Najbolje predstave u sezoni 2016./17.

Nakon nekoliko mlačnih godina koje nam nisu ostavile puno toga vrijednoga za sjećanje, kazališna sezona 2016./17. zasjala je s predstavama o kojima će se još dugo pričati. Što je najvažnije, njihovu kvalitetu prepoznala je i publika jer se radi o naslovima koji su mjesecima unaprijed bili rasprodani i za koje se redovito tražila (ili se još uvijek traži) karta viška. Pozitivan je to znak koji nam govori da hrvatska kazališna publika zahtijeva određenu razinu kvalitete produkcije i da postoji značajan broj gledatelja koji od kazališne umjetnosti traži više od pu(č)ke zabave – i koji su jedva dočekali nekoliko suvislih predstava zbog kojih se isplati otići u kazalište.

Među pet odabranih naslova nalaze se i praizvedba dramskog teksta, autorski projekt te adaptacije romana (suvremenog i klasika), no zajednička im je odlika izvrsna režija, bez obzira na to je li naglasak predstave na tekstu i glumačkoj izvedbi ili je pak riječ o komadima u koje su odlično uklopljene glazbene sekvence i izražajni motivi poput lutkarstva. Stoga valja istaknuti tih petero redatelj(ic)a, abecednim redom: Saša Božić, Lea Anastazija Fleger, Janusz Kica, Dora Ruždjak Podolski i Anica Tomić. Također valja istaknuti i Teatar &TD kao kazalište s daleko najuzbudljivijom i najzanimljivijom sezonom iz koje ćemo, osim “Magic Evening”, pamtiti i autorske projekte “Teror tolerancije” Mirana Kurspahić i “Jedan mrtav čovjek” Aleksandra Švabića.

5. “Bog masakra” (HNK u Varaždinu)

“Bog masakra” je zapravo diplomski ispit redateljice Lee Anastazije Fleger iz kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Zahvaljujući profesoru Ozrenu Prohiću, Fleger je dobila priliku svoj ispit postaviti kao repertoarni naslov varaždinskog kazališta – koje je od toga najviše profitiralo. Već sa samom premijerom bilo je jasno da je riječ o najboljoj predstavi HNK u Varaždinu unatrag nekoliko godina. Tada sam napisao da bi se predstava vrlo brzo izdvojila i na zagrebačkoj sceni, a taj argument stoji i na kraju sezone.

“Bog masakra” Yasmine Reze drama je o dva bračna para čiji poluformalni susret, zbog tučnjave njihovih sinova, završava kao burna svađa u kojoj se ne biraju strane.  Iza naoko običnog susreta zabrinutih roditelja krije se ozbiljna rasprava o muško-ženskim odnosima, odgoju djece, moralu, pa čak i religioznim, filozofskim te ideološkim temama.  Redateljica je sigurnom rukom vodila glumce i omogućila im puno prostora za nadahnute izvedbe.

Zbog precizne se režije Rezin ionako jasno napisani tekst s lakoćom raspliće i s uzbuđenjem prati. Redateljica potpisuje i scenografiju, glazbe gotovo da nema, rasvjeta je cijelu predstavu nepromijenjena, no kada imate ovako provjereno dobar tekst i ovako uvjerljive glumačke izvedbe (Robert Plemić, Marinko Prga,Irena Tereza Prpić, Sunčana Zelenika Konjević), onda nema potrebe za ikakvim drugim zahvatima. Nadam se da ćemo iduće sezone gledati više predstava u režiji mlade Lee Anastazije Fleger.

4. “Magic Evening” (Teatar &TD)

Autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić na jedan način sličan je “Bogu masakra”. I tu je riječ o komornoj drami koja prati dva bračna para, no dok se Yasmina Reza bavi međusobnim odnosima svojih likova, Tomić i Kovačić otvorile se unutarnji svijet svojih junaka. To su učinile uz pomoć klišeja (pisac u krizi, rastavljena sredovječna žena koja se zabavlja s mlađim dečkom, kojem je pak jedini interes teretana) koji su temelj urnebesne satire srednjeg sloja i njegovih strahova, neostvarenih snova te potisnutih frustracija.

