Istaknuto
17.04.2019.

Vrijeme čitanja: 7 minute Nadam se da i u ovom izdanju za mjesec veljaču ima za svakog ponešto. Melodičnog black metala mi je previše za barem par mjeseci.

17.04.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Nova glazba ima sedam domaćih singlova koji se natječu ovog tjedna za vaše glasove, a tu je i pet stranih preporuka za slušanje.

Intervju

Nina Maštruko (ZEZ): “Ideja je da budeš otvoren za neočekivano, u bilo kojem obliku”

24.12.2018. Valentina Sertić
Vrijeme čitanja: 13 minute

DJ Babilonska, organizatorica događaja na zagrebačkoj elektronskoj underground sceni, pokretačica ZEZ festivala, voditeljica programa na Radio studentu, dijete ponosnih roditelja i utjelovljenje pozitivne vibracije – sve je to Nina Maštruko. Kako se pokrenuo PR za ZEZ festival 2019., tako se pokrenula ideja da o svemu tome porazgovaramo s Ninom. O Zavodu za eksperimentalni zvuk nitko ne zna više od nje. Smjestile smo se za šank Bacchus jazz bara, još jednog kultnog mjesta koje uskoro zatvara svoja vrata za sve svoje omiljene goste i sretne prolaznike, zgrabile tople šalice i počele se ZEZati.

Nina, ti puno toga radiš. Mislim da to možemo sve navesti u nekom uvodu. Ono što mene sad više zanima si ti kao osoba.

Ja kao osoba?! Ja sam mislila da je ovo o ZEZ-u. Znam sve o ZEZ-u, ne znam ništa o sebi. Što ti je?

Dobro, možemo i o ZEZ-u.

Možda će se nešto provući.

Ja mislim da je to neizbježno. ZEZ ipak na neki način reflektira tvoj karakter.

Ok, ali opet, nisam ga ja osmislila.

Tko je osmislio ZEZ?

[Zvonimir] Stamać koji je prije bio voditelj programa u KSET-u, dugogodišnji starosjedioc, extraordinarius, čovjek od mnogo talenata. Njemu je u jednom trenutku palo na pamet „Hm, vidiš, avangardni jazz, meni je to jebeno, to bi moglo proći na natječaju, možda ima interesa za to.“ Prošlo je na natječaju. Počeo je koncertom Colina Stetsona koji se rasprodao, bilo je toliko ljudi, prekrasno. Nakon toga je bilo „pa da, mogli bi to nastaviti radit“. ZEZ je tako nastao, to je bila njegova beba. Počelo je od avangardnog jazza, ali se vrlo brzo raširilo na sve vrste svega umobolnog.

On je nakon dvije ili tri godine počeo tražiti osobu da ga zamijeni, jer je išao ća iz KSET-a, jer ipak je on sad akter na sceni, posao i tako dalje. Među prvima je došao meni i ja sam rekla „Ma ne, ja ne znam što je to, ja to ne razumijem, ne mogu ja to, nemoj mene.“ I onda je godinu dana tražio ljude koji bi ga mogli zamijeniti i nitko nije htio ili mogao. Onda se vratio meni. Srećom je Stamać vrlo uporan čovjek koji je od ranih dana polagao puno vjere u mene pa me nagovorio. „Ne moraš znati sve odmah, bitno je da voliš mjuzu.“ To je zvučalo kao neka poštapalica, ali pokazalo se da je to istina. Tako da ZEZ ne mora biti odraz mene, jer ga nisam osmislila. Ali sam se stopila s tim s vremenom.

Kako su sve tvoje paralelne aktivnosti krenule? Puštanje, radio, je l’ to nekako sve zajedno došlo?

To se nekako sve nadopunjuje. Na Studentu sam… joj, ja te godine uopće nemam pojma. Znači, ako sam tu 7 godina, negdje tri ili četiri godine sam tamo. Taman mi je sutra zadnji jutarnji. Možda ću pokrenuti emisiju s Nikolom [Niobe], kao elektronsku, večernju. Jutarnjeg formata sam mislim odradila dovoljno. To je sve došlo samo od sebe. Kad pogledaš to sve na okupu, to zvuči impresivno, ali zapravo samo ideš kroz život i „ovo mi je zanimljivo, ono mi je zanimljivo“, dodaješ sve to. Odjednom shvatiš da si pretrpan. Aha. Kako se ovo dogodilo? Zvuči ti poznato?

