10 naslova H.P. Lovecrafta koje svaki ljubitelj horora mora pročitati
Već godinama se ne mogu oteti dojmu da nešto nije u redu s načinom na koji javnost i kultura tretiraju žanr horora. Na filmskom platnu on tako ima nešto malo povoljniji položaj, dok je u književnosti još uvijek gotovo potpuno na marginama, izuzevši E. A. Poea koji je jedini nekako uspio spojiti tzv. visoku i žanrovsku (često svrstavanu u nisku) književnost, odnosno konkretno žanr horora.
Unatoč tome što bi se o toj temi moglo doista puno toga reći i dugo o njoj raspravljati, ovdje to nećemo učiniti, nego ćemo odmah preći na jednog od vodećih autora žanra – Howarda Phillipsa Lovecrafta. Ovaj nadasve neobičan čovjek odgovoran je za čitav jedan fiktivni univerzum, za jednu posebnu mitologiju koja se nakon njegove smrti, koja je nastupila prije njegova 47. rođendana, proširila u sve sfere umjetnosti, poglavito u filmsku, gdje gotovo da nema primjera kultnog filma koji pripada žanru horora, a da nema barem u tragovima utjecaja Lovecraftova svijeta.
U svome relativno kratkome životu napisao je veliku količinu tekstova čija kvaliteta varira od izvrsnih do gotovo potpuno nekoherentnih, ali u svemu tome nazire se nešto što rijetki ljudi imaju: sposobnost da utemelji nešto potpuno novo, neovisno o svemu što ga okružuje. Tako, iako znamo da mu je Poe bio jedan od vodećih uzora, teško da možemo pronaći izravnu vezu među dvojicom autora. Zlobnici mogu reći da je to zato što je Poe miljama ispred Lovecrafta u nekoj fiktivnoj utrci kvalitete, ali ja se usudim reći da su jednostavno različiti. Daljnja analiza Lovecraftova lika i djela bila bi tema dovoljno opsežna za veći i tematski zaokruženiji tekst, dok mi ovdje želimo prvenstveno odabrati naslove koji su na neki način esencijalni za njegov opus.
Na ovom popisu, koji je možda jednim dijelom i subjektivan (recimo The Cats of Ulthar), naći ćemo neke od njegovih najpoznatijih priča (jer pisao je uglavnom priče, ako izuzmemo roman At the Mountains of Madness) koje su okorjeli fanovi sigurno već pročitali, a oni koji su na putu da postanu takvima tek ih trebaju apsorbirati. Redoslijed nije posebno određen, a i neke poznatije priče izostavljene su kako bi mjesto dobile manje poznate koje, po mom skromnom mišljenju, zaslužuju biti itekako cijenjene. Pa krenimo…
Zov Cthulhua (The Call of Cthulhu, 1926)
Prva na popisu vjerojatno je i najpoznatija Lovecraftova priča koju, ako ne već iz pisanog izvornika, sigurno znate po pjesmi sličnog naslova u izvedbi Metallice (The Call of Ktulu). Oni su imali više od jednog izleta u Lovecraftove svjetove, spomenimo samo još The Thing That Should Not Be, također izravno inspiriranu istim izvorom. Ali kako je glazba inspirirana književnim djelima jedna sasvim druga tema, vratit ćemo se na Zov.
Riječ je o priči koja je napisana u ljeto 1926. godine, a objavljena tek dvije godine kasnije u časopisu Weird Tales koji je godinama aktivno promicao literaturu i umjetnost fantastike, horora i nadnaravnog. Stručnjaci koji se bave Lovecraftom navode ju kao jednu od kompletnijih njegovih priča, što znači da slijedi pravila zadana žanrom i da nema previše digresija ni zbunjujućih neobičnih dijelova koji nisu strani u tekstovima ovog autora. Čini se kao da ovdje slijedi pravila više nego drugdje, što se očito odrazilo i na recepciju samog djela. Prosječni čitatelj želi nekakvu logiku u onome što čita, želi povezivati i zaključivati sam, želi da ga tekst ponese do rješenja zagonetke te da mu da odgovarajući zaključak.