Namjerno sam kod “Boga masakra” spomenuo rasvjetu koja je sat i pol nepromijenjena, što nije nikakav nedostatak, da se ne bi krivo protumačilo. U “Magic Evening” je igra sa svjetlom, uz kucanje po vratima, lajtmotiv predstave koji određuje njezin odličan i odmjeren ritam. Odlično su zamišljena i realizirana zamračenja scene između pojedinih prizora, što je jednostavno, no veoma efektno rješenje koje kroz predstavu neprestano nailazi na nove varijacije. Odlika je izvrsnih redatelja da znaju odabrati primjerenu glazbenu podlogu pojedinom prizoru, a u “Magic Evening” to funkcionira iznimno uzbudljivo.

Naravno, tu su i odlične glumačke izvedbe veoma nadahnutih i uigranih Marka Makovičića, Nataše Kopeč, Marka Petrića i Ivane Krizmanić. Najzanimljivije kod predstave Anice Tomić i Jelene Kovačić je to što na prvu ne ostavlja dublji dojam od duhovite satire, no u njoj se ipak skriva odličan portret društvenog sloja u kojem bi se gledatelji, u nekim trenucima, mogli i neugodno prepoznati.

3. “Gospođa Bovary” (Gavella)

Gavellina “Gospođa Bovary” zasigurno je obilježila jesenski dio sezone. Nije riječ o klasičnoj dramatizaciji niti konvencionalnoj inscenaciji književnog klasika, već su dramatičarka Ivana Sajko i redatelj Saša Božić Emmu Bovary smjestili u svijet ekonomske krize, cvjetnih printeva i suvremene pop glazbe. Sajko je za potrebe predstave napisala novi dramski tekst, ali u svom prepoznatljivom rukopisu, kao dramski esej epizodne i nelinearne strukture koji je Božiću omogućio dinamičnu režiju s puno glazbe i scenskog pokreta.

Najzanimljivije je svakako to što je glavna uloga pripala Jeleni Miholjević, čime se naglasilo ono što se često krivo shvaća – Emma Bovary nije fatalna žena i izvanserijska ljepotica koja vodi uzbudljivi život, već sredovječna žena koja je bespovratno nezadovoljna svojom svakodnevicom. Dok ona pokušava pronaći sreću i ljubav o kojoj mašta, muškarci oko nje je iskorištavaju, od njenih ljubavnika do lihvara Lheureuxa, što predstavi daje i kritično stajalište naspram patrijarhalnih i šovinističkih društvenih odnosa, a naslovni lik postaje simbol izgubljenog doba romantičnih ideala.

Karakteristično za Sašu Božića, predstava obiluje pomno izabranom glazbom pa se tako Emma Bovary prvi puta na pozornici pojavljuje pjevajući sporu, ogoljenu verziju pjesme I Wanna Dance With  Somebody koja u potpunosti odgovara liku i onome za čime ona čezne. Time želim istaknuti da iako nije riječ o klasičnoj adaptaciji, predstava nije izgubila srž Flaubertovog književnog predloška. Kada bi se adaptacije češće ovako promišljeno radile, hrvatska kazališna scena bila bi nekoliko puta uzbudljivija i zanimljivija.

2. “Črna mati zemla” (ZKM)

Najiščekivaniji ovosezonski naslov bez sumnje je bio “Črna mati zemla” Zagrebačkog kazališta mladih. Iako su neki fanovi knjige ostali razočarani, u prvom redu valja imati na umu da je “Črna mati zemla” kao predstava zaista izvrsna, a tek onda uspoređivati knjigu i predstavu. Iz tako kompleksnog romana autor dramatizacije Tomislav Zajec uspio je izvući ključne motive koje je redateljica Dora Ruždjak Podolski na pozornici maštovito oživjela u fantastičnom portretu međimurskog kraja. Pritom se poslužila lutkarstvom, brojnim rekvizitima, glazbom (nezaobilazna međimurska popevka), paralelnom radnjom u više planova i drugim kazališnim mehanizmima pomoću kojih je kreirala nadrealne scenske slike iz svijeta Kristiana Novaka.

