Istaknuto
12.12.2018.

Sve novitete poslušajte na jednom mjestu i glasujte za svog ovotjednog favorita.

03.12.2018.

Pažljivo pratite portal jer ćemo u člancima sakrivati najbogatije i najvrijednije nagrade do sada.

Intervju

Lovro Mrđen: “Treba raditi film da bude gledan, ako film nije gledan – za koga radimo?”

03.12.2016. Tin BačunFoto: Ante Cvitanović, Matej Merlić i Lovro Mrđen; facebook.com/ZagrebFilmFestival

U programu Kockice, koji nas iz godine u godinu upoznaje s mladim autorima, na 14. izdanju Zagreb Film Festivala imali smo priliku pogledati kratkometražni igrani film Fabijan Lovre Mrđena. Student Akademije dramskih umjetnosti, Lovro iza sebe ima nekoliko projekata, a trenutno radi na HRT-u u sklopu emisije Dva:jedan u gostima. Kako je proteklo snimanje i priprema Fabijana, tko sve stoji iza projekta, što redatelj misli o trenutnom stanju kinematografije i inim zanimljivim stvarima, možete pročitati u nastavku.

Pa krenimo polako. Fabijan je…

Fabijan je kratkometražni film nastao kao zadnji projekt preddiplomskog studija Mateja Merlića, producenta filma. Eto, ja sam mu ponudio scenarij kad smo bili malo pripiti u četiri ujutro i on je pristao. Tako je nastala ta, ja se nadam, dugotrajna suradnja te smo se bacili na posao razvijanja scenarija i cijele priče…

To te baš želim pitati jer znam da si rekao na pozornici prije projekcije da je Fabijan „film o djeci koja su naglo morala odrasti“, pa me zanima otkud tema, otkud ideja i kako je funkcionirao taj cijeli proces prije nego što je film krenuo u produkciju?

Prvo je bila moja ideja. Imao sam napisan scenarij s četrdesetak scena te je sve to trebalo dobro skratiti i fokusirati se na jednu stvar. Tad je došao Matej, a onda Zvonimir Jurić koji je bio mentor filma. Krenuli smo rastavljati taj scenarij jer je bio poprilično dug i poprilično zbrda zdola. Tako da sam natipkao trinaest verzija scenarija i onda smo napravili finalnu verziju. To je trajalo jedno dva mjeseca i zatim smo tek ušli u realizaciju snimanja samog filma, iako scenarij nikada nije dovršen koliko god mi to mislili… Ideja je došla iz poriva da napravim nekakav film o anđelu čuvaru, nešto tako. Fabijan je zapravo u suštini, u prvoj verziji scenarija, bio anđeo čuvar. O njemu je bio cijeli film, od njegovog dolaska na svijet preko zadatka da čuva dijete do zadatka da ga crkva zajebava jer mora raditi na njenom gradilištu. Crkva je nekakav kapitalistički mogul, tvrtka koja zapošljava anđele da grade crkve, a on je morao paralelno raditi i čuvati dijete, dok za sve to nije bio dovoljno plaćen, što mu je predstavljalo problem.

Iako se meni činilo da sve to stane u kratki film, ipak ne stane, pa smo se onda usredotočili na odnos onih koje on čuva te je tu došao lik Jana, dječaka iz filma. Odnosno, prvo kad je scenarij nastao radilo se o verziji filma bez dijaloga jer je bio zamišljen za vježbu “rastanak” prvog semestra druge godine. Onda, nakon što sam to ponudio na predavanju, profesor i redatelj Zrinko Ogresta je rekao “drži se ti priče u stanu, djeteta, ovo-ono…“. Meni je to bilo onako „dobro stvarno mi se ne da to raditi“, nema tu toliko mesa, nema ispucalog metka… Ali kad smo krenuli raditi u dijalogu, tu se otvorilo dosta prostora za imati mesa zato što bez dijaloga film jednostavno ne bi bio takav, ne bi nam omogućio toliko prostora niti bi bio toliko jasan običnom gledatelju u prolazu. Bar mislim, nisam pokušao, možda bi i bio. Kako god, film je, što još uvijek tek spoznajem, nastao iz jedne osobne priče, osobnog poriva da ispričam svoja četiri zida između kojih sam imao slične trenutke, slične karaktere te sam siguran da priča ne bi bila takva da nije bilo tog, tako reći, ne baš lakog djetinjstva u kojem sam morao ranije odrasti, ranije neke stvari doživjeti, osjetiti i spoznati te vjerujem da je to jako utjecalo na cijeli film koji je kad tad morao nastati…

FABIJAN | Official Trailer from Matej Merlic on Vimeo.

Sranje je to za sve, poglavito za dijete…

Da, poglavito za dijete. I razvedeni roditelji i tako dalje. Zapravo je to bila priča samo je trebalo to shvatiti, a sve je krenulo dok smo snimatelj, Ante Cvitanović i ja u mojoj kuhinji sjedili te razmišljali o lokaciji za snimanje. Na kraju, on je predložio da snimamo tu, u mojem stanu u kojemu sam odrastao i gdje više na neki način ne živim, već u stanu iznad, sam. Bila je fora da nismo mogli naći lokaciju, imali smo agenta koji je tražio lokacije i šibao nam stanove, ali stvarno nijedna lokacija nije bila dobra. Goli zidovi, beživotno, stvarno nije bilo poistovjetivo s pričom (prije su razlog bili bijeli zidovi koje ne voli snimatelj), tako da smo zaključili da je možda ipak bolje snimati doma. Tu lokaciju znamo najbolje, jedino što je tu bio problem što sam ja sve filmove dosad snimio doma kao i neki studenti s akademije – često je taj stan poslužio za snimanje.