Da. Treba u nekom trenutku i diplomirat’.

Sitnica. To se kaže, kako bi frend od mojih staraca govorio, „osam godina od kuće“. Nije kao „koja je godina faksa“, nego koja od kuće. Ima vremena za sve. Mislim, jedan sam završila.

Sociologiju ili?

Završila sam Teoriju mode, a sociologiju ću završit… ove godine. Imam dva ispita i diplomski. Nešto se događa po tom pitanju. Ali, inače, što se tiče svih tih stvari, nije konfuzno, jer se sve nadopunjuje međusobno. I radio, i koncerti, i DJ-anje. Pola vremena kad DJ-aš za pare DJ-aš kurac od muzike, ali treba i to znati nekako upakirati. Pod a) da ti ne umreš od dosade, pod b) da ostali ne umru od dosade. Ponekad je težak balans.

Je l’ znaš tko će te zamijeniti u jutarnjem?

Ludwa će se vratiti u jutarnji termin. Rekao je da mu fali.

Je l’ i u KSET-u tražiš zamjenu vezano uz ZEZ?

U tome i je stvar. Ja imam neki godišnji plan pobjeć’ odavde, negdje dalje, a ne bi htjela da ZEZ prestane postojati. Sad je [Luka] Babić preuzeo par koncerata i to je kul prošlo. Jedino što pod a) ne znam koliko ozbiljno bi on to htio raditi, pod b) ja sam užasna u delegiranju. Imam problem. Ili sve ili ništa. Ja bi najradije da ostane tim, ali znam, netko treba voditi taj tim. Kad sam sama išla sve to raditi, sam se baš iskrvarila. Ne bi to priuštila ljudima. Većina ljudi nije toliko luda da si sve to natovari, bespotrebno. Pogotovo u KSET-u, gdje su svi iza ZEZ-a i zanimljivo im je to i rado se bave tim.

KSET-ovci su najvjernija ZEZ-ova publika.

ZEZ festival 2018., Izložba zvuka/Mario Jembrek

To mi je bilo brutalno smiješno na Ziheru, ova anketa za najbolji festival u godini. Par dana smo vodili. To su vjerojatno dragi KSET-ovci. To je moje jedino objašnjenje, KSET-ovci su glasali. Ne vjerujem da smo toliko popularni.

Ima smisla, jer mislim da je i vjerna Ziherova publika velikim dijelom također iz KSET-a.

Da, preklapa se. Kakva vam je uopće publika? Je l’ imate pregled nad tim?

Sad smo u razdoblju neke promjene. Hvatamo korak s drugim portalima, radi se djelomično i klikbejt sadržaj. Oh, ne! Smrt. Dugo smo pokušavali biti kul, ali to nam je dio publike možda i odvuklo. Društvene mreže imaju neke svoje imperative.

To je neki balans između coolnessa i ostajanja na životu. To ima veze i sa ZEZ-om, zato što pokušavaš smisliti kako nekome to prikazati. Netko kuži glazbenu teoriju do ibera i zanima se za suvremenu eksperimentalnu glazbu ili suvremenu glazbu kao takvu, improviziranu glazbu i njemu je to užasno kul. S druge strane to što je njemu kul se nekom drugom čini nerazumljivo. To je taj bridge koji je potreban između popularnog sadržaja i malo apstraktnijeg sadržaja. Ja bi voljela kad bi ljudima sve to postalo isto. Da te zanima što se događa na ZEZ-u bez obzira na sve.

Da nije elitistički program.

