Istaknuto
20.06.2019.

Vrijeme čitanja: 3 minute Grohl je zaurlao i vrijeme je stalo. Na tronu rock'n'rolla može stajati samo jedan bend. To su, do daljnjega, Foo Fighters.

19.06.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Nova glazba ovog tjedna nudi izbor domaćih i regionalnih noviteta za koje možete glasati te nekoliko stranih preporuka za slušanje.

Intervju

Karlo Mrkša & Marko Petrić (‘Za Ona Dobra Stara Vremena’): “Cijeli ovaj film bio je jedna velika škola”

29.01.2019. David GašoFoto: facebook.com/zodsv
Vrijeme čitanja: 12 minute

Za Ona Dobra Stara Vremena film je redatelja Eduarda Galića koji je svoju premijeru imao prošle godine na 65. Pula Film Festivalu, a od četvrtka 31. siječnja možete ga pogledati i u vašem najbližem kinu. Film se bavi temama mladosti i životnog raskrižja, a pričom postavljenom u ne-tako-davnoj, ali dovoljno dalekoj 2002. pažljivo ostavlja i suvremen komentar na hrvatsko društvo i njegovu sadašnjost – pogotovo njegove mlade.

Imao sam priliku razgovarati s dva glumca koji su svoje prve velike filmske uloge dobili upravo na ovom projektu. Marko Petrić Karlo Mrkša tumače motivacije i postupke svojih likova, Hrvoja Borne, razgovaraju o prevladavajućim temama filma, suradnicima, izazovima i užitcima rada na svojem prvom dugometražnom iskustvu.

David: Najbitnije stvari koje čitatelj Zihera mora znati o vama?

Karlo: Ja sam Karlo Mrkša, dolazim iz Karlovca, završio sam ADU, trenutno sam u HNK Varaždin i poznajem Marka već nekoliko godina, iznimno mi je drag kolega – jako dobar partner – odlično.

David: Kad te netko pita koje su najbitnije stvari koje moraju znati o tebi, jedna je od njih da poznaješ Marka?

Karlo: Da – ne. (smijeh) Sviram i nekoliko instrumenata –

Marko: To je dosta bitno za znati – daj nešto odsviraj, neki ritam da se čuje –

Karlo: (udara priborom o stol)

Marko: Mene to jako veseli, ja sam na snimanju tjerao Karla da bubnja na svemu – nema mjesta na kojem nije bubnjao, od svog vlastitog trbuha, čela, tuđeg čela – sad ja nešto o sebi?

D: Ako želiš… (smijeh)

M: Mene je put vodio od Zagreba do Splita pa ponovno do Zagreba. Karlo mi je jako drag kolega, s obzirom da smo tumačili uloge najboljih prijatelja, a sad ćemo u novom filmu opet biti prijatelji ako sve prođe u redu, što je isto zanimljivo. Završio sam akademiju u Splitu, kratko sam radio u angažmanu HNK Split, a zatim sam se prebacio u Zagreb i zaposlio u Gavelli – između ostalog crtam –

K: – jako dobro, ako smijem dodati – i na setu je radio skečeve –

M: Manje-više neuspjele…

K: Nije istina – jako su dobri, pogotovo Markov skeč! [asistent režije] Ako nađeš, pošalji mi to.

Foto: facebook.com/zodsv

Volite li davati intervjue? Iskustva do sada?

M: Pa najčešća iskustva s ljudima koji prvi put rade intervju znaju biti jako zanimljiva jer se tako lijepo potrude (smijeh) – najgora su iskustva koja sam osobno imao bila ona kad netko radi s određenim predumišljajem kakav on intervju želi dobiti, neovisno o tome što ja govorim, pokušavaju izvući neke pikanterije, i staviti pompozne naslove, a nerijetko se neke rečenice vade iz konteksta. Kad nekog doista zanima čime se ja bavim, a ne detalji mog privatnog života – to je super, onda možemo razgovarati do preksutra. Svjestan sam da dobre intervjue ne prodaju normalni razgovori već se nečim razgovor mora učiniti zanimljiv – u svemu je potreban ukus, barem ja tako mislim.

U svakom te intervjuu gotovo pitaju ista pitanja – i svaki put ta ista slika bez majice –

M: Nakon toga se osjećam blesavo – shvaćam zašto to novinari rade i znam da netko mora napraviti i takvu vrstu promocije, ali na taj način sadržaj onoga što govorim pada u potpuno drugi plan.

D: A Karlo, koliko ti imaš slika bez majice?

K: Na žalost moju sliku bez majice ne želi nitko vidjet – (smijeh)

M: Kakve su ovo p***arije – (smijeh) laže –

K: Mene stavljaju samo kao gologuzog narkomana u filmovima – šalim se – ali da, u filmovima najčešće pokazujemo peti ekstremitet. Moja najčešća pitanja u intervjuima su, primjerice, kakve cure voliš i slične gluposti…

M: Ne volim ni kad me pitaju „smatraš li se seksi osobom – kako ti je biti seksi osoba…“

K: Ne smatram se seksi osobom, ali jako dobro j***m.

D: Cenzura.

K: Ispričavam se – jako dobro vodim ljubav, seksam se, činim snošaj, fornificiram, općim. (smijeh)

Foto: facebook.com/zodsv

D: Imajući ovakvu platformu – postoji li nešto što ste oduvijek htjeli reći, a nikad vas ne pitaju? Nešto o svojem postupku rada?

M: Puno mi je lakše govoriti o kazalištu – kad se intervjui događaju nakon samog procesa kad ti je još sve svježe – mi smo ovaj film snimali 2016. godine – tako da zapravo, ako ti nemaš neka pitanja, taj mi je folder već daleko u povijesti.

D: Je li ovo prvi film na kojem ste radili zajedno, prije njega nemate zajedničkog iskustva?

K: Upoznali smo se na setu – ovo je prvi put da radimo zajedno.

D: Prvi dojmovi? Kako ste onda upali na ZODSV?

K: Ja sam upao odlično. Dvoje-troje glavnih glumaca je odbilo ulogu prije nego što su došli do mene i zahvalan sam im – (smijeh) – dobio sam glavnu ulogu u filmu što ne znam kad bih inače dobio, tako da predlažem kolegama da što češće odbijaju uloge. (smijeh)

M: Inače neobična stvar – danas se jako malo održavaju audicije. Bio sam na možda dvije-tri audicije za film, ali ljudi ni ne znaju da se održavaju – redatelj najčešće već ima viziju za glavne uloge. Ovaj je film bio vrlo specifičan po širokoj audiciji –

K: Na audiciji je sigurno bilo nekih 80-90 ljudi.

M: Puno se ljudi uplašilo zbog nekih delikatnih scena i bojali su se na koji način to izvesti.

K: Ili se nisu usudili pokazati svoje tijelo – bilo je i toga.

M: Ovaj je film obojici bio velika prilika imati ovako velike uloge – obojici je ovo prva velika uloga na filmu.

Foto: facebook.com/zodsv

D: Dakle, ovo je svojevrsna prekretnica u karijeri? Na koji način to utječe na vašu budućnost?

K: Nikako (smijeh) – tek dolazi u kina – vidjet ćemo. Ne mora uopće, a može utjecati jako. Moje viđenje je da ne vidim da tu ima pravila. Naša scena je mala i mislim da tvoj nastup na jednom filmu ne utječe na idući – ne znam koliko to kod nas utječe…

M: Naše je tržište malo – ovaj će film biti prikazan u Cinestaru i Cineplexxu – ne znam kakav će biti odaziv – volio bih da bude što više ljudi. Problem kod nas je –

K: – što ljudi nemaju kulturu gledanja domaćih filmova.

M: Tako je.

D: Zbog čega mislite da je tako – predrasude ili nešto drugo?

K: Ne želim zvučati krivo, ali jaki dug period smo živjeli u sjeni fantastičnih i uspješnih srpskih i ostalih stranih filmova i to se nije moglo nadmašiti godinama – Hrvatska je imala jedan do dva filma u godini, a sada kad je došao nekakav period kad je hrvatska uspjela doseći nekakvu višu razinu filmografije, a ljudi još uvijek misle da hrvatski film nije dobar – da se ne treba gledati.

M: Uzmimo za primjer Osmog Povjerenika – to su filmovi koji bi trebali povratiti vjeru publike u hrvatski film – mislim – jako je teško napraviti dobar film.

K: Zvizdan – osvojio nagradu u Cannesu – ljudi su na Pula Film Festivalu odlazili s filma.

M: Mislim da je problem što se ovdje uvijek shvaćamo preozbiljno, naši filmovi se gotovo uvijek bave temama koje su vrlo ozbiljne. Što nije nužno loša stvar. Zapravo, mislim da bi ozbiljne teme trebalo obrađivati na neozbiljan način –

K: Ja to gledam kao presliku odnosno zrcaljenje društva – ozbiljnog društva.

M: Sve počinje od nas – sami sebe shvaćamo preozbiljno – svi bismo htjeli imati jednu ozbiljnu temu i baviti se njom, ući u njenu suštinu i dubinu – u situaciji smo kakvoj jesmo i radimo što radimo, trudimo se biti bolji nego što jesmo i to je potpuno legitimno – treba težiti ka boljem, ali ne glumiti nešto što nisi.

Foto: facebook.com/zodsv

D: Da – nastaje pitanje jesu li nama sada takvi filmovi potrebni – gdje se tu nalazi ZODSV?

K: Svugdje, sa svim svojim temama. Ljudi završavaju fakultete i ne mogu naći posao – ništa nije bilo puno drukčije od 2002./2003. i sada. Ljudi s visokim obrazovanjem ostavši bez drugog izbora odlaze van.

M: Sve je prividno kako bi trebalo biti, ali imaš situaciju gdje iz države za koju su se ljudi borili, 230,000 ljudi dobrovoljno ide van i ne misli se vraćati. Dečki se od 24 godine [kao i u filmu] na kraju fakulteta pitaju što će kasnije u životu – imam li ja kasnije šansu zaposliti se i imam li ja perspektivu ovdje – svi smo kao klinci imali ideju joj jednog ću dana odrasti i imat ću brdo love i radit ću to i to – ovo je realnost gdje se cijeli život odričeš nečeg – neću ići van jer moram učiti kako bih upisao dobar fakultet i imao dobar posao. Situacija ista kao kod Hrvoja [mog lika] koji je sve napravio kako treba, a na kraju se ipak dobrovoljno odselio.

K: Imam priču iz privatnog života kad sam pitao – mama daj mi neki savjet, ja sam stvarno sad izgubljen, što s poslom, kako se razgovara, kako se to radi – gdje sada – rekla mi je: “Mi smo došli iz jednog drugog vremena i ja tebi danas ne znam dati savjet za ono što se sad događa. Ja ne znam koji je dobar put i koji je dobar savjet koji ti mogu dati da tebi bude dobro.”

M: Kad slijediš instiknt, smatram da ne možeš pogriješiti. Sve ono što sam morao odlučiti makar se protivilo razumu – na kraju je bilo pozitivno.

D: Jesi li u tom smislu sličniji svom liku – Hrvoju?

M: Da na neki način jer ipak imamo neke osobine koje su nam zajedničke, no ja sam primjerice završio fakultet i zaposlio se, ali sve su moje odluke išle iznutra – ja sam kao klinac išao u tehničku srednju školu, u cijeloj mojoj obitelji nije bilo umjetnika, nitko mi nije mogao dati savjet. Ja sam shvatio da je gluma ono što želim raditi, radio sam to i put mi se otvorio – maksimalno sam se informirao i upijao sve sto sam mogao da me odvede u tom smjeru. Hrvoje nije slijedio instinkt.

D: Po čemu se, Karlo, ti i Borna razlikujete?

K: Razlikujemo se po svemu – odvažnom buntovništvu kojeg ja nemam toliko – slični smo jer smo obojica zaj***nti. Nikad nisam bio toliki ženskaroš, jest da sam bio divlji adolescent, ali sam uvijek težio da dosegnem nekakvu zrelost, nisam imao taj stav „sve je uzalud“. On ima tu misao – u tom se razlikujemo. Ja nikad ne bih dobrovoljno otišao.

Foto: facebook.com/zodsv

D: Borna je i u odnosu na Hrvoja puno drukčiji – po čemu?

K: Ja mislim da je Borna svjestan svoje situacije, onog što se oko njega događa – on je svjestan da bilo što što napravi sa svojom budućnosti ili školovanjem – da to neće ništa promijeniti jer se nalazi u društvu koje se borilo za nešto da se na kraju nebi pomaknulo. Ako nisi u nekoj partiji ne možeš ništa, nepotizam predvladava – bla, bla – on je pomiren s tim. Govori da je ovdje sve dozvoljeno i događa se onako kako se može događati – njegovo pravilo u životu je da nema pravila.

M: Ali Borna je zaista nedogovoran prema drugim ljudima, dok Hrvoje osjeća odgovornost – to je suštinska razlika.

K: Da. Hrvoje se trudi promijeniti društvo, dok Borna ne posjeduje tu odgovornost. Nema velike razlike zapravo između onog što se događa danas i onog što se događa na filmu.

D: Postoji scena između vas dvojice – ključna scena kad Hrvoje uhvati Bornu sa svojom djevojkom?

K: Borna želi osloboditi Hrvoja od zavaravanja da je sve savršeno – i time je htio dokazati da je sve u što je on vjerovao nestvarno, htio je dokazati da ta cura nije vrijedna toga – on želi reći: “gle stari, ja znam da se ti boriš za dobro sutra, ali pogledaj nju – ona je samo jedna od mnogih koje vidiš ovdje – odi u Ameriku ovdje ništa ne valja – oslobodi se i odi.”

D: Biste li vi otišli?

M: Volim tu stranu identiteta koju dobiješ, a ne biraš – osjećati pripadnost, volim ući u javni prijevoz i čuti materinji jezik, to je lijepo, ali da me se pozove van raditi na neki projekt, bi li otišao? Da, bi.

K: Ja ne bih nikad tražio otići, ali da me se pozove, da, također.

Foto: facebook.com/zodsv

D: Je li poruka ovog filma mladima da ostanu?

K: U filmu je sve prikazano onako kako je – ili se bori ili odi.

M: Možda je bolje pitati – ne kakve odgovore daje, već kakva pitanja postavlja. Ovaj film bi trebao postaviti pitanje kako je moguće da se pravite slijepi – ja bih volio kad bismo kroz umjetnost mogli utjecati, ako ništa drugo, na osvještavanje stvari, situacije u državi, odlaska mladih i tako dalje. Volio bih kada bi se stvari mogle popraviti – volio bih s umjetnosti, s filmom, ovim filmom, potaknuti da ljudi više misle svojom glavom – mora ih se naučiti da ne konzumiraju informacije zdravo za gotovo, zapravo bih volio da osoba pogleda film i krene razmišljati.

D: Naslov filma – Za Ona Dobra Stara Vremena – pozdrav, nazdravljanje – čemu nazdravljamo?

M: Meni je naslov vrlo zanimljiv –

D: Mislim – 2002.  je zanimljiva godina za uzeti kao vrijeme radnje filma – ja sam tada imao dvije godine, a vi 12-15 – što je tako posebno u tom periodu?

M: To su neke godine – ja sam imao 14-15, tad smo nekako počeli upoznavati svijet – prvi srednje – tad su bili rukometaši, ona utakmica koja se pojavljuje na filmu je bila Hrvatska-Italija – kad je Hrvatska okrenula rezultat 1:0. Bili smo na raftingu tada – sjećam se kao klinac, bio sam osmi razred.

K: Ja sam iz Karlovca – tad je to meni bila ona spika – brije kvart protiv kvarta – ti si bio manji pa starijima donosiš vodu –

D: To je bilo i kad sam i ja bio mali (smijeh)

M: Mislim da to nije generacijski –

K: Pa svejedno – danas djeca to više ne rade, ekipa se znala nalaziti, mlatiti, bilo je hrpu praznih auta, kauča – Karlovac je bio jako čudan u tom periodu, kao jedna jako mala favela, izgledao je smiješno, obnavljale su se ceste od bombradiranja, ja se početka 2000. sjećam kao – ma meni je to bilo zakon.

M: To je bila nova era – mislili smo sve će se promijeniti – dolazi 00. (Smijeh)

D: Je li vam neka scena prilikom snimanja bila posebno izazovna, nova iskustva?

K: Meni je bilo izazovno napraviti scenu s kolegicom Elizabetom Brodić – stvoriti seks koji je intiman, dočarati par kojem je stalo ne samo do čina seksa – ipak je ona ta koja ga je razumjela i koja je na neki način poručila Borni da mora shvatiti stvarnost situacije u kojoj se nalazi.

M: Cijeli film je bio izazov s obzirom da nikad prije nisam radio tako velik luk – u filmu nikad ne snimaš linearno – kazalište [s kojim imam više iskustva] nije tako – proces snimanja nije bio linearan – to mi je bio izazov za glumu. Meni je to osobno bio prvi put.

za ona dobra stara vremena

Foto: facebook.com/zodsv

D: Najzanimljivije iskustvo sa snimanja?

K: Kad je Marko mlatio pimpekom dok sam ja bio na podu (smijeh) – ne znam čime sam bio oduševljeniji, njegovom golotinjom ili izrazom profesora ispred njega –

D: To je zanimljiva scena.

M: Krenuli smo snimati i bilo je relativno toplo – prvu večer imamo noćno snimanje, razgovor pred trafikom. Zahladilo je na -4°C i mi smo na toj temperaturi snimali cijelu noć – ne znam vidi li se u filmu, ali zapravo su nam ispod tanke kožne jakne stavili još sto slojeva odjeće samo da bi nas grijalo. Bilo je užasno hladno. Uvijek se to dogodi pa tako i ovdje, kad je scena pisana za ljeto, snima se po zimi – kad je pisana za zimu, snima se po ljeti i vječito taj Murphyjev zakon. Nevjerojatno je kako se to ne kuži na filmu. Oni sad tu stoje pričaju i nitko ne uzima u obzir da trenutno ne osjetim prste na ruci, a ni nogama – znaš što je još bilo super?

K: – snimati s Edom. [redatelj filma] Kad smo snimali scenu rastanka na aerodromu i kako je bilo jako bučno, Edo je sa svojih 80 i nešto godina trčao s jedne strane na drugu da nam da uputu i onda se vrati natrag iza kamere – mislim svaka čast.

M: Čovjek ima 80 godina, a uopće nemaš dojam da je to osoba u devetom desetljeću svog života…

K: Jedan od najboljih savjeta i najljepših uputa koje sam ikad dobio bilo je od Ede – Edo nesiguran sam, ne znam što bih, je li ovo okej, kako da radim i on samo dođe i kaže: “stari, samo drži lika i sve će biti u redu.” I meni je to bilo okej – to je to. Kao da sam dobio od njega – imaš pravo raditi što god osjećaš, što si zamislio, što misliš da trebaš i što tvoj lik treba raditi. Imaš slobodu.

M: Na ovom filmu sam naučio da ako imaš scenu s pušenjem izbjegni to (smijeh) – i svaka se scena snima nekoliko sati – i ti si nehajno misliš – joj super bi bilo da pušim u ovoj sceni pa skužiš da u prosjeku spališ kutiju cigara u dva sata, a nisi pušač.

K: Ja u svakoj sceni imam cigaretu – sve ti je jasno.

D: Osim s Eduardom – na filmu ste imali priliku raditi s mnogim drugim filmskim i glumačkim legendama, međuostalom Ivom Gregurevićem? Marko – čini mi se da si ti imao najviše scena s njim?

M: Užasno mi je krivo zbog Ive – jer je meni osobno bio jedan od najvećih glumaca s ovih prostora – raditi s takvim nekakvim glumcem jako puno naučiš. Ta vrsta mirnoće, vrsta glumačke nonšalancije, a kad sam čuo da je preminuo to me je jako rastužilo. Gledam fotke s njim koje smo dobili sa seta i razmišljam koliko je šteta što više nije s nama. Stajati u sceni s tako jednim velikim glumcem je velika škola – cijeli ovaj film je bio jedna velika škola.

(Visited 575 times, 3 visits today)

Komentari