Prosječni čitatelj ne želi iznenađenja, niti želi biti zakinut za ostvarenja svojih očekivanja. Sve to Lovecraft u ovoj priči školski precizno ispunjava što je, kako sam već spomenula, vjerojatno i čini njegovom najraspoznatljivijom tvorevinom i nekakvim centrom Cthulhu mitosa, iako u tom smislu ima drugih, puno opširnijih tekstova (u nastavku ćemo se osvrnuti upravo na jedan koji se smatra cebtralnim tekstom za mitos). Ukratko, ovdje pripovjedač pronalazi zapise svoga pokojnog ujaka Georgea Gammela Angella, profesora lingvistike, i uz njih neobičnu figuricu koja uprizoruje groteskno biće s glavom sličnom hobotnici i tijelom s krilima kao u šišmiša. Figurica izgleda staro, ali je novijeg datuma, pa on kreće u potragu za mladim kiparom koji ju je izradio. Ovaj mu ispriča nadasve neobičnu priču kako je viziju tog bića imao u morama dok bi bio u nekakvoj vrućici i bunilu.
Ono što će pripovjedač dalje doživjeti prepuštam da sami otkrijete. Također toplo preporučam i istoimeni kratki film iz 2005. godine u režiji Andrewa Lemana. Film je snimljen tehnikom nijemog filma s početka 20. stoljeća, što ga čini zanimljivijim i umjetnički vrednijim nego što bi bio da je sniman suvremenim tehnikama. Sama priča prevedena je na hrvatski u zbirci Reanimator i druge priče u izdanju Zagrebačke naklade.
Planine ludila (At the Mountains of Madness, 1931)
Već na početku je očito ono što je za Lovecrafta neobično: ova pripovijest nije kratka. Upravo zbog toga je i odbijena te godine za objavu u Weird Tales pa će biti objavljena tek 1936. godine u tri dijela u časopisu znanstvene fantastike Astounding Stories. Od tada je doživjela mnoga izdanja i jedna je od najinspirativnijih Lovecraftovih priča uopće. Samo neki od naslova koje ćemo navesti kao izravno inspirirane ovom pričom bit će vam sigurno itekako poznati.
Radnja je smještena na ledom okovanom Antarktiku 1930. godine i u nju nas upućuje William Dyer, predvodnik ekspedicije znanstvenika sa Sveučilišta Miscatonic u Arkhamu (fiktivna mjesta koja se pojavljuju u gotovo svim Lovecraftovim pričama) koji sada pokušava tom svojom pripoviješću spriječiti novu ekspediciju na koju se sprema još jedna ekipa. Pripovijeda o tome što su tada pronašli u planinama višima od Himalaje koristeći pritom za Lovecrafta vrlo specifičan vokabular (primjerice oni zagriženiji čak su bilježili učestalost korištenja pridjeva „kiklopski“).
Riječ je o nečemu za što nisu bili sigurni jesu li živa bića ili neke vrste biljaka koje su, činilo se, tamo stajale eonima. Vjerujem da je svima poznat scenarij u kojem istraživači na prethodno neistraženom mjestu nailaze na nepoznate oblike, čahurolike stvorove kojima ne znaju porijeklo (da, Lovecraft je pradjed Aliena), ili sudbinu nesretne ekspedicije na Antarktiku koja se susreće s neobičnim virusom koji na najgrotesknije načine pohara njihov kamp (Stvor ili The Thing izravno je inspiriran ovom pričom i Carpenter je u više navrata isticao ljubav prema Lovecraftu).
Ni u ovom slučaju neću ulaziti dublje u opisivanje radnje jer to volim prepustiti čitatelju i ovo je najbliže što ćemo opisu radnje doći. Također, možda se pitate kako to da sama priča At the Mountains of Madness nije ekranizirana i pitanje će biti sasvim opravdano. Naime, već je godinama „na ledu“ pod redateljskom palicom još jednog velikog fana H. P. Lovecrafta, Guillerma del Torroa. Nadamo se da će jednom i ugledati svjetlo dana, a do tada uživajmo u čitanju. Ako ne uživate u originalu, Planine su prevedene i na hrvatski jezik također u izdanju Zagrebačke naklade.