Mislili smo da je iscrpljena, ali očito nije. Nismo htjeli u ovom filmu imati tu lokaciju ali smo pristali te je ispalo odlično. Točan kompromis. Tek kada sam bio u montaži mi je sinulo da je ovo priča o mom životu na neki način, i o mom imaginarnom frendu. Imao sam Rikija Paju Patka, taj je živio na moru u mjestu pored Zadra, Bibinje, a ponekad i u Zagrebu, i Hipa, on je bio u Zagrebu. Ja sam brijao s njim i bio sam uvjeren da postoji pa smo čak i pričali iza zatvorenih vratiju, zatvorenog ormara. Bio je bijeg u svijet kakav sada na neki način nudi film. Tako da ima neke osobne priče u tom filmu i mislim da niti jedan scenarij ako stvarno ne izlazi iz tebe nemaš što tražiti u njemu. Uvijek ima neku notu osobnog te ljudi to prepoznaju… recimo JJ Abrams, T. Malick, Fincher, a i Michael Bay sigurno imaju nešto što ih povezuje s nekom njihovom pričom. Rijetko ljudi mogu nešto iznijeti na papir ili stvoriti, a da nije iz njihovog osobnog iskustva.

Imaš doslovno realističku komponentu u filmu sa stanom, sad već graničiš s neorealizmom [:D]. Pa dobro, na kraju nije ispao nijemi film, a u njemu imaš i Gorana Bogdana i Jadranku Đokić…kako je bilo raditi s glumcima?

Pa bilo je poprilično strašno na prvu za mene. Kada sam se prvi put našao s njima bilo mi je ono „dobro stvarno kaj ja sad moram uvjeriti Jadranku Đokić da ja imam nešto dobro da ona glumi tamo…pa odjebat će me odmah.“ i Gorana Bogdana koji mi je došao deset minuta na kavu i rekao “oprosti, ali moram ići, kasnim već pola sata” te smo brzo prošli scenarij i dogovorili stvari. Mislio sam da sigurno neće pristati glumiti i dosta sam bio neopušten u tom prvom kontaktu s njima jer kad si mlad, neiskusan, očito imaš dojam kao da su oni neki posebni ljudi, a zapravo nisu, igraju se kao i ti te su vječna djeca.

To je ono što nas spaja zapravo te ne postoje godine između nas u ovome poslu. Dosta je bilo opreza, primjerice što govoriš, politički stavovi… Paziš oko svega jer nikad ne znaš tko je kakav, to je ono primarno. I s Križanom i Klemenićem isto, svi su glumci bili poprilični novitet. Drago mi je da sam imao priliku raditi sa starijim, toliko iskusnim glumcima. Tijekom snimanja su jako pridonijeli, što meni, što i drugima koji su radili na filmu te im za to neizmjerno puno hvala. Bila je odlična stvar što smo imali probe na lokaciji koje su jako pomogle, pogotovo djetetu, Branimiru Bobincu da percipira prostor jer kad smo došli na snimanje, krenuli smo ravno na egzekuciju. Nismo gubili vrijeme na to gdje što moramo, nego smo praktički znali sve unaprijed. Imali smo jednu snimajuću probu gdje smo odredili kadrove i sve, tako da je priprema bila poprilično dobra, a svemu u korist išlo je i to što smo imali lokaciju na koju smo mogli doći kad god smo htjeli i biti tamo koliko god je potrebno bez obzira na to što sam jednom imao situaciju da su samo ljudi dolazili gledati prostor, a ja bi doma ispijao kavu sa svakim od njih do te mjere da više nisam htio živjeti na ”setu”.

Kako je raditi na filmu s djetetom?

Branimir je fenomenalan, bilo je odlično. Bili smo u ZKM-u i radili smo audiciju. Prvo smo ZKM promatrali jedno dva tjedna, dolazili smo na satove od klinaca i pisali imena i napravili pick od deset klinaca koji su dobri i dva klinca na preporuku njihove voditeljice mentorice. Branimir je bio jedan od njih. Uopće ga nismo zapazili isprva, bio je povučen, nije bio opušten i slično, ali smo onda napravili snimajuću audiciju gdje je Branimir rasturio i kupio nas na prvu… Očito se tako otkrivaju zvijezde, slučajno, jer sam nekad ne vidiš dobro…

Oprosti što te prekidam, ali s obzirom na film i lik klinca, to je možda i bolje, da je bio takav…

Pa da, na kraju je to isplivalo. Bilo je zanimljivo tijekom procesa jer smo se na početku svi uhodavali, nismo se znali, trebali smo se upoznati, svatko sa svojim načinom rada i s vremenom uopće… Također, teško je pogoditi istu probu kad će glumci moći doći, budući da oni imaju angažman, Branimir ima školu, ide sa strane na obaveze i glumu u Gavelli, što nismo ni znali. Bilo je genijalno što Filip Križan glumi s njim u predstavi, to smo shvatili tek kad smo došli na probu i kad su se njih dvoje vidjeli. To je bilo odlično jer je Fabijana glumio Križan, a on mu je zapravo bio jedini voditelj na snimanju, jedino je u Fabijanu on trebao vidjeti neku sigurnost. Prema svemu ostalome je mogao pokazivati neku nesigurnost koja mu je pomogla da odglumi to tako kako je glumio…

Odlično, postojala je neka kemija od prije.

