“Malena” (Gavella): Odličan poziv na društvenu promjenu
Kazalište Gavella 22. je siječnja premijerno izvelo predstavu “Malena” autora i redatelja Mislava Brečića. U njegovom novom tekstu glavni je lik bezimeni mladić (Filip Križan) koji uništavanjem prijevoznih sredstava i infrastrukture – automobila, vlakova, aviona, zračnih luka, željezničkih pruga – namjerava spasiti svijet od svih idiotskih –izama, poput fašizma. No, predstava je i puno više od toga. “Malena” je alegorijska kritika neoliberalnog kapitalizma koji čovjeka sustavno iskorištava pod izlikom neprekidnog društveno-ekonomskog rasta i napretka.
Iako utemeljena na utopističkoj ideji koja se izvan konteksta čini i pomalo apsurdnom, poruka predstave krajnje je jednostavna, razumljiva i primjenjiva – autor upozorava na nedostatak komunikacije i toplih ljudskih kontakata u ubrzanom tehnokratskom svijetu u kojem ljudi, nezadovoljni vlastitom svakodnevicom i nametnutim ulogama, više nisu naviknuti na to da bi usporili, osvrnuli se oko sebe, porazgovarali s nepoznatim prolaznikom ili jednostavno uživali u radosti trenutka. U početku su svi bijesni na poteze glavnog junaka, no s vremenom su se ljudi naviknuli na to da šeću, naučili su jahati, počeli su se više družiti, a u tim su aktivnostima izašli iz okvira vlastitog komfora, no ponajprije iz zatvora vlastitih misli i negativnosti, što je također u skladu s porukom predstave.
Brečić predstavu nije izgradio na suosjećanju s likovima jer oni nisu napravljeni tako da bi se gledatelji u njima mogli prepoznati, već kritika nadilazi hrvatski društveni kontekst i usmjerena je na razumijevanje ili prihvaćanje ideja i vrijednosti za koje se likovi bore ili koje oni predstavljaju. Istovremeno, zbog trenutnih društveno-političkih događaja te kritičkog odnosa teksta naspram ideoloških opredjeljenja, predstava ispada iznimno aktualna. Kroz bezimenost likova ističe se i to da svatko od nas može postati herojem i potaknuti sebe ili nekog drugog na promjenu.
Kontradiktorno, glavni junak za ostvarenje svog revolucionarnog i u suštini pacifističkog cilja pribjegava uništavanju javne i privatne imovine, no pritom ni u jednom trenutku ne ostavlja agresivan dojam niti glorificira nasilje, što se i naglašava napominjanjem da u njegovim akcijama nikada nitko nije stradao. Iako naš junak u više navrata izvikuje razne, često aktualne i nedvosmislene parole, te poziva nezadovoljni narod na revoluciju, “Malena” ne ostavlja dojam pamfletnog teksta, već je taj socijalni i aktivistički moment izvrsno uklopljen u priču o snazi ljubavi i njenim raznim oblicima, bila to romantična ili roditeljska ljubav.
Upravo se iz toga razvija motivacija bezimenog junaka, Sina, koji s jedne strane dolazi iz nefunkcionalnog braka u kojem roditelji svog sina, oslijepljeni vlastitim frustracijama i nerealiziranim željama, gotovo pa nisu primjećivali, a s druge strane susreće Malenu na početku svog revolucionarnog puta, u kojem je ustrajao zbog nade u drugi susret sa svojom voljenom, kada će svijet učiniti ljepšim mjestom.
Mijenjajući svijet, Sin je uspio promijeniti i vlastite roditelje (Ksenija Pajić i Sven Medvešek), koji su od početnog šoka i razočaranja njegovim postupcima istima postali oduševljeni, s ponosom ističući da je on njihov sin, iako ga nakon uvodnih prizora nikad više nisu uživo vidjeli. Osim toga, i sami su pronašli sreću u ljubavi, za što im je trebalo samo malo hrabrosti i odlučnosti, što je također jedna od poruka predstave. S obzirom na velik broj paralelnih radnji i likova, odnos Malene (Anja Đurinović) i Sina na kraju je nekako pao u drugi plan, svodeći se na nekoliko situacija u kojima razmjenjuju pisma i poruke koja srećom ipak nisu previše sladunjava, pa čak i pružaju dobar kontrast drugim slojevima radnje.