Dagon (Dagon, 1917)
Jedna od najranijih Lovecraftovih priča objavljena 1919. godine za The Vagrant, a tek kasnije u već spomenutom časopisu Weird Tales. Neki od vas koji su upućeniji u mitologije prepoznat će u imenu Dagon mezopotamsko božanstvo plodnosti, u što je vjerojatno i sam Lovecraft bio upućen kada ga je smještao u svoj panteon.
U ovoj priči neimenovani pripovjedač je bjegunac s njemačkog broda za vrijeme Prvog svjetskog rata koji pluta na čamcu za spašavanje negdje usred Pacifika. Kad se nakon nekoliko dana nasuče na čudnoj obali punoj trulih ribljih trupala i drugih gadosti, odluči čekati da se voda povuče i tlo osuši kako bi bilo pogodno za hodanje. Kad to i dočeka iskrca se iz čamca i odlazi u potrazi za spasom da bi nakon dva dana stigao do gigantskog monolita prekrivenog nepoznatim hijeroglifima. Dok on tako proučava monolit, iz vode izranja biće kakvo ljudsko oko nikada nije vidjelo…
Što se dalje događa s našim pripovjedačem morat ćete sami saznati. Priča je također prevedena na hrvatski i nalazi se u zbirci istog naziva u izdanju Plave Rijeke. Dagon je također naziv filma Stuarta Gordona iz 2001. godine, ali naslov i jest jedino što vezuje ovu priču i spomenuti film kojemu je radnja gotovo u potpunosti prenesena iz sljedeće priče na koju ćemo se osvrnuti.
Sjena nad Innsmouthom (The Shadow over Innsmouth, 1931)
Jedina priča objavljena u knjizi za autorova života upravo je Sjena nad Innsmouthom i možda je, usudim se reći, jedna od njegovih najjezivijih umotvorina. Nije toliko „čudovišna“ niti grandiozna kao neke od njegovih priča, ali ima atmosferu nelagode i tjeskobe koje se protežu kroz cijeli tekst.
U kratkim crtama, riječ je o studentu koji je na istraživačkom arheološkom putovanju i igrom slučaja u njemu se probudi želja da istraži polunapušteni obalni gradić Innsmouth. Kad se krene raspitivati kod mještana u susjedstvu, ispostavi se da su njihove priče potpomognute praznovjerjem i određenim strahom. Čini se kako došljaci nisu dobrodošli u grad i on skuplja sve moguće informacije koje mu se daju. Tako dolazi do imena Zadoka Allena za kojeg mu je rečeno da će mu sve pojasniti u zamjenu za alkohol.
Tako i biva pa pripovjedač saznaje gnjusnu povijest Innsmoutha. Zadok mu pripovijeda kako je trgovac imena Obed Marsh naišao na rasu ribolikih bića koje je nazivao Dubokima (The Deep Ones) pa kad je stigla nestašica ribe, a samim tim i siromaštvo, Marsh je utemeljio „Ezoterčki Red Dagona“ u kojem su se prinosile i ljudske žrtve u zamjenu za ulov i ponovno obilje. Od tada su mještani bili prisiljeni miješati se s Dubokima i rađati im podmladak. Upravo je to ono što je neobično kod ovih ljudi i naš pripovjedač uskoro to i sam uviđa na jedan vrlo težak način. A da biste vidjeli koji, morate pročitati priču.
Gore navedeni film koji nosi naziv Dagon poprilično vjerno prenosi upravo ovu pripovijest, osim što ju redatelj smješta u Španjolsku umjesto u Novu Englesku. Sama priča unutar gradića je dobro odrađena, dok su ostali dijelovi filma pomalo diskutabilni. Ali o tome nekom drugom zgodom.
Boja izvan ovog svemira (The Colour Out of Space, 1927)
Po mnogima jedna od najboljih Lovecraftovih priča definitivno je i jedna od najzaokruženijih. Kako sam već ranije spomenula, ovaj autor napisao je veliku količinu tekstova i jedan dio njih više naliči na zapise osobe koja se probudila iz noćne more nego na kompletnu, zaokruženu priču.
Ova pripovijest znanstveno fantastične tematike izdvaja se tako od većine, a navodno ju je i sam Lovecraft favorizirao. Pripovjedač je ponovno u prvom licu i pripovijeda o izdvojenom imanju koje je pogodila nekakva nepoznata bolest. Zemlja je siva, sve uokolo je sivo, voće i povrće raste ogromno, ali nejestivo (podsjeća li vas možda na područja zahvaćena nuklearnim katastrofama?), životinje se rađaju mutirane… Saznaje tako da je sve to počelo kad je na imanje pao neobičan meteor kojem ni znanstvenici nisu u stanju utvrditi porijeklo.
U ovoj priči možda najbolje dolazi do izražaja Lovecraftov dar za opisivanje neopisivoga, što je, po mom mišljenju, bila njegova omiljena navada u tekstovima. Opisivanje nečega što ne možemo pojmiti svojim ograničenim umovima, nečega što dolazi iza onoga što je onkraj uma. Upravo je bio poznat po tom isticanju nemogućnosti opisa, hendikepiranosti jezika i uopće ljudskog uma da neke stvari prikaže na način na koji bismo ih mogli razumjeti. Jer čovjek teži razumijevanju, čovjek osjeća da mora negdje postojati kraj, granica. On svojim ograničenim umom ograničava i svijet oko sebe, a upravo dokazivanje nemogućnosti shvaćanja onoga što je izvan toga činilo se Lovecraftovom glavnom zadaćom.
Priča je ekranizirana nekoliko puta, a jedna od najpoznatijih ekranizacija je ona njemačka iz 2010. godine gdje film nosi naslov Die Farbe. Prošle godine, dakle 2017., snimljen je kratkometražni film u trajanju od nekih pet minuta naslova The Colour Out of Space koji je i predstavljen na nekim od filmskih festivala.
Dunwichski horor (The Dunwich Horror, 1928)
Objavljena već iduće godine, 1929., ponovno u Weird Tales magazinu, ova pripovijest je od strane mnogih poznavatelja Lovecraftovog mitosa smatrana njegovom središnjom pričom. Radnja se odvija u fikcionalnom, malom, zabačenom gradiću Dunwichu u Massachusettsu gdje živi Wilbur Whateley, opisan kao ogavan, deformiran čovjek, gotovo neljudskog izgleda. Majka mu je nestabilna, maloumna žena Lavinia Whateley, dok mu je otac nepoznat. Tijekom radnje insinuira se da bi to mogao biti Yog-Sothot, jedan od Starih, ali neću vam otkriti je li to doista tako.
Wilbur Whateley još živi i s djedom koji vodi farmu. Govorkalo se po gradu da neprestano kupuje novu stoku, a njegova se stada ne povećavaju. Uopće, nešto je vrlo čudno vezano uz tu obitelj, posebno jer u njihovoj štali živi i raste biće koje očito nije s ovoga svijeta. Do kraja priče se na neki način rasvijetli obiteljska tajna ponovno, naravno, u maniri neshvatljivog užasa, kao što smo to kod Lovecrafta već navikli susretati. Dunwichski horor ekraniziran je 1970. godine. Iako se motiv djeteta rođenog od žene i neke vrste nadnaravnog bića pojavljuje u mnogim filmovima, ipak ga ne možemo pripisati isključivo Lovecraftu s obzirom na to da se zapravo pojavljuje od pamtivijeka. Sjetimo se samo koliko su samo grčki bogovi ostavili potomaka na Zemlji.
Herbert West – Reanimator (Herbert West – Reanimator, 1922)
Osim što je jedna od najpoznatijih Lovecraftovih priča, Reanimator je jedna od rijetkih u kojoj se pojavljuju neke vrste zombija ili bića sličnih Frankensteinovu čudovištu iz romana Mary Shelley. Također je bitna jer se u njoj po prvi puta spominje Sveučilište Miscatonic koje će se kasnije javljati u mnogim drugim pripovijestima tijekom cijelog Lovecraftova života.
Iako po središnjoj temi ova priča doista nalikuje na Frankensteina, možete i pretpostaviti da Lovecraft ide dalje i ne samo dalje u jednom smjeru, nego se njegova priča račva na dodatne zaplete koji nadilaze užase Shelleyinog romana. Pripovjedač se na početku prisjeća svoga poznanstva s Herbertom Westom čijim je teorijama kao student medicine na Miscatonicu tada bio fasciniran. West je tako smatrao da je ljudsko tijelo mehanizam koji se može ‘restartati’, ali kao što vjerojatno već pogađate, da bi svoju teoriju i dokazao potrebni su mu ljudski subjekti za testiranja. I tu počinje zaplet.
