“Modrobradi” (HNK Zagreb): Hibrid baleta i mjuzikla

Balet „Modrobradi“ koreografa, redatelja libretista i dramaturga Staše Zurovca praizveden je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 13. studenog. Originalnu glazbu za balet skladao je makedonski skladatelj Marjan Nećak, a naslovnu ulogu tumači Guilherme Gameiro Alves. Uz baletni ansambl zagrebačkog HNK, u predstavi igra i dramski glumac Nikša Kušelj kao Concierge.

Mnogima je poznat strašni Modrobradi iz bajke koju je zapisao Charles Perrault i objavio u zbirci Priče moje majke guske (1697), a koji se temelji na legendi iz  6. stoljeća o Komoru, bretonskom plemiću koji je nemilosrdno ubio svojih sedam žena, kao i na povijesnoj ličnosti, zloglasnom i okrutnom Gillesu de Raisu koji je počinio brojna ubojstva u svom dvorcu Tiffauges u Bretagne u 15. stoljeću. Tijekom vremena Modrobradi je postao mitski lik, svojevrsna psihološka enigma, veoma zanimljiva mnogobrojnim umjetnicima. Zašto je to tako? Upravo zato što nam je bajka dala samo prototip ubojice, upoznati smo s njegovim okrutnim činom, ali ne znamo što ga pokreće, koja je njegova unutrašnja motivacija te ne poznajemo  druge okolnosti vezane uz počinjene zločine.

Upravo je iz tog razloga lik Modrobradog na različite načine prikazivan u literaturi, kazalištu, glazbi i filmu. Njega je pokušao odgonetnuti Maurice Maeterlinck, prema čijem je libretu Paul Dukas skladao operu „Arijana i Modrobradi“, praizvedenu u Parizu 1907. godine. Potom je Béla Bartók skladao operu „Dvorac Modrobradog“ (1911) prema libretu Béle Balásza. Zanimljivo je da se prvi nijemi film o Modrobradom pojavio još 1901. u režiji Georgesa Mélièsa, a postoji niz filmova inspiriranih njegovim likom poput Edgar Ulmerovog Modrobradog (1944) i Charlie Chaplinovog Monsieur Verdoux (1947) koji se referirao na onovremenog serijskog ubojicu Henri Landroua, prozvanog u medijima Modrobradi.

Staša Zurovac se najviše inspirirao pripovijetkom Anatola Francea Modrobradi i njegovih sedam žena (1909), koji je s rijetkom mizoginijom prikazao lik Modrobradog kao naivnog i časnog supruga koji postaje žrtva pokvarenih i zlih žena. France je propitkivao pitanja i teme Perraultove priče te je napisao svojevrsnu inverziju prikazavši Modrobradog kao nesretnog i nevinog muškarca, a ne kao serijskog ubojicu. Franceova je pripovijest duhovita i odiše parodijsko-ironijskim tonom, što je i privuklo Zurovca da ovoj poznatoj temi pristupi na drugi način.

Zurovac je balet osmislio kao uokvirenu priču sa sedam svadbi i sedam sprovoda između kojih se kao slike nižu različiti događaji. Svaka od sedam Modrobradovih supruga imala je neku karakternu manu koja je i odredila njenu sudbinu. Sve su one bile različite i niti jedna ga nije voljela na onaj način o kojem je on sanjao. Jedna je bila pustolovka i željela ga je napustiti jer joj je bilo dosadno u braku, druga je bila neumjerena u piću i sama se utopila, treća je bila lijepa, no ohola te nezadovoljna svojim položajem na društvenoj ljestvici, četvrta je bila preljubnica, peta lakovjerna, šesta je bila na putu da se zaredi prije braka i bila je naprosto prekreposna, a sedma je bila podmukla i ona je njega ubila. Modrobradi je za sve to vrijeme samo čeznuo za ljubavlju.

Nadalje, Zurovac je libreto stvorio kao spoj vlastitih promišljanja i citata slavnih pisaca. Na prvi pogled ta se ideja čini zanimljivom. Gledajući balet, u knjižici predstave možete pronaći citate velikih pjesnika poput Petrarce, Wildea, Jesenjina i ostalih nesretno zaljubljenih. Problem leži u tome što ih ništa međusobno ne povezuje, već su ti citati samo nagomilani poput retoričkih figura u baroku. Tako na istoj stranici možemo pronaći početak Jesenjinovog citata čiju misao zaokružuje Oscar Wilde.