Da, to je pomoglo. Bila je zanimljiva uputa koju mi je preporučio netko od redatelja, možda Jurić u savjetovanju, a možda sam i sam došao do toga – da malog dovedem do jedne granice glume i onda mu kažem “ok sad prestani glumiti“. I stari mi je rekao da ne glumi kao ostali zagrebački klinci te sam uvelike imao želju izbiti preglumljavanje iz njegove percepcije glume. Glumačke probe smo proveli igrajući biljar, pričajući o curama iz razreda, ono, o nekim normalnim stvarima. Sagradili smo mu tu dječju sobu u stanu gdje je on imao svoje igračke i gdje se igrao tijekom snimanja. Imao je, ajmo reći, svoj stvoreni svijet unutar toga i osjećao se kao doma što je bilo jako bitno…da on na setu zapravo reagira potpuno opušteno i normalno tako da to nije bila neka greda malom odglumiti.

Mislim da se snašao odlično, da je pred njim, ako nastavi glumiti velika karijera. Bilo je smiješno jer je rekao da neće i da ga to ne interesira, a zašto – ne zna. Branimir ima za film ono što rijetki imaju, a djeca pogotovo, a to je da ne preglumljava nego ima igru obrva, očiju dovoljnu da stvori emociju samo pogledom. Ne mora nužno govoriti nego može licem ekspresirati što je rijetko da djeca imaju razvijeno, tu razinu glume, a čak i neki stariji glumci nemaju to. Jednostavno, mali može biti najveći ako tako nastavi i ne zapne u pubertetu na neki krivi put što teško da će se dogoditi jer uistinu ima roditelje i obitelj koji čine normalnima te jako brinu o njemu i njegovom intelektualnom, ali i spoznajnom razvoju okoline i svijeta oko nas. Jednostavno, odlični, dragi i dobri ljudi su oko njega i to mora iskoristiti.

Foto: Fabijan - zff.hr

Foto: Fabijan, zff.hr

Na Zagreb Film Festivalu si prvi put, je l’ tako?

Da, prvi, a valjda ne i zadnji put.

Kako ti je bilo? Jesi gledao što od ostalih filmova? Iz bloka jesi pretpostavljam.

Samo svoj (haha). Ma ne, bio sam na otvorenju, gledao sam tada film i Kockice sam popratio sve osim dva dana, nažalost nisam stigao zbog obaveza, ali tako je kako je. Komentar o filmovima? Bilo je svega stvarno, o ukusima se ne raspravlja, ali bilo je i loših i dobrih i svakakvih i prvi put mi je da sam na festivalu. Mislim bio je moj film i na Jewish Film Festivalu prije… nije mi to bio prvi festival, ali prvi put da je to bila neka ozbiljna projekcija na kino platnu mog (našeg) igranog filma i mislim da me najviše brinuo sam govor pred publikom. Najgore je to suočavanje s nekom prezentacijom sebe i prezentacijom ekipe i što reći. To je bio baš najveći grč u želucu, ostalo nije ništa, sve znaš i sam.

Slažem se skroz. Htio bih se još malo dotaknuti ekipe. O kome se radi? Zanima me kako nađeš ljude, odnosno po kojem principu biraš ekipu…jesi radio s njima i prije?

Ovo je prvi put da radim s Matejem Merlićem, s njim nisam do sada radio, ali sam ga vrlo dobro poznavao. On je producent. Mogu reći da sam nastavio s njim raditi i razvijati projekte jer se radi o jednom poprilično ozbiljnom čovjeku koji jako dobro radi i ima kreativnu ulogu i to jako veliku jer te navodi na razmišljanje. Rijetko je da je producent, općenito u Hrvatskoj, u toj kreativnoj ulozi kao u Americi. Ja više naginjem tom neautorskom filmu, kad je film sačinjen od svačijeg doživljaja jer ipak je to timski rad.

U Americi ima cenzorsku…

Da da. Ne bih htio da je potpuno zadnja moja. U smislu, tu ću biti na streljani svih živih, ali i općenito je redatelj prvi krivac za loš film. Nekako mi je puno lakše ako znam da još netko donosi sa mnom odluke. Imali smo producer’s cut i director’s cut i puno rasprava oko mnogih stvari u filmu i scenariju…

Ako je loše onda je i on kriv.

Da da, lakše je nekoga okriviti nego sebe. Nije samo on kriv, svi smo krivi, a ja sam najviše jer sam dopustio da se moja vizija pomiješa s nečime što nije točno to, te to nisam uočio. Inače, bilo je divno jer je on radio i glazbu za film. Vjerujem da je veći glazbenik nego producent, ali dobro… a i dosta je oko scenarija pomogao skupa s Jurićem iako su nekad i odmogli na neki način, no barem ti onda ukažu na nešto što si ti htio postići tim filmom. Pili smo kave i kave te raspravljali, onda bi ja došao doma te do zore pisao, pa tako u krug.

Što se tiče ostale ekipe – s Antom Cvitanovićem, koji je direktor fotografije i snimatelj, radim od prve godine fakulteta. On je ultra talentiran lik koji pred sobom ima luđačko veliku karijeru, čega nije ni svjestan još, a najbitnije od svega, on je ljudina i dobar čovjek od kojeg vjerujem da svatko može naučiti puno. Stvarno se radi o jednom čovjeku koji će poslušati sve što mu kažeš i što tražiš. Spreman je na kompromise, a ujedno i tvrdoglav tako da te uči raditi kompromise i uči te naći neka druga rješenja. Jednostavno je cjelokupna atmosfera bila ugodna, pogotovo s njih dvoje koji su bili najbitniji faktori tijekom rada. Osoba koja je također puno doprinijela filmu je montažerka Lana Horvatić koja je s razlogom bila ženski montažer. Sjećam se da sam došao kod nje tri dana nakon što je dobila materijal. “Ja ne znam što da radim, meni je sve to tužno, ja ne mogu to gledati” U njoj se nešto majčinsko probudilo i bila je zaljubljena u te neke poglede koje mi možda ne bi ni shvatili da je muškarac montirao…

Seksistu!