Isuse, ne daj Bože! Zato ja to u startu nisam htjela, jer sam mislila da ja nisam dostojna. ZEZ mi je bio vau, milijun puta su me oduševili ti koncerti. Zato je bilo „meni je to super, ali ja to ne kužim“. Nakon nekog vremena, kad počneš ulaziti u to, kad počneš slušati i uostalom pričati s tim glazbenicima, skužiš da je to neko sasvim normalno razmišljanje. Možda netko barata s više pojmova, ali se na kraju svede na to što osjećaš dok to slušaš. Zbog toga me to em zainteresiralo, em uništilo zauvijek za neke oblike mjuze. Kad čujem ona četiri rifa u pjesmi… Nedjeljna plejlista Radio studenta! Dalje.

Još onaj reggae navečer. Joj. Uglavnom, što se tiče kombiniranja popularnog s apstraktnim, koji su bili najveći promašaji na ZEZ-u? Slučajevi gdje su očekivanja bila iznevjerena.

Ponekad sam dopustila da mi nekakve generalne reference ili moja slika o tome kakav je netko ili kakav ima izričaj kaže više, nego da sam se potrudila ući u dubinu u tu mjuzu i vidjeti je li to za to ili ne. Kad sam tek počinjala sam više vjerovala u to što je popularno u tom svijetu. Saznaš iz portala i ovog i onog i ravnaš se po tome. S vremenom sam shvatila da možda i moje mišljenje ima nekakve veze s tim. Uostalom, da i moj ukus može pasti u tu kategoriju, čak i ako nije popularno unutar neke scene apstraktne, nekakve internacionalne ekipe fanova. Na kraju priče većina ljudi nije čula za to either way. Dovedeš neko ime koje je veliko ime među tim ljudima i tim portalima, ali to ovdje ne mora značiti previše. Čudno je ovdje osjetiti ukus ljudi. Imam osjećaj da tu sve nekako ide na temelju word of mouth. Mislim da se još uvijek osjeća naslijeđe od publike od Škugora.

ZEZ festival 2018., Širom/Lucija Kolarić

Sve što su ljudi napravili u KSET-u 90ih i kasnije. Ali posebno 90-ih kad su počeli taj jazz rokati kad su bili zabranjeni koncerti navečer. Bili su zabranjeni koncerti navečer u KSET-u, tj. općenito možda i onda su oni uveli jazz koncerte popodne, matineje. Ekipa bi došla i najnormalnije bi bili na koncertu, pili pive. Bilo im je jebeno usred dana. To je bila neka vrsta otpora kroz jazz. Sad sam skrenula s teme, ali to je djelomično bila i inspiracija za nastanak ZEZ-a u smislu tradicije KSET-a i nekakvog rebelde efekta. Zato je ZEZ neodvojivo vezan za KSET. Pogotovo mi se sviđa, kad pitcham to nekom tko nije odavde ili nije čuo nikada za KSET, taj faktor volontera koji održavaju sve pa tako i ZEZ. Od tonca, stagehanda do zadnjeg čovjeka na ulaznicama, riječ je o volonterima. To ima veze s cijelom spikom, DIY kulturom. Kako se to kaže, site-specific.

Vratimo se na izvođače. Domaću scenu i promašaje. I sama zaobilazim neke naše „avangardne“ glazbenike.

Ima to veze i s tim što je zapravo scena sićušna. Dođeš na tri takva eventa, festivala i znaš svih koji su u tom nekom impro-jazz svijetu. Dosta ljudi s kojima sam pričala, koji se ekšli razumiju u to, jer ja neću pretpostaviti da imam veliki uvid u našu domaću impro-scenu, kažu da je to kod nas većinom za ekipu, da ti dođu frendovi. Već, jer to radimo, je to odlično. Bez nekog idućeg koraka.

Tako je bilo i s Bacchusom. 

Meni je na primjer gušt. Sad je Babić u subotu radio STiCRi orchestra, orkestar improvizatora. To je 28 ljudi na stageu. Imaju nekakve dogovorene znakove i signalizacije za različite dijelove, tonove, odnose, dinamiku. Svaki piece se izmjenjuju, nova osoba ima neku svoju ideju koju provede kroz to, ali sve ovisi o tom kak’ će nastat’ kemija između određenih ljudi. O momentu ovisi hoće li to nekako uspjeti ili neće. Meni je to bio ogroman gušt vidjeti i slušati. Došla sam s konferencije koju sam radila za posao. Kao, dobar je to posao, event management, to je ista stvar, mogla bi to raditi, netko će mi ekšli platit’ za ovo. Onda dođem tamo i nakon prve stvari mi je već mozak bio na sedmom mjestu, totalno me emocionalno pogodilo, pogotovo to što je jedna žena napravila. Totalno taj feeling da se sve isplati. Bilo fejl ili uspjelo. To je ta nepredvidljivost i humor. To je ono što me zaista usrećuje.

