Istaknuto
17.08.2018.

Ove godine već smo imali prilike gledati nekoliko kvalitetnih hrvatskih naslova, a što u nastavku gledamo na velikom platnu donosimo u jesenskom pregledu.

16.08.2018.

Iako zadnjih godina nije u naponu snage, Madonna je kroz 35 godina karijere definirala glazbenu scenu kakvu poznajemo danas. Njezin 60. rođendan prilika je da se podsjetimo na veliku karijeru koja je promijenila svijet.

Film

Manifest ništavila (“Happy End”, M. Haneke)

09.01.2018. Dunja IvezićFoto: Trailer screenshot

Michael Haneke, austrijski filmski redatelj isprva prepoznavan i cijenjen u krugovima ljubitelja apstraktnog i nekonvencionalnog europskog filma, danas nosi titulu jednog od najvećih suvremenih europskih redatelja. Njegovo je najnovije filmsko ostvarenje Happy End u posljednjih nekoliko mjeseci postalo temom mnogih rasprava na području filmske kritike. Naime, ova se obiteljska drama može smatrati logičnim suvremenim nastavkom Hanekeova filmskog opusa, premda je u medijima proglašena skicoznom, nejasnom i nedovoljno razrađenom, a nedovoljni će se poznavatelji Michaela Hanekea zamarati njezinim značenjem u raspravama nalik onoj koja u središtu ima značenje repetitivne scene u The Discreet Charm of the Bourgeoisie Luisa Buñuela.

Premda je i sam redatelj jednom prilikom priznao da, s obzirom na to da nosi titulu europskog redatelja, nije u mogućnosti snimiti žanrovski film već onaj koji će glasiti za parodiju istoga, Happy End će mnogi proglasiti vrlo bliskim žanrovskom filmu, shvatimo li žanr kao jedinstveno i autentično Hanekeovo djelo.

Nakon ljubavi dolazi smrt

Happy End je, sukladno ostatku Hanekeova opusa, moguće definirati kao satiričnu i turobnu obiteljsku dramu u čijem je središtu bogata europska buržoaska obitelj Laurent koja prebiva u francuskom gradu Calaisu. Film započinje nizom mobitelom snimljenih kratkih videozapisa čime je već na samom početku ostvarena vizualna tekstura izvedena putem društvenih medija koja prožima čitavu dramu. Taj je niz kratkih i tihih voajerističkih video sadržaja iza kojih stoji dvanaestogodišnja djevojčica Eve (Fantine Harduin), čiji lik ostaje skriven, upotpunjen opisima koji izražavaju antipatiju prema vlastitoj majci, ali i životima onih oko sebe. Nakon što jedan od videozapisa, izveden u dubinskoj mizansceni, oda činjenicu da je Eve sedativima drogirala vlastitu majku, koja je naposljetku iz istog razloga odvedena u bolnicu, radnja započinje kada Eve dolazi u Calais kako bi živjela sa svojim ocem Thomasom (Mathieu Kassovitz), njegovom suprugom Anaïs (Laura Verlinden) te njihovim novorođenim djetetom.

Thomasova nova obitelj stanuje na raskošnom obiteljskom imanju zajedno s njegovom sestrom Anne (Isabelle Huppert), njezinim neurotičnim sinom Pierreom (Franz Rogowski) te ocem i vlasnikom imanja Georgesom čiji lik utjelovljuje Jean-Louis Trintignant. Obitelj Laurent naizgled podliježe rutini raskošnih i otmjenih obiteljskih okupljanja, rješavanja problema obiteljskog posla te suzdržanih razgovora i pogleda tijekom tihih zajedničkih obiteljskih obroka, ali njihova rutina neodoljivo naginje prema osjećajima izgubljenosti i ništavila te grotesknoj želji za smrću, koja se najviše manifestira u očajničkim pokušajima Georgesa Laurenta da si oduzme život. Upravo je želja za smrću moment koji u najvećoj mjeri ironizira pripadnike visokog društvenog sloja. Prisjetimo li se Hanekeove ljubavne drame Amour (2012.), u čijem je središtu stari bračni par intelektualaca koje utjelovljuju Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva, Happy End možemo smatrati njezinim svojevrsnim nastavkom čemu, osim glumačke postave i međusobnog odnosa likova, svjedoče i vječno isprepleteni motivi ljubavi i smrti.

Happy End

Foto: Trailer screenshot

Sretan kraj?

Hanekeova se filmska poetika oduvijek temeljila na motivima dehumanizacije čovjeka u modernom dobu i mehanizacije društvene rutine. Happy End, prema tome, sjedinjuje elemente koji kao vječna inspiracija obilježavaju Hanekeov opus portretirajući obitelj koja se u čitavom svome djelovanju usmjerava prema potpunom ništavilu i apsurdu. Radnja odvija na pozadini aktualne izbjegličke krize, premda je gotovo niti jedan od članova bogate obitelji ne primjećuje čime postaju metafora buržoaske sebičnosti te nezanimanja i potpune sljepoće za društvene okolnosti koje ih okružuju. Ipak, hladna je i turobna atmosfera prividnog bezizlazja i težnje za oslobođenjem od životnih neprilika prožeta oštrim, ali suptilnim humorom te snažnom ironijom koja u određenim trenucima dostiže razinu groteske.

Obitelj Laurent postaje tako još jednom žrtvom egzistencijalnog tereta i onoga što je sam Haneke označio pojmom glaciation, a odnosi se na zahlađenje emocija i tjeskobu u čijoj se izmaglici kreću njegovu likovi. Osim svojoj tematici i oštroj društvenoj kritici, Haneke ostaje vjeran i svojim filmskim postupcima koji eskaliraju u dugim kadrovima ili pak totalima u kojima likove promatramo s povlaštenog položaja. Osim toga, budući da je riječ o Hanekeu, logično je očekivati svojevrsnu katarzu koja će se na samom kraju odviti u izljevu bizarnog nasilja. Ipak, Happy End u svojoj bizarnosti ohrabruje gledatelja da u istome uoči humor, nasilje gotovo potpuno izostaje, a uznemirujući su prizori čak i u svojim ekstremima slabijeg intenziteta i suptilniji nego oni u ranijem opusu.

Naime, dvanaestogodišnja Eve pokazuje jasne znakove sociopatije i gubitka volje za životom što je naposljetku i poveže s Georgesom čije će suicidalne tendencije naposljetku i podržati, a kraj koji će Haneke nazvati sretnim nosi autorov potpis više nego bilo koji drugi element. Očito je da je gotovo nepotrebno opisivati pojedine događaje i narativne aspekte radnje Hanekeovih filmskih ostvarenja s obzirom da njihovu suptilnost naprosto potrebno doživjeti.

Happy End možete pogledati na programu zagrebačkog kina Europa i riječkog Art-kina Croatia.

Happy End

Foto: Trailer screenshot

(Visited 329 times, 6 visits today)
Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(12 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari