novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Najbolje što je književna redakcija pročitala 2016.

Foto: pixabay.com
Vrijeme čitanja: 9 minute

U posljednjem tjednu 2016. godine koja je puno toga dala, ali još više toga i oduzela, redakcija koja cijelu godinu čita za vas i donosi vam preporuke i recenzije, odabrala je najbolje što je pročitala ove godine. Neke od knjiga su izašle davno, neke su nove, nešto je filozofija, nešto beletristika, i ovo je vjerojatno najveći mash-up knjiga koji ćete vidjeti na jednome mjestu, ali upravo smo se tim knjigama oduševili ove godine. Nismo Dželo Hadžiselimović, ali smo odabrali sljedeće knjige.

Odabrala Tanja Brajković

Jedna od najzanimljivijih knjiga od onih koje sam pročitala ove godine nije bio roman niti zbirka priča nego zbirka humorističnih eseja popraćenih filozofskom misli Williama Irwina pod nazivom Seinfeld i filozofija – Knjiga o svemu i ničemu.

Prepuna je zanimljivosti jer karaktere serije Seinfeld koju smo gotovo svi jedno vrijeme obožavali pratiti obrađuje u tančine i otkriva nam ih iz neke druge dimenzije koju ne možemo pročitati niti zaključiti iz samog serijala, a uz to sve to čini na humorističan način. Zanimljivo je neke poznate scene Seinfelda, osobito one između Jerryja i Elaine sagledati iz tog filozofskog kuta.

Odabrala Nika Ilić

Najbolja knjiga koju sam pročitala u ovoj godini svakako je Podmornica autora Joea Dunthornea. Ova knjiga nije novitet pa sam još sretnija zbog toga što me uspjela pronaći u moru novijih knjiga. Knjiga prati petnaestogodišnjeg Olivera Tatea koji je iznimno svjestan dinamike u odnosu svojih roditelja te očekivanja usmjerenih prema prosječnom tinejdžeru poput njega. Oliver je u svojim pokušajima da spasi brak svojih roditelja ili pak izgubi nevinost poprilično bizaran, ali i komičan lik. Knjiga je napisana iz Oliverove perspektive koji je kao većina adolescenata podosta opsjednut samim sobom, a ono što je jako zanimljivo su oscilacije u Oliverovom karakteru koji nam se jedno poglavlje čini kao zabavan romantičar kojeg je jako lako voljeti, a već drugo o njemu ćemo misliti kao o pomalo jezivom čudaku. Zbog toga knjiga se doima kao jako autentičan portret nekoga tko odrasta i pokušava pronaći svoj identitet.

On stvari proživljava na dubljoj razini nego ostali, prepričava ih na jako ciničan te precizan način i usprkos svom humoru u knjizi teško je ne osjetiti i hladnoću kojom obiluje. Dugo nakon Salingerova Lovca u žitu ova knjiga ponovno na mnogo vedriji način oživljava tinejdžersku anksioznost.

Odabrala Tijana Živko

Roman prati život Williama Bellmana od njegove desete godine života do njegove smrti, odnosno od trenutka kada je, nedugo nakon svoga desetog rođendana, zajedno sa četvoricom prijatelja napravio super praćku te, podlegavši izazovu, odlučio pokušati pogoditi pticu – gačca. Gačci su velike, crne ptice iz porodice gavrana. Taj naizgled bezazlen događaj obilježit će Williamov život zauvijek. Godinama kasnije, uspješan poslovni čovjek, vlasnik obližnje predionice i sretno oženjen otac četvero djece, William je, kao i svi oko njega, uvjeren da ima sve. No, preko noći se situacija mijenja te William biva prisiljen sklopiti dogovor s tajanstvenom osobom u crnom koju je često viđao na sprovodima. I tako je rođen Bellman&Black – grandiozno poslovno carstvo u Londonu koje će Williama baciti u niz neobičnih i čudesnih zbivanja te uvesti u vezu s gospodinom Blackom koja će mu obilježiti život do samog njegova kraja.

Bellman&Black mistična je i čarobna priča Diane Setterfield s elementima fantazije, ali s vrlo ugodnom pripovjedačkom notom. Kroz knjigu se isprepliću mnoga pitanja – na koji način događaj iz djetinjstva može obilježiti nečiji cijeli život, koju ulogu ima gačac u cijeloj priči te zašto je William u stalnoj potrazi za gospodinom Blackom.