Mogle bi malo i o festivalu baš.

Ne znam je l’ bi trebala baš dočarati što je ZEZ.

Meni se čini da već jesi. Nešto malo drugačije, a opet nešto što bi moglo biti blisko svima.

Da. Sad kad sam konačno napisala tu najavu za ZEZ 2019. sam napisala unutra da je to sve i jazz i punk i pop i rep. Samo što nije. To sve zvuči kao da je to, ali onda još ode jednu extra stepenicu. U nekim slučajevima. U nekim slučajevima ne zvuči k’o ništa i to je cijela ljepota. Poanta je da uvijek varira. To je po meni nekako najvažnije. Da dođeš na tri ZEZ-a zaredom, nećeš svaki put slušati jednu te istu stvar. Ono što ZEZ čini posebnim je raznolikost žanrova. Svaki od tih žanrova je potpuno druga priča, bez obzira na eksperimentalno i avangardno, svaki je tradicija za sebe. Poanta je da, ako voliš neki đir, čak i ako ne znaš o čemu se radi, bend i slično, da klikneš na link. Možda te zainteresira. S tim da te bendove stvarno treba vidjeti live. Pola tih izvođača može zvučati dosadno na snimkama. Onda ih vidiš live i kao, ooh.

To vrijedi za sve koncerte.

Zato ljudi idu na koncerte, da. Ali nekad ne treba suditi po snimci, već baš treba otići na koncert.

Ima neki program van KSET-a i ZEZ-a koji pratiš?

Zna se tko radi u Zagrebu dobre stvari. Spomenuti Škugor, Žedno uho, to je nezaobilazno. Uvijek ima dobrih koncerata iako su se zadnjih godina i oni morali posvetiti održavanju nečega što ima više smisla, što je izvedivo. Živa muzika, naravno, puno smo surađivali skupa. Oni su priča za sebe, nevjerojatna. Do nedavno Izlog suvremenog zvuka, Davorka [Begović], gdje god da ode, bit će dobro. Sigurna sam da je ništa neće spriječiti. Vidjela sam da su sad u francuskom paviljonu radili neku gala večer s Ninom Badrić i Volkswagenom ili nešto tako.

This Is How It Begins.

A ondje su takvi umjetnici svirali… Od konkretnih koncerata, zadnje sam bila na Loticu, Živa muzika. Ali općenito se na sceni kroz godinu zna naći ludih ludih stvari. Od elektronskih večeri još Volta, vrte stvarno pomaknutu mjuzu i rade čarobne podcast/guest mixeve na SoundCloudu. A neke stvari mi prođu ispod radara. Nije da pratim svaki bend koji dođe na primjer u Spunk. Nadam se da imaju i takvi plejsevi isto publike.

Sad, kakav je plan za ZEZ festival? Sve je krenulo ove godine.

Ove godine je bila neka pokusna verzija toga. To je dugo bilo u planu, i moja i Stamaćeva želja. Ja sam konačno krenula u to, ali sam izašla puno pametnija iz toga. Sad znam sve što ne radit’ ove godine. Znam sve greške koje ne moram ponoviti.

Na primjer?

Pod a) treba delegirati. Ne treba sve sam, jer ne možeš sam organizirati festival. Ispostavilo se da ne možeš sam organizirati festival. Veliko iznenađenje. Naravno, nisam bila sama, ali vrlo kasno sam počela pričati s ljudima kako, što, gdje. S druge strane, skratila sam ga ove godine. Ove godine [2019.] je pet dana, bio je sedam lani. Ne čini kao ne znam kakva razlika, ali treba to biti malo konciznije ljudima. Nova mantra je da ne razmišljam o tome što je „popularno“, jer to što netko zna za nešto neće ga nužno i motivirati da dođe na festival. Fokusirala sam se na to da složim dobru priču, da je svaki dan drugi đir, da bude svega i svačega. Za svakog po nešto. To mi je najveća želja, da svaki dan mogu vidjeti potpuno nove ljude na tom festivalu, ali opet da bude tih luđaka koji su uzeli festivalsku, jer će im štogod se dogodi bit’ super.

