče borba je za kontrolu. Svi se trude vladati situacijom, onima oko njih i manipulirati ishodom, a istovremeno pokušavaju izbjeći posljedice. Tako dobivamo dvostruku studiju – ispitivači eksplicitno proučavaju ubojice, a gledatelji s odmakom mogu istovremeno proučavati i ispitivače i ubojice. Likovi su u potpunosti izgrađeni, može ih se razumijeti, što znači da treća narativna linija, ona osobna, funkcionira vrlo dobro.  Međutim, ako ova serija ima slabu kariku, onda je to u liku Debbie (Hannah Gross), Holdenove djevojke. Debbie bi mogla biti i lutka na napuhavanje, jer je njena jedina svrha da bude Holdenov ispušni ventil (kako seksualno, tako i emocionalno). Prikazana je kao samostalna intelektualka, ali ne postoji bez Holdena, što je šteta jer se kod Debbie vidi potencijal koji se kreatori serije ili nisu usudili iskoristiti ili su jednostavno zaključili da se ne isplati.

Cjelovitost priče i konstantna morbidnost

Kao što to često biva, soundtrack je jedan od bitnih kralježaka ove serije. Izbor pjesama ne samo da je važan za određivanje tona, već priču prati i sadržajno. Nije slučajno, nego i komično da Fincher drugu epizodu, u kojoj upoznajemo Kempera, završava pjesmom Psycho Killer, a čitavom se serijom provlače takvi umješni izbori pjesama. Osim soundtracka, za određivanje tona, atmosfere i karakterizaciju likova puno se pažnje posvećuje detaljima, od toga kojim rasporedom likovi ulaze u lift do toga kamo Holden lijepi pisma koja dobiva. Prevlast sivih, plavih i zemljanih tonova suptilno podsjeća da se radnja odvija u prošlom stoljeću, ali i podsjeća da je ovo Fincher. Priča ostaje cjelovita i svježa također i zbog toga što je neprestano dovoljno nisko da djeluje realno, za razliku od, primjerice, Hannibala u kojem i likovi i radnja odlaze u gotovo nedostižne visine.

Mindhunter je zabava s morbidnim predznakom, baš kao što je i ostatak djela s Fincherovim potpisom, u kojoj se seciraju ljudski um i posljedice njegove pokvarljivosti i pokvarenosti na ponašanje pojedinca. Jedino što nam nakon ove sesije seciranja preostaje jest čekati na novu i nagađati što će učiniti s nezavršenim, a započetim pričama (možda mi ostvare želju i pretvore Debbie u trodimenzionalni lik). Tko čeka, taj dočeka.

(Visited 314 times, 6 visits today)
Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 4.400 out of 5)

Komentari