Foto: facebook.com/seinfeld and philosophy
Odabrala Tena Trstenjak

Roman Johna Williamsa napisan je 1965., no tek je početkom 21. stoljeća zadobio zasluženu pažnju javnosti. Naizgled nezanimljiva tema – život prosječnog sveučilišnog profesora okovan nesretnim brakom i fatalnom ljubavlju sa ženom zbog koje se odriče svoje profesure, ispripovijedana je izrazito pitko i omamljujuće. Williams pripovijedajući o ničemu pripovijeda o svemu te navodi čitatelja da se u silnom sivilu i ništavilu ispisanog svijeta suoči sa svom potencijalnom dubinom tog životnog ništavila.

Stoner je priča o nikome i ničemu, no zanimljivo je da često likovi poput njegove supruge ili ljubavnice prođu nezapaženo, a tvore okosnicu ovog romana te su savršeno okarakterizirane prozne tvorevine. Sažetost ovog romana je ono što ga čini toliko lijepim, a istovremeno je u njoj ispisana cijela jedna epoha američke kulture te 60.-ih godina generalno. Ovo je roman o prijateljstvu i neprijateljstvu, braku i prijevari, roditeljstvu, akademskoj zajednici i radu. Iako vođen kroz mučnu sudbinu jednog profesora, prepunu mukotrpnog rada i odricanja, čitatelju na kraju ne ostaje osjećaj tuge, već biva nadahnut i očaran bolnom jednostavnošću jednog prosječnog ljudskog života.

Odabrala Lucija Butković

Najbolja knjiga koju sam pročitala ove godine je Černobilska molitva (kronika budućnosti) bjeloruske autorice Svetlane Aleksijevič. Edicije Božičević objavile su Molitvu u lipnju ove godine, nakon što je Aleksijevič ovjenčana Nobelovom nagradom za književnost 2015. godine. Švedska akademija nagradu je popratila komentarima o Aleksijevičkinom polifonijskom pisanju, a njezin opus proglasila je spomenikom patnji i hrabrosti u našem dobu. Knjiga žanrovski pripada kategoriji tzv. dokumentarističke proze, hibridu publicistike i književnosti što se ogleda u strukturi knjiga – kompilaciji svjedočanstava žrtava černobilske tragedije.

Nakon eksplozije u nuklearnoj elektrani 26. travnja 1986., prostor Ukrajine, Bjelorusije i dijelova Rusije najsnažnije je poharala radijacija koju Aleksijevič nerijetko naziva nevidljivom smrti. Iako prvenstveno tematizira stradanja, Černobilska molitva je priča o žrtvi, nadi i ljubavi u njezinom punom opsegu: romantičnoj ljubavi, ljubavi prema domu, fatalističkoj ljubavi prema Sovjetskom Savezu. Jedno od najdirljivijih svjedočanstava je ono supruge vatrogasca koji je među prvima išao gasiti reaktor, a koje apostrofira upravo emociju ljubavi. Černobilska molitva je velika i važna knjiga koju ne bismo smjeli zaobići bez obzira na to u kojem se godišnjem dobu nalazili, knjiga koja se nenametljivo a trajno upisuje u sjećanje kao podsjetnik na izvanredne životne i povijesne trenutke.

Odabrao Bonislav Kamenjašević

Najbolja knjiga koju sam pročitao ove 2016. godine zapravo se ne krije među svom silom suvremene književne produkcije i najnovije raznorazne literature koju sam čitao, već je riječ o jednom starom klasiku, lektirnom naslovu koji je već neko duže vrijeme poprimio patinu knjige koju đaci nevoljko uzimaju u ruke, premda je i dalje šira populacija i stariji ešaloni recipijenata još marno čitaju i po nekoliko puta. To je Travnička hronika Ive Andrića. Jednom sam čuo da je Andrić sebe smjestio, sportsko-glazbenim rječnikom govoreći, na drugo mjesto ljestvice najboljih pripovjedača svih vremena, odmah iza Thomasa Manna. Premda ova informacija nosi u sebi gradivne elemente žanra legende, svejedno se može s dobrih pozicija braniti, bez obzira na njezinu polemičnu provokativnost.