Ja sam primijetila da na ZEZ dolazi slična ekipa koja dolazi na neke filmske programe lagano eksperimentalnog smjera, npr. Kratki utorak. To je valjda taj tip ljudi. Možda da tu neke suradnje potegnete?

Možda se nešto već kuha.

O!

Foto: ZEZ festival 2018., Pinealis Glandula/Andrea Radmanić

Trenutno brainstormamo. ZEZ tim, koji je sad tim. Woo hoo!

Koliko vas je?

[Nikola] Geršak, [Matija] Resman i Ana Habdelić. Oni su mi, kad sam pitala, uletjeli. Uz to ima još par ljudi iz KSET-a, Marina Borac na PR-u, ZEZ dizajnerice Petra Kovačević i Lucija Kolarić koje su isto uvijek pune ideja. Počeli smo sad raditi na idejama za popratni program, dnevni program. Lani je bila radionica, predavanje i tako neke stvari. Voljela bi održati to. Imam dojam da taj dnevni program čini događaj festivalom. Da nemaš niz koncerata, nego da je cijeli film „aha, ja se tamo vraćam“. Imamo neke ideje kako bi to mogli postići. Što se samog formata tiče, bit će od četvrtka do nedjelje koncerti, a u srijedu će zapravo cijelu stvar otvoriti Izložba zvuka. Hoću se povezati i sa što više vrsta umjetnosti. Kao što nema veze koja je razlika između žanrova, tako ne bi trebalo imati veze koja je razlika između izričaja, kada je razmišljanje slično.

Kinoklub Zagreb, na primjer, je u zadnje vrijeme krenuo u neku novu priču, ubrzano raste i važna stavka održanja cijele priče je da ljudi iz drugih struka pričaju o nama. U tom se smislu traže suradnje sa svima koje zanima što zanima i nas – kultura, originalnost i nadasve amaterizam i volontersko djelovanje.

Baš smo o Kinoklubu i pričali, jer je Resman krenuo na radionicu tamo.

Mislim da tu ima puno potencijala. 

Cijela ideja je da cijela stvar bude audio-vizualno-taktilna, fakin sinestezija. Na kraju priče, i kad dođeš na koncert, ne pokrivaš oči. I gledaš i slušaš. To sad zvuči bazično, ali ideja je ne da budeš kul, nego da budeš otvoren za nešto neočekivano, u bilo kojem obliku. Mislim da je to onda i način razmišljanja koji ti se može pretopiti na svakodnevni život pa i način razmišljanja o, ne daj Bože, politici; ljudima i stvarima. To može biti vrlo naivno od mene, ali to je ideja iza umjetnosti – da ti može otvoriti um. To je srž. Pusti da te poškaklja.

S obzirom na sve čemu danas svjedočimo što se tiče političke situacije, kultura tone i svi kojima je još stalo se hvataju za načine kako ljudima pokazati da im kultura treba. Svi se trebaju umrežiti. Većina je ipak zatvorena u neki svoj manji krug, a to više nije dovoljno.

Baš to! Ja se totalno slažem. Upravo to, ljudi se zatvore u skupinu svojih istomišljenika i pod a) misle da cijeli svijet misli kao oni i pod b) da zna za iste stvari koje oni znaju. A nije tako. Kolika je realno vidljivost svake od tih udruga? Na kraju priče mi govorimo o Zagrebu gdje je sve još divno i krasno naspram ostatka Hrvatske. Rijeka će možda sad dobit brutalne investicije za 2020. Poanta prijestolnice kulture je da potakne da se održe te stvari, a to se ne može bez obrazovanja. Ja sam uvijek otvorena za te stvari.