Drugo pitanje koje se postavlja jest koja je točno poruka koju je Zurovac želio prenijeti svojim libretom? Istaknuto je to da je Modrobradog želio prikazati u drugom svjetlu – ne kao zločinca, već kao romantičara. Ali da bi Modrobradi bio pozitivac, Zurovac je prikazao žene kao podmukle i zle, potkrijepivši tu ideju citatima poznatih pisaca pokušavajući je učiniti prihvatljivijom. Puno sretniji način bio bi da je Zurovac prikazao Modrobradog kao čovjeka od krvi i mesa koji ima osjećaje, da je stvorio kompleksni lik koji svoju zloću opravdava unutarnjim težnjama koje ne uspijeva ispuniti.

Balet „Modrobradi“ izvode solisti iz baletnog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta, a pripovjedača koji nas vodi kroz radnju utjelovljuje Nikša Kušelj. Njegova uloga nije sasvim jasna jer govoreći o Modrobradom kao snažnom protagonistu koji je u centru same priče, Kušelj ga u svakom trenutku zasjenjuje. Kušelj je vrlo dominantan u svojoj ulozi te je ponekad teško razlučiti tko je u stvari Modrobradi – pripovjedač Kušelj ili glavni solist Guilherme Gameiro Alves? Možda je Staša Zurovac i htio ta dva lika spojiti u jedno, odnosno možda je Kućepazitelj zapravo alter ego glavnoga junaka, no zbog mijenjanja perspektive pripovjedača iz trećega lica u prvo stvara se prividna nejasnoća.

Sljedeći problem koji se javlja jest upravo hibridnost žanra koja je na prvi pogled zanimljiva. Naime, balet „Modrobradi“ više je nalik mjuziklu. Nikša Kušelj nam ne pripovijeda radnju, već je pjeva. To je moglo biti dobro redateljsko rješenje da elementi mjuzikla nisu zauzeli više prostora od samih baletnih sekvenci te se postavlja pitanje što je zapravo redatelj želio postići. Nikša Kušelj, kao pjevač i glumac, tijekom cijele je predstave u prvome planu. Čak i kada je cijeli plesni ansambl na pozornici, Kušelj uspijeva zauzeti sav scenski prostor i zasjeniti plesače pa nam se ponekad čini da su plesači samo plesna pratnja njegovim songovima, a takav se dojam ne bi smio steći ako se radi o baletu.

Autorska glazba Marjana Nećaka vjerodostojno slijedi tekst koji stalno varira istu temu, pa je tako i glazba varijacija glavne teme, a svaka od njih novim elementima oslikava različite karaktere žena na pozornici. Percepciji Modrobradog kao baleta-spektakla svakako je pridonio Deni Šesnić, oblikovatelj svjetla koji je glazbeni ritam popratio svjetlosnim akcentima, a stvarajući ozračje blage izmaglice podsjetio nas je na rasvjetu na velikim rock-koncertima.

Bajkovita scenografija svakako je jedan od najuspješnijih elemenata ovog baleta. Miodrag Tabački scenografski se držao sadržaja, no istovremeno je omogućio redatelju da raspleše ansambl u različitim planovima i na svim nivoima. Vrlo su zanimljiva bila Kobna vrata „kabineta nesretnih princeza“ koja podsjećaju na rupu u koju je pala Alisa, a u koja ne ulaze samo Modrobradove supruge, već i čitava svita te predstavi pridaju irealnu osjetilnu razinu dekodiranja pojedinih elemenata. Kostimi Bjanke Adžić-Ursulov  pak nisu ostavili naročiti dojam. Oni su naprosto odgovarali likovima žena koje su predstavljene kao vojska klonova mladenki, no nije bila inovativna i začudna.

Što se tiče same baletne izvedbe, treba istaknuti sjajnu tehniku solista koji uživaju u izvedbi ostvarujući svakim pokretom redateljeve zamisli. Posebno su zanimljive „masovne scene“ u kojima sudjeluje cijeli ansambl poput svadbenog ručka, zatim prizora u kojem se žene poigravaju protagonistovim osjećajima doslovce ga dodajući jedna drugoj te prikazi vjenčanja i sprovoda koji su uvijek gotovo identični, tek uz male varijacije koje se polako gradiraju. Ansambl uvježbano i dosljedno izvodi paralelne scene imitacija.

“Modrobradi” je kao balet drugačiji i pomaknut na više razina. Neke scene su tako sjajno realizirane da nas ostavljaju bez daha, a u nekima se naziru dramaturške nejasnoće. Svakako treba istaknuti to da je Staša Zurovac ovaj balet zamislio kao spektakl koji će zabaviti i oduševiti publiku, a u tome je i uspio. Osim toga, balet “Modrobradi” donio je svježinu u klasični baletni repertoar Hrvatskog narodnog kazališta.