Po ovoj priči snimljen je mnogima poznat film Re – Animator iz 1985. godine pod redateljskom palicom Stuarta Gordona s Jeffreyem Combsom kao Herbertom Westom. Combs je poznat po tome da je glumio u mnogim filmovima sličnoga sadržaja i lovecraftske tematike. Čak je posudio glas liku u crtiću Howard Lovecraft & Undersea Kingdom.
Pickmanov model (Picman’s Model, 1926)
Priča je ovo koja mene osobno na nekoj razini podsjetila na Wildeovog Doriana Graya, barem po motivu slike koja je nešto više od toga. Riječ je ovdje o slikaru Richardu Uptonu Pickmanu koji zastrašujuće realistično dočarava slike nezamislivog užasa. Zbog toga su ga se kolege umjetnici odrekli i udaljili se od njega, vjerojatno uplašeni groteskom i užasom na njegovim slikama.
Pripovjedač ove priče Pickmanov je prijatelj koji krene u potragu za njim nakon što ovaj nestane i što više ulazi u Pickmanov svijet i um, to više shvaća užas koji okružuje i zapravo koji čini njegovo stvaralaštvo. Shvaća da strahote na njegovim slikama nisu produkt bolesna uma nego jezive stvarnosti. Ta premisa bi se mogla povezati s mišlju da samo pravi umjetnik poznaje anatomiju užasa i stvarnu prirodu straha. Tu misao je Lovecraft iznio već u sličnom obliku pišući o E. A. Poeu, dajući tako naslutiti svoju ideju da samo genij može stvoriti nešto toliko životno da u čovjeku potakne sve one primordijalne emocije koje smo se generacijama učili držati pod kontrolom.
Kao i ostali naslovi na ovom popisu koji u ovom ili onom obliku imaju svoju ekraniziranu verziju, ima ju i Pickmanov model. U ovom slučaju riječ je o nekoliko kratkometražnih uradaka iz 1981., 2008. i 2012. godine.
Mačke Ulthara (The Cats of Ulthar, 1920)
„Jer mačka je tajanstvena i bliska stranim stvarima koje čovjek ne može vidjeti. Ona je duša antičkoga Aegyptusa i nositeljica priča iz zaboravljenih gradova Meroë i Ophira. Ona je rod gospodara džungle te baštini tajne prastare i zlokobne Afrike. Sfinga joj je rođakinja te govori njenim jezikom; ali ona je drevnija od Sfinge i pamti što je Sfinga zaboravila.“
Ovako na početku pripovjedač opisuje mačke u priči za koju je Lovecraft sam tvrdio da je njegova najdraža. Napisana 1920. godine u lipnju, izdana je već u studenome iste godine u časopisu Tryout. Također se smatra jednom od ponajboljih priča njegovih ranih dana, a nije teško pretpostaviti ni zašto. Ovdje izostaju elementi Cthulhu mitosa i ludila onkraj razuma, ali osjeti se jedna gotovo osobna crta koja je, kako se meni čini iz svega što sam do sada pročitala, počesto nedostajala u Lovecraftovim radovima.
Sam je napomenuo da je pripovijest napisana pod utjecajem Lorda Dunsanyja, što je za one koji poznaju njegovo djelo, i očito. Da je volio mačke, svjedoči i nekoliko mutnih fotografija koje se može pronaći na internetu, iako se ovaj povučeni čovjek rijetko fotografirao, a i rijetko uopće i družio s drugim ljudima. Ako gledamo s te strane, njegova fascinacija samostalnim i samodostatnim mačkama nije nimalo neobična, pa tako u ovoj pripovijesti kroz pripovjedača naglašava i svoju odbojnost prema onima koji mačke zlostavljaju.
