Izložba Obala neba u MSU galeriji: Snaga i krhkoća čovjeka, prirode i fotografije
U Galeriji Muzeja suvremene umjetnosti 9. prosinca otvorena je izložba Obala neba čiji je autor finsko-američki fotograf Arno Rafael Minkkinen. Rođen je polovicom prošlog stoljeća, a zavidna fotografska karijera vrijedan je svjedok i nit vodilja mlađim generacijama. Njegova djela čuvaju se u više od pedeset svjetskih muzeja i galerija. On sam jedan je od najvažnijih suvremenih fotografa koji je ujedno i priznati pisac, predavač i kustos. Izložba Obala neba savršeno se uklapa u program Veleposlanstva Finske u Hrvatskoj koji se odvija povodom stote obljetnice neovisnosti Finske. Na taj način proslavlja se i uspješna i duga suradnja između zemalja.
Začudno.
Riječ je to na koju sam naišla nebrojeno puta čitajući o Minkkinenu. Ona se redovito nalazi i veže uz njega, nebitno govori li se o njegovom radu ili njemu samome. Ova nam izložba objašnjava i zašto. Kada zakoračite u Galeriju, bit ćete uvučeni u crno-bijeli svijet fotografije. Glavni motivi, priroda i čovjek. Jedno drugo dopunjuju, negiraju i potvrđuju toliko savršeno da često ne možete razaznati gdje je čiji početak, a gdje kraj. Ruka oblikuje planinu, noga slijedi zakrivljenost stijene, tijelo se uklapa i postaje dio pejzaža. Jasnoća i preciznost, velika količina svjetla te savršena tehnika jasno nam govore zašto se Minkkinena ubraja u velikane suvremene fotografije.
Snaga tijela, snaga prirode
Izložbu čini niz autoportreta, portreta i prikaza ljudskog tijela u prostoru. Ono što je drugačije je doza nemogućeg koju Minkkinen ostvaruje. Na svojim fotografijama donosi iskonsko. Suodnos čovjeka i prirode glavna mu je preokupacija i vječna inspiracija. Priroda kao Majka, kao najviša i nepobjediva sila te čovjek, malen i ništavan, a opet dovoljno ambiciozan da joj parira. Na svojim kompozicijama dovodi njihov odnos i kontrast, borbu ljudske žilavosti i silovitosti Prirode, u ravnotežu. Tijelo, puno snage, postavlja u nezamislive položaje, tijelo koje ima nadljudsku snagu, a opet je ništavno u usporedbi s nečim većim. Stoga nam fotografije djeluju smireno i lako.
Gledajući fotografije gotovo je neizbježno postaviti si pitanje: Kako?. Minkkinenove fotografije često nastaju tako da umjetnik prkosi prirodnim silama. I on je jednom prilikom izjavio: „Sila teže mora spavati.“ Njegova umjetnost dovodi ga do granica kada nerijetko riskira i vlastiti život. Međutim, kako umjetnik gotovo uvijek podređuje svoj život umjetnosti, tako i Minkkinen ima vjeru. On predaje slučaj u ruke Prirode.
Voda
Na njegovim je fotografijama moguće osjetiti snagu mišića i glasa. Moguće je čuti krik u ušima, a opet stajati pred nijemom fotografijom. I dok vam još odzvanja u ušima, primjećujete vodu. Ona je na njegovim fotografijama mokra i hladna. Oštra. Ona je zrcalo koje invocira nemoguće. Minkkinen prikazuje božansko hodanje po površini, dok je voda netaknuta, poput stakla. Ona zrcali stvarnost koja donosi ravnotežu i simetričnost.
On se s vodom stapa, iz nje izvire i u nju ponire. Kada joj remeti površinu, ona se doima nemoćno te je svedena na zrcalo koje mutno oslikava umjetnički trenutak. Kao kontrast spomenutom, fotografije prikazuju i njezino drugo lice, njezinu savršenost koja prkosi težini ljudskog tijela.
Ova je izložba posebna i po tome što su prvi put izložene fotografije na kojima kulisu čine krajolici Hrvatske. To je naglašeno već na samom početku izložbe. Ulaskom u prostor pogled će vam se svakako zaustaviti na dvije fotografije ruku koje se pružaju usporedno s otokom Lokrumom. Ruke su poput krila ptice koja lebde iznad morskog prostranstva. One su istodobno točka koja ujedinjuje izložene radove, ali i mjesto ekspanzije. Grle, ali i pružaju i nude Minkkinena našim očima. Minkkinen je iskoristio hrvatske ljepote. Dodao im je dozu svoje nadrealističke čarolije te ih preobrazio u nove kadrove koji pozivaju na ponovno otkrivanje nama sasvim poznatih mjesta.
Ljudsko tijelo moćno je, ali i krhko. Snažno je, ali i ništavno. Ono je mjesto gdje se susreću suprotnosti koje su savršeno usklađene, tako da čine idealno stanje. Tijelo je fascinacija i medij u kojemu umjetnik postiže gotovo nezamislive stari. Minkkinen na fotografijama prikazuje golo ljudsko tijelo, svodeći ga tako na najosnovnije i najranjivije stanje.
Poznati fizičar i pisac Alan Lightman, u svojoj je knjizi Saga, The Journey of Arno Rafael Minkkinen zapisao: „Te su fotografije slike svih nas.“ Minkkinen je najvećim dijelom glavni protagonist na svojim fotografijama. Ali on ne prikazuje likove, već tipove. Pa tako svodi sebe na Muškarca kojem pridodaje Ženu i Dijete, arhetipove koji zajedno s Prirodom čine ono iskonsko. Stoga fotografije, poput vode, postaju ogledalo.
Izložba je otvorena do 21. siječnja.