Pa nije to seksizam, jednostavno je stvarno razmišljanje budući da je Đokićka ovdje majka koja je dobra, ali karakterno pliva između dobrog i lošeg i treba je usmjeriti u kojem smjeru otići. Ona je jednostavno našla poveznicu s tim. Kako svatko nađe u nečemu poveznicu tako je i ona našla u tom ženskom liku i našla je taj majčinski moment s malim i njegovim pogledom na Fabijana. Mislim da je jako puno doprinijela cjelokupnoj slici filma. Nije jurila, dapače, ono što je rijetko za montažere, došao sam joj i rekao “pa daj malo skrati taj kadar“. Uvijek idem na taj proces rada da me nema u montaži dok nije nešto konstruktivno napravljeno zato što ne volim sjediti montažeru nad glavom jer on, opet, ima svoju kreativnu ulogu koju treba unijeti u film. On može montirati film po mojim uputama u sekundu ali mislim da to nije to…to je ono, “ako si redatelj onda odi sam montirati film.” To nema smisla, iako ja volim donijeti montažeru izmontiranu verziju filma ali reći mu “ok ovo je moja verzija, a sad ti napravi svoju kako ti hoćeš” ili paralelno gledamo njegovu i moju pa vidimo… ali većinom treba ostaviti tu slobodu jer nitko se ne petlja nama u posao režije, pa zašto bi se mi nekome petljali u njegov. Mi smo svoje odradili. Imala je tu slobodu, barem mislim, treba ju pitati, a i tko zna, ovo je prvi put da smo radili pa možda se pravi fina dok me zapravo cijeli svijet montažera prezire i mrzi…

Nazovi ju.

Ali stvarno je pomogla da ton bude drugačiji, a ostali dio ekipe…Hm, scenografkinja, Antonia Dajak – radio sam s njom prije, a i išao u osnovnu školu, kostimografkinje, Tea Mihalinec i Iris Kranjčec su odlične, s njima sam isto imao radno iskustvo. Nekako je to ekipa koja se našla, vjerovala je meni, dala mi priliku da vodim taj projekt i uvjerim ih u nešto što meni ima smisla. Hrpetinu puta mi ljudi znaju reći, a to stvarno je osobni problem, da pričam o nečemu i nikome nije jasno što pričam sve do nekog momenta kad se počnemo shvaćati. Ukratko, suzdržavam se predugo pričati u zadnje vrijeme. Drago mi je da su vjerovali u to i da su radili sve besplatno i to je jako bitan segment svega. Cijela je ekipa radila sve besplatno i mislim da za ta dva dana tj. dva i pol dana snimanja koje smo napravili ekspresno, stvarno je potegla i odradila jako velik posao, kao i u pretprodukciji svega. Prvi put da smo radili takvu pretprodukciju i baš smo inzistirali da sve bude definirano unaprijed i da nemamo nikakvu nepoznanicu na snimanju. Nadam se da su oni izvukli nešto korisno iz tog rada te da je svatko profitirao na neki način. Bitno je da su svi ljudi na setu bili dobri ljudi jer bez dobre atmosfere, mislim da nema ni gušta raditi, koliko god film bio dobar. Bitno je da se igramo, zabavljamo i stvaramo nešto važno nama… dalje je to sve put i avantura kao i svaka druga.

Foto: Fabijan, zff.hr

Foto: Fabijan, zff.hr

Sjećam se da je Ziher radio intervju sa studijem za grafički dizajn koji se bavi i filmskim plakatima. Plakat je imao i Fabijan, a ako se ne varam, radila ga je Sara…

Da, da, Sara Pavleković Preis. Super je to napravila, imala je stvarno odlične ideje. Zapravo ta poruka filma – vidjeti nešto što drugi ne vide, a zapravo prihvatiti tuđe viđenje. Ovo je zapravo film o prihvaćanju tuđeg viđenja, o prihvaćanju ljudi međusobno, o prihvaćanju politički drugačijih ljudi, vjerski drugačijih ljudi i svega što nam ne odgovara i nije isto kao i mi. Jednostavno prihvaćanje nekoga i nečega… pa makar i desničara fašista [:D]. I ona je to odlično napravila s obzirom na temu. Žao mi je što nemamo toliko novaca i da to nije veliki film za koji idemo raditi cijelu reklamu filmu jer smo imali stvarno odličnih ideja – kao recimo da postepeno otkrivamo ljudima plakat, o čemu je uopće taj film. Sara je uspjela vizualno ukomponirati poruku filma i stvarno je to odradila perfektno i preporučujem da je zaposlite. Samo nemojte dirati snimatelja i producenta da ne bi bilo „di ste?“ „mi snimamo nešto, daj odjebi nećemo više s tobom raditi“.