Travnička hronika uistinu je roman kojemu se čitatelj može i treba neprestano vraćati. Taj roman-kronika, amalgam starijeg modela povijesnog romana i novije historiografske fikcije, ali daleko estetički vrjedniji i spoznajno relevantniji od većine, svojom hladnom analitičnošću i apolonijskom pedanterijom neprestano potvrđuje Lotmanovu tvrdnju o odsutstvu slučajnosti u književnom djelu. U Andrićevu romanu nema zaista nijedne suvišne riječi. A i ta hladna analitičnost prožeta je dubokim promišljanjima pojmova povijesti, povijesnog vremena, civilizacije i njezina janusovskog naličja, kulture i sudara različitih kultura, pojedinaca i njihovih želja i volja koje ih vode svijetom i kojima se taj kompleksni svijet suprotstavlja. I hladnoća analitičkog sječiva takvim dubinskim uvidima u tamnom prostoru romana lucidnom se čitatelju otkriva kao suspregnuta ali živa, nenametljiva ali vrela, suptilna osjećajnost autorskog glasa koji gradi taj izgrađeni svijet.

Foto: facebook.com/Meša Selimović
Odabrao Milenko Margeta

Mjesecima je Antiedip skupljao prašinu, ne iz lijenosti čitatelja niti poradi traženja onog pravog trenutka da se misli uvuku u te narančasto-crne korice s jednako takvim točkicama nego što sam bezuspješno tražio način kako se nositi s reputacijom koju je taj rukopis stekao od sedamdesetih naovamo jednom kada ga pročitam. Što ako Antiedip zakaže? I kao što to često biva, a još češće je i najpodesnije, od potrage za modusom valja odustati, i čitati. A jednom kada se krene, Antiedip se čita i iščitava mjesecima.

Prst u oko marksistima, šaka pod bradu frojdovcima, revolucija na svim frontovima: Antiedip. Najljepše je što minuciozno uigrani i ludički zaneseni autorski dvojac Deleuze/Guattari na stranicama svojeg epohalnog filozofskog djela ne postavljaju stvari na pravi način, nego čitatelju – tebi i meni – pružaju alat da sami postavimo stvari na njihovo mjesto. Postoje bendovi radi kojih ćeš uzeti gitaru u ruke, a postoji i Antiedip zbog kojeg ćeš htjeti postati filozof. A možda i revolucionar.

Odabrala Matea Vidić

Iako po svim načelima spadaju pod dječju literaturu, serijali o Harryju Potteru još se bolje čitaju kada imate preko dvadeset godina i zalihu mašte koja jedva čeka zaogrnuti ostatak svijeta nevidljivim plaštem. Ideja o čitanju svih 7 knjiga u jednom dahu uvijek je dobra ideja i ne žalim ni sekunde provedene u tri tisuće stranica čiste magije, metloboja i pivoslaca iz Hogsmadea koje su nastale iz čarobnog pera Joanne Rowling.

Zanimljivo je da je prilikom objavljivanja prve knjige, Joanna, uz svoje ime dodala i ime svoje bake Kathleen, te je, na ideju nakladnika koji se bojao kako se ženski autor neće svidjeti ciljanoj publici koju su činili dječaci, potpisana kao J. K. Rowling. Čudesno je da je svih 7 knjiga razrađeno do najsitnijih detalja te da prilikom čitanja nemate dojam kao da nešto propuštate, jer sve je tu, crno na bijelo. A tako će i ostati jer ćemo se cijeli život vraćati rustikalnom šarmu Hogwartsa, šašavosti Rona te briljantnom umu Hermione. Na neki način, serijali o Harryju Potteru su postali malo mračnije bajke koje zamjenjuju Pepeljugu, a umjesto princeze koja gubi cipelicu, imamo dječaka koji je preživio.

Odabrao Fran Radonić Mayr

Najbolja knjiga 2016. godine mi je Kraj djetinjstva Arthura C. Clarkea. Ovaj primjerak znanstvene fantastike nudi nam naizgled generičnu priču o vanzemaljcima koji dolaze na planet Zemlju i sitnim manipulacijama usmjeravaju ljudsko društvo prema onome što se na prvi pogled čini kao utopija. Ljudi su sve zadovoljniji, manje je kriminala i siromaštva, ali Clarke tome suprotstavlja pitanje slobode i razloga zašto uopće vanzemaljci usmjeruju ljudski rod prema tom smijeru i što uopće jest krajnji cilj tog smijera, kao i samih vanzemaljaca. Put kojim navode ljude, saznat ćemo, van je ideja kao što su pravednost, jednakost i sloboda, no što to za nas uopće znači?