Pripovjedač tako na početku, gledajući u svoju četveronožnu ljubimicu, razmišlja o gradu Ultharu i zakonu o zabrani ubijanja mačaka koji tamo vlada. Počinje se prisjećati kako i zašto je do tog zakona došlo i to njegovo sjećanje čini ovu priču. Naime, ljudima u Ultharu nestajale su mačke, za što je bio odgovoran jedan par koji je mačke lovio i ubijao. Mještani se nisu usudili suprotstaviti im se iz straha, pa su se svim silama trudili zadržati svoje ljubimce u kući. U jednom trenutku u grad stiže karavana i jednom dječaku iz karavane nestaje mačka ljubimica. Samo ću reći da se to negativno odražava na spomenuti par i da vam ih neće biti nimalo žao.
Na ekranizaciju bilo kojeg tipa ove priče nisam naišla, ali sam naišla na prekrasno ilustrirano izdanje iz kista i pera umjetnice Abigail Larson. Pa ako volite mačke, ovo će definitivno biti priča za vas. Meni je jedna od najdražih. Uključujući i sljedeću i posljednju na popisu, koju upravo zbog toga nisam mogla ne uključiti.
Glazba Ericha Zanna (The Music of Erich Zann, 1921)
Jedna od meni osobno najdražih Lovecraftovih priča od prvog trenutka susreta s tim čudnim piscem. Napisana u prosincu 1921. godine, izdana je u proljeće 1922. Nakon što smo u Pickmanovom modelu svjedočili moći likovne umjetnosti da prelazi granice uma, sada to isto imamo priliku posvjedočiti i za medij glazbe. Mladi student u nedostatku novca unajmi stan u neobičnom dijelu grada u zgradici koju dijeli s još samo nekoliko stanara, od kojih je jedan njemački glazbenik Erich Zann.
Njegovu glazbu neobičnih tonaliteta student sluša iz noći u noć i, unatoč Zannovoj povučenosti, nekako se uspije sprijateljiti s glazbenikom. Tako saznaje da je ovaj otkrio melodije i ritmove nadnaravne prirode koje nitko nikada prije nije čuo niti izvodio. Zann ih izvodi kako bi otjerao nekakva nepoznata bića sa svog prozora koji je, navodno, prozor u drugu dimenziju. Priča je ovo u kojoj je istaknuta magična moć glazbe kao nečega sposobnog da prodre u drugu dimenziju, ali također i nečega što će tjerati ono negativno i oslobađati nas prijetnje i straha. Možda je to tumačenje površno, možda uopće nije točno, zaključak prepuštam svakome tko ovu priču pročita jer je svako čitanje ionako novo ispisivanje teksta. Glazba mi je, kao i Mačke, draga pripovijest upravo zbog manjka „težine“ i groteske koju nalazimo u drugim pričama.
Nemojte me krivo shvatiti, groteska je nešto što se ne može odvojiti od Lovecrafta, ali ove dvije relativno jednostavne pričice govorit će vam sasvim drugim, ali opet nekako prisnim jezikom. Glazba je ekranizirana nekoliko puta, uglavnom u kratkom formatu, od kojih je onaj od 38 minuta najdulji.
Na kraju…
Ovaj izbor mogao je biti manji, a mogao je biti i puno opširniji. Ono za što se nadam da je postigao je inicijalni interes potencijalnog čitatelja da istražuje dalje, jer Lovecrafta kao da nikada ne možete istražiti do kraja. Otkad su njegov lik i djelo predmetom istraživanja postojale su i teorije i kontroverze, neke od njih utemeljene, neke pak apsurdne. Njegovi tekstovi valorizirani su na temelju piščeva latentnog rasizma i ksenofobije, pokušavale su se zabraniti nagrade koje nose njegovo ime, vodile su se debate, i danas se vode, ali ono što uvijek ispliva na površinu i što zaobiđe sve teoretičare, protivnike i zagovaratelje je tekst. I to je jedino važno. Tekst mora biti neovisan i stajati za sebe i, što god mi mislili o tome, Lovecraftovi tekstovi nam upravo tu teoriju i dokazuju.
Danas u svijetu ima bezbroj ekranizacija, bezbroj glazbenih numera inspiriranih Lovecraftovim radovima i samo da neke od njih nabrajam tekst bi se oduljio unedogled. Zato ću istraživanje prepustiti svakome ponaosob, ako u ovim preporukama pronađe nešto za sebe.
“That is not dead which can eternal lie,
And with strange aeons even death may die.”
(H.P. Lovecraft)
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