Trebao si imati viralnu kampanju s anđelima koji sjede na jumbo plakatima na autocesti…

Tako nešto, da, dobar film. Kad smo kod toga trebala su biti anđeoska krila u filmu. Zapravo je to bio problem – ja sam bio toliko tvrdoglav… imam taj problem da obožavam pucnjavu u filmu, obožavam CGI, da je nešto nabrijano, da malo miriše na taj „preko bare“ stil i ne volim da bude ogolićeno skroz i realno jer ipak nam je posao otkrivati i stvarati svjetove koji ne postoje na neki način, a preslika su realnosti. Bilo mi je super u realitet ubaciti nešto totalno nadrealno, ali bio je problem da smo čekali ta krila, taj CGI i onda pred sam kraj, prije prve zatvorene projekcije koju smo imali na Akademiji nismo bili sigurni što da napravimo. Čak smo razmišljali staviti markere koje je imao napravljene od kuhača…možda je to njegova dječja mašta napravila. Imali smo svakakve verzije ali na kraju smo to maknuli, jer, eto, bilo je stvarno loše i tu je producent bio u pravu. Zato je dobro imati nekoga da malo soli pamet jer redatelji znaju često tvrdoglavo u nešto vjerovati i ne poslušati drugog misleći da on narušava naš pogled na to. Ponekad je to dobro, ali mislim da je posao redatelja zapravo kompromis i rad sa svim idejama i skupljanje svih ideja ljudi koji rade s tobom i kanaliziranje toga u jednome smjeru koji ti misliš da je ispravan. Mislim, radiš i sam pa shvaćaš da kad ti montažer nešto kaže, kad ti ovaj-onaj nešto kaže – treba razmisliti o svakom prijedlogu, a ako je sranje, samo reći okej, budem vidio… ah, taj “budem.”

Slažem se! Nego, da te pitam – što ćemo dalje? Život, posao, Akademija? Što je sljedeće za Fabijana?

Nismo dobili nagradu, ali stvarno nema veze. Bilo mi je drago da su u Telegramu, a i na Vizkulturi objavili kolumnu, u kojoj su pohvalili film. Meni dovoljno.

A dalje, hm… sad smo producent, snimatelj i ja u stalnom angažmanu na HRT-u, radimo emisiju Dva:jedan u gostima i to je isto jedna svojevrsna nagrada u procesu rada na filmu. Stvarno genijalno. Imam tu ekipu s kojom bih volio raditi do kraja života. Pa dok ide ide. Bitno je da su ljudi, najbolji prijatelji i na neki način dio obitelji. Trebamo svakako raditi s drugim ljudima ali mislim da bih jedino s njima htio raditi ozbiljne stvari u koje i ja i oni vjerujemo, jer imamo zajedničko povjerenje i sad guramo tu emisiju pa ćemo vidjeti što će biti, nadam se da će je obnoviti. Bilo bi dobro da dobijemo još pola sezone. Završiti faks, preboljeti staru, možda vječnu ljubav i konačno nešto napisati o tome pa tko zna, pronaći nekoga…

Snimiti dokumentarni film…

Snimiti dokumentarni film, da! To je malo grdo. Baš sam jedan eksperimentalni dokumentarac napravio (bolje da ga nitko ne vidi). Nisam stigao zbog Fabijana. Fabijan meni nije ušao u ocjene, neću dobiti na faksu nekakav kredibilitet radi njega što je moram reći suludo, ali i stvarno dobro jer sam uspio snimiti sve što sam trebao tada uz to. To je bilo užasno jer sam imao portretni dokumentarac i bilo je katastrofa. Snimao sam jednu ideju i baš sam se nabrijao na to i zapravo sama ta ideja nije uspjela. Nije se uspjela realizirati jer nisam mogao to snimiti, bio sam moralno zakočen. Odnosno, završio bih u zatvoru vrlo vjerojatno da sam to snimio, kao i ljudi koji su pred kamerom tako da bolje ne…

Ma ziher, ja bih ispratio cijeli proces u zatvoru, imao bih i ja dox.

Ne ne, onda sam jednostavno malo kiksao tu s faksom i s tim dokumentarcem, kao, sad moram to napraviti ali imam jednu tu zadršku. Uvijek želim da taj igrani film liči na dokumentarac, a dokumentarac na igrani film, samo što kad dokumentarni ode u igrani ja vidim mockumentary. Mislim da uvijek treba težiti da igrani liči dokumentarnom. Ne sad da je to režijski intervjuizam nego da je priča, da težiš nekoj režiji toga. To je Peterlić rekao vrlo dobro ustvari i to sam jedino baš jako zapamtio iz te knjige, osim pravila, ali njih kada naučiš, baci ih u zrak i zaboravi jer nema tu nikakvih pravila na kraju svega. No, Peterlić, on je dobro rekao da igrani film teži dokumentarnom a dokumentarni igranom i da je to proces rada. Teško mi je raditi dokumentarac jer mislim da puno toga trebam otkriti o sebi, a tek onda o drugima. Radio sam autobiografiju i još uvijek snimam dokumentarac o ocu i o odnosu s njim i imam želju snimati i dalje kada se nešto bitno dogodi i naravno pratiti to kroz vrijeme sve dok starije ne zamjeni netko mlađi. Imam tu ideju, jedan život prestane, drugi započne – čiji, ne znam… Ne snimam to svaki dan nego kad ulovim moment da mi se da i kad osjetim da trebam snimiti nešto, ali svakako mislim da prvo treba otkriti sebe i svaki svoj osjećaj, a tek onda druge. Koliko god se slažem da je dokumentarni film dobar, mislim da je moralno jako upitan i divim se ljudima koji imaju snage raditi te filmove, zato što je moj problem da se ja previše osobno spojim s akterima i jednostavno onda ne mogu imati taj objektivni odmak tijekom snimanja, ja mogu snimati, ali brate ne ide to tako lako…