No, središnja figura predstave koja povezuje sve spomenute likove zapravo je lik Inspektora (Ozren Grabarić). On pokreće radnju svojom istragom i pokušajima da ulovi Sina, koji je na kraju uspio i njega promijeniti. Osim zbog utjecaja u radnji, lik Inspektora nametnuo se i zbog odlične glumačke izvedbe Ozrena Grabarića. U pomalo karikaturalnoj izvedbi Grabarić je nevjerojatno šarmantan i uvjerljiv, naprosto zavodi gledatelja svojom specifičnom bojom glasa i urnebesnim gestama te replikama. Lik Inspektora u potpunoj je suprotnosti s mračnim i zastrašujućim likom majstora ceremonije iz ZKM-ovog „Hinkemanna“, no Grabarić je u obje izvedbe podjednako uvjerljiv i dominantan, gotovo s lakoćom izbjegavajući neku tipsku karakterizaciju. Ova je sezona definitivno njegova i ne bude li za ove uloge nagrađen, bit će to veliki propust.
Inspektoru u istrazi asistira policajac (Filip Šovagović), a na neki način kontrira Zbor (malih ljudi?). Zboraši su komentatori društvenih zbivanja, nezadovoljna masa koja traži promjene i kao svog vođu prepozna Sina. Njihova podrška nije jednodimenzionalna ili bezuvjetna jer kroz predstavu varira od oduševljenja do sumnjičavosti i gubitka povjerenja, a ni članovi Zbora nisu bezlična masa, već kroz kratke replike koje povremeno razmijene između songova razvijaju prepoznatljive mini-karaktere koji nisu klišeji ni stereotipi. Glavna zadaća Zboraša ipak je izvedba songova koje potpisuje Stanislav Kovačić, a žanrovski variraju od brzih, gotovo punkerskih budnica do nevjerojatno urnebesne new-age balade Jebo jogu s oduševljavajućom izvedbom Živka Anočića, u briljantnoj sceni za koju pohvale svakako zaslužuje i redatelj.
Osim uz veliki udio glazbe, čemu svakako doprinosi Brečićevo iskustvo kao redatelja radiodrama (pojedini likovi poput Inspektora imaju svoju glazbenu temu), redatelj je dobar ritam i dinamiku predstave uspostavio upotrebom suvremenih i sveprisutnih kazališnih rekvizita poput mikrofona i kamere, no njihovo prisustvo nije nametljivo, već ih primjereno koristi Sin prilikom objavljivanja i dijeljenja svojih revolucionarnih manifesta. Scenografkinja Tanja Lacko, nagrađena prošle godine Nagradom hrvatskog glumišta za scenografiju predstave „Kristofor Kolumbo“, nije imala puno posla s obzirom na to da se na ogoljenoj sceni jedino izmjenjuju pokoji rekviziti poput kovčega i šešira. Dojmljivo je rješenje s poluprozirnim platnom preko kojeg se projiciraju Sinovi manifesti, dok ih on izgovara u kameru sa stražnje strane tog platna.
Kostimografkinja Marita Ćopo obavila je vrlo dobar posao s mrvicu stiliziranim kostimima koji odlično odgovaraju karakterima likova, od odijela (i čarapa!) Inspektora, preko slatkog kompletića Malene i večernjih haljina očeve Ljubavnice (Dijana Vidušin), do Sina u njegovom buntovničkom kaputu. Korektno je svoj posao odradio i oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, čija rasvjeta decentno podcrtava dramatičnost određenih situacija, dok je Jasenko Rasol autor nekoliko zabavnih video projekcija koje ipak ne treba u potpunosti otkriti.
Poput prošlogodišnje predstave Saše Anočića „Nas dva i ja“, i “Malena” pomalo asocira na dječju predstavu zbog jednostavnog jezika i poučne priče koja se svima razumljivo izlaže, nudeći bez viška riječi i stilskih figura izravnu poruku i kritiku. Zbog toga bi se u budućnosti ovaj tekst lako mogao adaptirati za dječje kazalište, prekroji li se par lascivnih prizora i možda smanji broj detonacija. No, kvaliteta teksta podjednako se očituje u njegovoj duhovitosti, kao i u nekoliko izrazito lucidnih i zapanjujuće razboritih replika poput razmišljanja glavnog junaka o religiji i znanosti koje naprosto moram citirati: „Bog je uvijek prisutan ili nije nikad prisutan, ovisno o tome smatrate li da bog postoji ili ne. S druge strane, sunce je ponekad tu, a ponekad nije, no znate da uvijek postoji“.
Kao preporuka za kraj, “Malena” se može svrstati u kategoriju predstava poput Anočićevih “Kauboja”, prvenstveno zbog toga što je riječ o inteligentnoj komediji koja sadrži i socijalnu notu, uz izraženi autorski rukopis i domišljata scenska rješenja koja cijelu predstavu čine dinamičnom i primamljivom. Svemu tome doprinose i dobre glumačke izvedbe cijelog ansambla zbog čega sat i pol predstave gotovo pa neprimjetno prođe. Osobno vjerujem da je riječ o novom Gavellinom hitu i nadam se da će još dugo uveseljavati brojnu publiku.