Okosnica radnje djetinjstvo je glavnog junaka, pisca Matije Dolenčeca, koji je u neimenovanom međimurskom selu, svojevrsnom kraju svijeta u kojem se isprepliću zbilja i mašta, svjedočio i sam činio traumatizirajuće stvari. Pritom su posebno značajni i izvrsno zamišljeni te doneseni likovi demona, glasova iz Matijine glave koji upravljaju njegovim ponašanjem (briljantni Pjer Meničanin i Milica Manojlović), kao i lik dječaka Franca, žrtve pedofilije (sjajni Dado Ćosić).

Roman Kristiana Novaka potresan je zbog tema samoubojstva, društvene paranoje, pedofilije i psiholoških te poremećaja u ponašanja (pogotovo jer se događaju šestogodišnjem djetetu), a predstava uspijeva gledatelju prenijeti emocije te “natjerati” ga da zaboravi da je riječ o fikciji i da suosjeća bol koju ti likovi proživljavaju. Redateljica Ruždjak Podolski izvrsno nas vodi kroz kompleksnu strukturu ovog uprizorenja. Vješto balansira između velikog broja likova, različitih narativnih pravaca i više vremenskih planova, tako da je radnja jasna i gledateljima koji roman nisu čitali, dok u velikom glumačkom ansamblu nema slabe karike.

1. “Ljudi od voska” (HNK u Zagrebu)

“Ljudi od voska” je bez imalo dvojbe najbolja ovosezonska predstava o kojoj će se još dugo pričati. “Ljudi od voska” genijalni su zato što je dramatičar Mate Matišić imao dovoljno hrabrosti i ludosti da za središnju nacionalnu kazališnu kuću napiše tekst inspiriran samim sobom. Točnije, da u središte radnje dramskog triptiha smjesti svoj alter ego, pisca Viktora, u čiji je život upleo podatke koje je preuzeo iz svoje biografije, od nezaobilaznih Ričica do “one drame o pederima”. U tom je pogledu najzanimljiviji treći dio triptiha, Ispod perike, briljantna metadrama o igri mačke i miša između pisca i psihologinje, u kojoj on piše dramu o njoj, a to je drama koju mi upravo gledamo. Matišić je vješto iskoristio činjenice iz svog života kako bi kreirao priču kojoj te činjenice daju nevjerojatno snažan dojam stvarnosti.

No nije to sve što “Ljudi od voska” nude. Tema drame zapravo nije život jednog pisca, već očinstvo. Matišić je napisao dramske tekstove o ocu koji se suočava s djetetom za koje nije znao da postoji i s djetetom koje nije njegovo, no uskoro će postati njegovo. Između tih smjestila se priča iz Ričica, tipična za Matišića, o djeci i mladima koji gube živote u sredini koja im ne nudi perspektivu. Na svoj karakterističan tragikomičan način Matišić još jednom pogađa u probleme suvremenog hrvatskog društva, baš kada su iseljavanje mladih i natalitet goruća društveno-politička pitanja.

Još zanimljivosti cijeloj predstave daje činjenica da Matišić iz glavnog junaka nije napravio heroja i pozitivca, već neprestano preispituje njegovu sliku u očima gledatelja, čime je svjesno samoga sebe izložio potencijalnim kritikama. No Matišić je lik namjerno učinio takvim kako bi gledatelja na više razina potaknuo na razmišljanje i interpretaciju.

Redatelj Janusz Kica točno je znao što treba učiniti s ovakvim tekstom – pustio ga je da progovara kroz glumce, posve prirodnim ritmom, a to se najbolje očituje u činjenici da skoro tri i pol sata duga predstava neprimjetno brzo prođe. Imate osjećaj da ste puno kraće sjedili u gledalištu no što to zaista jeste, što je rezultat Kicine sigurne režije i odličnog rada s glumcima. Kao glavni lik odličan je Goran Grgić, a treba istaknuti i Anu Begić u ulozi Viktorove supruge Ane, njegove suprotnosti koja zrači majčinskom toplinom, dok su u sporednim ulogama izvrsni i Ksenija Marinković, Luka Dragić, Siniša Popović, Bojan Navojec i Alma Prica.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.