Ne mora nužno cinéma vérité, postoji tu puno opcija…

Pa znam da postoje druge opcije, ali moja zamisao je jedna a radim totalno drugo nesvjesno i mislim da mi tu ne leži nekakav gušt rada, to je jednostavno to. Volim živjeti u fiktivnom i ne volim da mi se tu petlja stvarnost na neki način jer je fiktivno proizašlo iz te realnosti koja je koliko lijepa, toliko i ružna. Vjerujem da kao i svaki film koji radiš i sve što radiš, radiš iz nekog poriva, da si nešto osjetio prema nečemu pa želiš to ekranizirati. Na isti način je s dokumentarcem, ako ulovim nešto što mislim da je vrijedno snimanja i da osjećam da to znam iznijeti, to ću napraviti. Samo nekako puno teže kanaliziram motivaciju za raditi dokumentarni nego igrani film. Divim se ljudima, i tebi, koji to imaju volju raditi jer to je strpljenje, taj film pati od strpljenja. Ja ga imam, ali ne dovoljno da mogu satima gledati i blejati u nekog i snimati to. Gledao sam jedan odličan dokumentarni film Sickfuckpeople, ne znam jesi gledao?

Nisam nažalost.

To je o luđacima, narkomanima koji uzimaju drogu krokodil u gradu Odessa. Kad razmišljaš koliko je on to snimao – on je to snimao tri godine… biti tri godine s takvim luđacima, to moraš ti bit potpuno lud nakon toga, a kamoli tek oni…

Evo ovo što pričaš, dijelom je ono što smo pričali prije s granicom dokumentarnog i igranog filma. Oppenheimer recimo, ako si gledao možda njegova zadnja dva filma, koristi neke igranofilmske postupke u kontekstu tog performativnog doxa. To je s jedne strane, a s druge strane, ista stvar, on je tamo s ljudima koji su ubijali druge ljude maltene bez razloga. Proveo je tamo hrpetinu vremena i na kraju krajeva, ljudi su mogli umrijeti.

Da, ljudi su mogli umrijeti, to je taj proces, a opet je težak odmak. Ti kada tri godine snimaš, ja sam uvjeren, a oni padaju, predozirani su, dvoje ih je umrlo…to je jako teško, teško je imati odmak. Ja znam da bih ja ugasio kameru i otišao pomoći, a on je držao kameru upaljenu. Nije se htio njima petljati u njihovu realnost jer zna ako se upetlja da je promijeni. Pričao sam nakon projekcije s njim o tome i to je stvarno na neki način strašno iskustvo. Ja sam imao sličan slučaj, još se uvijek čujem s ljudima o kojima sam radio dokumentarac jer ja ne mogu imati taj odmak iako se sada trudim… ali, najrađe bih ljudima dao što god treba, pomogao bi, ali najgore je to što se nekako treba odmaknuti i to je jedan drugačiji način rada.

Foto: Fabijan, zff.hr

Foto: Fabijan, zff.hr

…muha na zidu…

Je, tako je. A Fabijan dalje ne znam gdje će. Prijavljeni su festivali tako da sad čekamo što će biti. Meni je bitno da su ljudi vidjeli i da im se to sviđa, za to nekako živim, ostalo je sve nagrada žrtvi i predanosti poslu. Ne znam kako se tebi sviđa…

Sviđa.

…ono da ima komunikaciju, bitno mi je i uvijek ću to tvrditi – kad redatelj kaže da radi film radi sebe, a ne misleći na gledatelje – neka radi za sebe da ispriča neku priču koju želi ispričati, ali neka radi dovoljno jasno da je svatko može shvatiti. Bježimo od jasnoće radi klišeja pa nećemo raditi jasne filmove jer će završiti u klišejima. Ako bude happy ending – to ne, to će biti klišej totalni i to je primarni strah. Onda se krenu nizati drugi strahovi na to…a mislim da ne treba tako razmišljati. Ne treba bježati od toga. Treba raditi film da bude gledan, ako film nije gledan – za koga radimo? Sigurno je svakom lijepo da je film gledan, da ga publika dobro prihvati, da dobro komentira… Glupom je to nepotrebno. To mi je drago za Fabijana jer se javilo par ljudi koje ne znam. Među njima je bio i skladatelj jednog filma iz konkurencije. On se javio na Facebook, a po viđenom, profesionalac je u godinama… bilo mi je jako drago jer radi toga ovo radim. Bio je oduševljen i montažom i njega je ritmički film zaintrigirao. Drago mi je da je to iskomunicirao i drago mi je da je hrpa ljudi rekla “pa daj još.” U smislu, po mnogima, ovo je bila neka sekvenca dugog filma, a ne kratki film i drago mi je da je ispalo tako. Da nije ispao u potpunosti kratki nego da više izgleda kao sekvenca jednog dugog filma u kojemu želiš još i još. Znači da ono što pričaš i imaš potrebe ispričati zanima druge, a ne samo tebe te praktički, radiš film zbog sebe, ali i drugima predstavlja nešto.

Uvijek se može ići na američku stranu s twistom i nekom cjelinom, a druga je strana ta kriška života iz europskog filma…Mislim, odluka koristiti jedan ili drugi sistem možda nužno nije potreban, može se balansirati između…

Samo je bitno da ne rade filmove zato što to neki festival želi ili zato što netko determinira da europski film mora izgledati tako. Bitno je da imaš poriv, poziv iz samog sebe da napraviš film kakav ti želiš i zapravo radiš film kakav ti želiš gledati, a ne kakav netko drugi želi gledati. Nemoj me, oprosti na jeziku, jebati tri sata da sjedim i blejim u nešto ako ni ti sam ne bi mogao gledati to. S time da treba uvijek razmišljati koliko si jasan svakome. Ja cijenim art-filmove i cijenim komercijalne filmove te mnogi uopće ne misle da ja gledam art filmove što mi je jako drago jer ponekad je bolje biti glup. Iako, što je to uopće art? Za mene je to svaki film. Mislim da je za svaki potrebna jedna doza kreativnosti i jedna doza ludosti.