ZEZ festival 2018, Širom/Lucija Kolarić

Lani mi se ZEZ – Zelena energetska zadruga javila. „Gle, mi se isto zovemo ZEZ, ajmo napravit’ nešto skupa.“ Može, genijalno! Imali su predavanje o energetici, crowdfundanju i tako. Dok god ima veze s načinom razmišljanja, ok je. Kak’ si rekla, svi pokušavaju skužit’ kako da to objasne ljudima koji nisu već u tome. Najbolje ih je dovesti da vide o čemu je riječ. Čak i kad se ustanu i odu, kad su sjedeći koncerti, to mi je isto sasvim genijalno. Da izaziva neku reakciju.

Ja bi voljela da to ljudi kod nas češće rade. Izražavaju mišljenje o nečemu dok to gledaju.

Svi su samo „pa bilo je dobro“.

Svi samo čekaju da napuste prostoriju u kojoj se nalazi osoba koja je to napravila i da onda razgovaraju. To je neko moje iskustvo s „umjetnicima“.

Zato ja zagovaram, nema onog dostojanstvenog jazz pljeskanja, ja vrištim, proizvodim zvukove. Ak’ sam sretna i ako me to usrećuje, nek znaju da su to postigli. Sad je bilo super na STiCRi orchestra, jer su ljudi, kak’ su oni dosta radili te efekte, ustima i to, kad su im pljeskali proizvodili i te zvukove nazad. Lijepa je ta komunikacija, na toj razini. Ima nade. Što se tiče budućnosti ZEZ-a, ne znam hoću li to biti ja ili netko drugi, ali baš zato želim da se formira ta ideja. Kad ljudi skuže ideju, nakon toga je lako sve ostalo.

U tome je tajna.

Kad odeš u bilo koji grad koji je kulturno impresivan. To što održava sva ta događanja je mindset u kojem su ljudi, koji su tamo, a ne to što imaju jebeno kulturno financiranje. Mislim, imaju, vrlo vjerojatno ili su imali pa sad više ne moraju, jer je samoodrživo. Ne želim sad uzet Berlin za primjer, ali ljudi koji su došli tamo su došli s nekom idejom. To posvuda eksplodirava, ta ideja iza mjesta.

To funkcionira i na mikro-razinama. Evo, primjer birtije koja se zatvara ili mijenja vlasnika. Ako se mijenja vlasnik, mijenja se i mindset i o tome može ovisiti koliko će ti prostor biti dobar.

Baš smo o tome razgovarali. Jedan moj kolega ti može o tome pričati satima. Evo, Sirup i Sound Factory. Isti prostor. Vrlo zanimljiv prostor. Kad je to bio Sirup, to je bila drukčija atmosfera, možda raznolikija mjuza. Skužili smo da se cijela elektronska scena muči, tko god pokušava nešto drugačije napraviti, da nije udaranje do podne. Problem je što ljudi više ne izlaze na programe ili DJ-a, nego izlaze na mjesta. Mjesto je to koje ih motivira da dođu, a ti trenutno nemaš takvo mjesto koje bi bilo malo alternativnije u području elektro-scene, plesanja kao takvog. Imaš Pločnik, to je ekipa iz Sirupa, ali to i dalje nije skroz klub, do 2 si… O tome pričam i jer će biti after ZEZ-a u suradnji s Illectricityjem i tražili smo mjesto za to.

Šalice su se ohladile, a Nina je pošla za nekim drugim poslom. Nekim poslom koji će možda i ostaviti zbog ZEZ-a. Ljudi poput nje čine se sklonima izabrati ono što je duhovno isplativije. Razgovor o ZEZ-u nam je ipak rekao puno o njoj samoj, ali i njoj sličnima. Ako se i u vama rodila želja za pobunom kroz gledanje i slušanje, niste sami. Napravite korak dalje u dobrom smjeru. Zalutajte na stranice Zavoda za eksperimentalni zvuk. Možda se za nekoliko mjeseci i sretnemo na popodnevnom pivu u KSET-u, na drugom izdanju ZEZ festivala.

(Visited 799 times, 7 visits today)

Komentari