Za stvoriti Transformere moraš biti lud k’o šiba… Pa ne, stvarno – za neke kadrove moraš biti lud, a ujedno, paralelno s tim moraš biti lud za stvoriti film rumunjskog novog vala ili jednostavno moraš imati vrlo dosadan život da te neke stvari fasciniraju. Iskustvo je sve u filmu te prijenosu toga na ekran. Sad, ukusi se razlikuju, ali za sve postoji poriv. Samo ne treba razmišljati “e idem europski raditi jer to festivali puše.” Svakako mislim da kratki film treba imati tu formu isječka života. Treba o malom isječku ispričati puno. U dokumentarnom filmu u formi jednog dana se može svašta ispričati, puno više nego u formi 30 dana, ali bitno je da to sve bude onda pametno složeno, izrežirano i spojeno. Da to bude gledljiv film jasan automehaničaru i povjesničaru umjetnosti. Filmofilima će svaki biti jer oni izmisle i od crnog ekrana teoriju… ali takvo je vrijeme. Film je postao viđen, postoji dovoljno, ali nedovoljno da uistinu znamo što vrijedi, a što ne. Iskreno, ne znam nepoznate slikare renesanse, tako neće znati ni redatelje i filmove ovog doba za tisuću godina koji su jednom bili vrsna umjetnost kojoj se sada svi dive (ako još uvijek budemo postojali).

Pitanje za kraj, domaća kinematografija. Meni se iskreno čini da hrvatski film zadnjih godina ide na bolje. Sviđa mi se što art-filmovi s jedne strane uspijevaju na festivalima, od Zvizdana pa do Haninog filma. S druge strane sve je veća ta žanrovska raznolikost. Ličina će snimiti zom-com…To mi je super. Zanima me tvoje mišljenje, gdje smo i kuda idemo? I možda mali osvrt na novu generaciju kojoj i sam pripadaš.

Pa evo iz prve ruke mogu reći da će uslijediti godine hrvatskog SF filma. To je sigurno, to je u procesu rada, izmišljanja, a i osobno ću se potruditi da to živne jer mislim da ne postoji bolji žanr od toga te činjenica da je za to potrebna tolika mašta je jednostavno predivno…

…konačno od Krste Papića… 

Konačno! I Tadić te njegov Ritam zločina… legendarno.

Ekranizacije Pavličićevih knjiga, da, slažem se…

Stvarno mislim da je kinematografija otišla prema naprijed. Nije stagnirala iako su je politički pokušali uništiti, to treba biti jasno i ne treba o tome šutjeti. Uništavanjem HAVC-a uništavaju kinematografiju, vraćaju je tri koraka unazad…

To pišem? 

Da, slobodno, još uvijek se ovo zove demokracija. Ništa ne može preko noći doći. Ne možemo sad razmišljati „aha imamo HAVC pa u dvije godine očekujemo čudesne rezultate.“ Mislim da bez Hribara, bez čovjeka koji stvarno…ovo sad nije ulizivanje ili nešto takvo… nego kad je bila cijela situacija s HAVC-om, kad se pričalo tko bi ga mogao zamijeniti, imao sam priliku pričati s nekime tko je dobar s njim. On je rekao da nitko nije dovoljno lud da radi taj posao koliko je on lud i koliko on ima želju raditi ga bez obzira na to što nekad više ne može i mučiti se s tim, iako mu nije nimalo lako. To je bitno za znati. Nije to nimalo laka pozicija, ali i posao. A filmovi koji su u zadnje tri godine izašli totalno su različiti. Imamo svega, od filma koji se emitira na Netflixu, Ti mene nosiš, pa do filmova po svim festivalima diljem Europe. Uglavnom, film je otišao prema naprijed i ide i dalje i ne smije se zaustaviti. Ne smije se dogoditi da ovdje zastanemo, a imamo vrlo lak mentalitet pobjednika. Stanemo kada smo dosegli skoro vrh.

Ne smije nam film otići u onu fazu da “ok sad imamo 3-4 godine da osvajamo nagrade pa onda stanemo nego baš sada kinematografija treba izaći sa svim – SF, komedija, komercijalni film, art-film… treba što raznovrsnije raditi i treba dovesti vanjske produkcije ovdje. Potaknuti to sve da imamo industriju i da ljudi opet vjeruju da film postoji i živi u našoj zemlji punim plućima. Treba vratiti gledatelje nazad. Oni se vraćaju postepeno u kino jer imamo već dva najgledanija filma u zadnje 2-3 godine…

Nije loše, evo ja nisam uspio nabaviti kartu za Ne gledaj mi u pijat.

Da da, rasprodane su projekcije i to sad treba zadržati i iskoristiti tu malu glupost američke kinematografije koja je pak krenula u jednu propast. Ona više nema domaće redatelje tj. ona ima američke redatelje, ali ne toliko koliko oni vole strance zato što stranci njima rade diferenciju, pričaju im originalne i prave priče. Ostali Amerikanci rade taj komercijalan-super-junaci-film koji je eksplodirao u zadnje četiri godine, ali će kad tad stati. Superman, Batman, remakeovi Ghost Bustersa i slično. Mislim da je sad prilika za ugurati se gledateljima i odgojiti ih. Treba krenuti od same djece i mislim da se treba jako koncentrirati kako napraviti dobar dječji film i kako djecu vratiti u kino. Mi smo odrasli na Vlaku u snijegu i takvim nekim filmovima, to je ono zadnje što smo mi u školi odgledali te ne mogu reći da nisam bio zadovoljan filmom bez obzira na to što sam ga i tad već smatrao zastarjelim. Danas djeca to ne mogu gledati, to njima nije interesantno. Ni meni više nije interesantno gledati nijemi film… mislim Charlie Chaplin u redu… ali neću gledati Rođenje jedne nacije. Ne možeš me prisiliti, gledao sam i nikad više. Zašto uopće i bi kada nam je cilj ići naprijed te samo tako možemo i uspjeti ako krenemo zaboravljati ono što je bilo iza i ako pružimo novim ljudima prilike.

Pa dobro tu imamo ipak i rasističku komponentu…

Da, i to, ali što ćeš, imamo i mi u našima.

Odlazimo u drugi smjer.

B. Pavlek: Koko i duhovi?

Pa da… takve stvari treba raditi. Koko i duhovi samo su jedan segment dječjeg filma. Treba ga dovesti postepeno da djeca imaju naviku doći ga gledati. Osim toga, ne treba ih smatrati glupima. Djeca su danas pametnija od većine starije populacije po nekim stvarima. Vizualno su obrazovana jako, a ovo ostalo, vrijedi o tome popričati. Jer što su radili u Skandinaviji? U Skandinaviji su djecu naučili gledati domaći film kao i Francuzi svoj. Tek je prije par godina francuski film izgubio bitku s američkim koji je uostalom izgubio bitku s tržištem igrica. Domaći film su ljudi gledali i podupirali. Bitno ga je podupirati i platiti kartu. Naravno nije to mali proces, to je proces od 20 godina i 20 kuna svaki vikend, cijele jedne generacije, dugotrajan proces… Lagano smo zapravo stvorili taj proces rada s Kokom i njegovim duhovima. Mislim da je od Metastaza napravljen velik skok domaće gledanosti i mislim da smo odvajanjem tematike od rata poboljšali stvari. Ljudi su uvjereni da je sav hrvatski film o ratu, a zapravo već dugo nije. To je potreba jedne generacije kojoj je lagano vrijeme da stanu. Teško je to, ali vjerujem da je tek naša generacija, moja koja je ’94. rođena, čista generacija koja može stvarati drugačije priče. A da ne kažem da ratni film još uvijek nije snimljen bez obzira koliko smo mi uvjereni da je… još uvijek nitko nije napravio ratni film da nakon njega ti bude muka tog rata i da zadovoljiš svima potrebu da konačno vide ekranizirano ono što ne žele da se ponovi.

Moguće da ljudi imaju takva razmišljanja zbog kinematografije devedesetih.

Da, zato što ne gledaju, nisu upoznati i mislim da je tu greška. Promocija se digla na jednu razinu i bitno je sada raditi dobre trailere, dobru promociju, sve. Patimo od stvarno užasnih trailera i to je jedan segment problema. Ne znamo prodati film jer uopće nam to nije bitno, a trebalo bi biti. Sad, da li je tu kriv taj državni način financiranja te činjenica da nijedan film ovdje nije vratio uložen novac ili nešto drugo, ne znam…

Držati korak?

Da, pratiti korak. Na neki način raditi priče o nama, ne raditi priče koje se ne mogu smjestiti u ovaj prostor, jer to ljude privlači, to je očito prokuhano, ali u njih treba dodati nešto drugačije, novo, neviđeno. Zajebi teške drame ako nisu dobre teme. Ako jesu, odlično, ali daj radite velike filmove, velike priče… Treba biti emocije, radi nje postoji film. Kao što Srbi vole gledati Paradu i zajebanciju na svoj mentalitet, mislim da ljudi i ovdje…

A očito se publika nađe i šire s obzirom na to da Ustav Republike Hrvatske ima jako lokalnu tematiku, a ide po Americi.

Je je, ali zato što je Amerikancima zanimljivo vidjeti kako Hrvat živi i kako Hrvat razmišlja…

Pa može se i poistovjetiti u neku ruku, pronaći nešto s problematikom dovoljno globalnom…

…to je globalni problem njemu prikazan u jednoj drugoj sredini i naravno da mu je zanimljivo, kao što je i meni zanimljivo gledati političke probleme u Meksiku…

Cartel Land

Da, to je zanimljivo gledati i možeš me ubiti. Možeš se poistovjetiti da je to ista bagra kao i ovdje, u drugom ruhu. Mislim da hrvatski film ide u dobrome smjeru i treba se obraniti da se to ne sruši i da on bude slobodan. Ovako, mislim da je to jedno objektivno sagledavanje i dodjeljivanje para i jedini je problem što treba smanjiti neke norme, neka pravila tipa “moramo imati jedan film koji se bavi tematikom manjina.” Ne trebamo, treba smanjiti sve lobije i ne treba uopće dopuštati ikome da ima ikakav utjecaj na njega jer umjetnost, ako se guši, rađa se teška problematika. Ona mora biti slobodna, izlaziti iz nas. Mislim da od povijesti do sad smo cenzurirali dovoljno, a ako se vratimo u to doba, što je vrlo lako moguće, očito vrijedi čekati još jednu generaciju autora te odmah želim reći riječi isprike gledateljima i ljudima ako sam krivo bio uvjeren misleći da je naša generacija ta koja će pričati priče veće od onih koje smo do sada gledali…

(Visited 1.045 times, 2 visits today)

Komentari