Odabrao Filip Drača

Što je Marxov Das Kapital? Na ovo pitanje najlakše možemo odgovoriti jednim izrazom iz Hegelove Fenomenologije duha. U poznatom uvodu tog djela, koji je istodobno i literarno i filozofsko remek-djelo i onda kad se pogleda odvojeno od ostatka knjige, Hegel govori da je početna (i konačna) točka njegove cjelokupne filozofije nešto što je nazvao put očaja (der Weg der Verzweiflung).

Put očaja je naprosto osnovan preduvjet svakog filozofskog mišljenja – jedan radikalan skepticizam koji uključuje odbacivanje zdravorazumskog, svakodnevnog mišljenja, odnosno njegovo kritičko ispitivanje, ne da bi ga se legitimiralo, već da bi ga se posve odbacilo. A Hegel ga imenuje ovako crno, kao put očaja, zato što mi svi volimo sigurnost svojih svakodnevnih zabluda isto kao što čovjek koji je zarobljen u komfort-zoni voli predvidivu sigurnost svojih svakodnevnih praksi, i napuštanje misaone komfort-zone (zdravog razuma) je isto tako bolan proces.

Upravo ovako treba tumačiti Marxov Kapital. Ono što je Fenomenologija za filozofiju, to je Kapital za političku ekonomiju, jedan Weg der Verzweiflung čiji je zadatak izazvati i uništiti svakodnevne zablude o kapitalizmu koje su u Marxovo vrijeme, kao i u naše, bile posvuda. Ne samo prisutne u udžbenicima ‘stručnjaka’ već i u svakodnevnom mišljenju.

Odabrao Martin Majcenović

Moj izbor za ovu listu donekle je uvjetovan i temom koje se često dotičemo na sastancima književne redakcije Zihera. Riječ je o važnosti češćeg pisanja o književnim klasicima i uopće osvještavanja o stalnome vraćanju klasicima.

Prvi roman američkog nobelovca Ernesta Hemingwaya, I sunce se ponovno rađa, uspio me u to uvjeriti, kao i postaviti mi pitanje zašto ga se nisam uhvatio mnogo ranije. Osvojio me prvenstveno svojom strukturom, za koju bi se moglo kazati da nalikuje kratkoj priči produženoj na tristotinjak stranica. Likovi su ispunjeni svojom prošlošću i kompleksnim odnosima, i to je zapravo sve što se o njima ima reći. Nema prevelikih napetosti, zapleta i prevrata, no ima itekako britkih i živih dijaloga zbog kojih se roman naprosto guta i stvara dojam da zajedno s njima živimo u Parizu i putujemo u Pamplonu.

Roman je Hemingway napisao za vrijeme boravka u Španjolskoj, a radnja se događa nakon Prvog svjetskog rata. Opisuje putovanje skupine poznanika i prijatelja na fijestu u Pamplonu, od kojih se najviše ističu pripovjedač (Jack) i njegova platonska ljubav Bret. Realizacija njihovih ljubavnih žudnji nemoguća je zbog Jackove seksualne disfunkcije uzrokovane ratnim ranjavanjem. Bret u njemu pronalazi emotivno utočište, no fizičku ljubav pronalazi u čestim ljubavnim avanturama. Ovaj neobičan odnos pokazatelj je postratne tjeskobe, fizičkog i psihičkog stradanja kojim je Hemingwayeva generacija bila obilježena. Upravo je govoreći o ovom romanu Hemingway popularizirao pojam Gertrude Stein izgubljena generacija, pa se on može smatrati i pionirskim djelom ovog važnog naraštaja američke i svjetske književnosti.

Odabrala Inga Đuđik

Kada vam je čitateljsko iskustvo gotovo jednako broju godina koje imate, pomalo se naviknete i na dobre i na loše knjige. I postoje one malo bolje i one malo lošije, postoje razočarenja i oduševljenja, ali reći za neku knjigu da ti je ‘promijenila život’ se oduvijek činilo kao pretjerivanje. Dok nisam pročitala Zajedno sami.

Stvar knjige koja mijenja život jest da ona ne bude ništa posebno. Pomalo paradoksalno, ali ni život nije ništa posebno. Sazdan je upravo od tih ‘nema ništa, a kod tebe’ trenutaka, a potrebno je jako puno vještine da se napiše jedna ni malo posebna knjiga, koja će to ‘nema ništa’ promijeniti iz temelja. Radnja je smještena u autobus kojim ljudi idu na posao. Ništa posebno. U tom su autobusu između ostalih i seljak, djevojka, ciganka, svećenik i šporet. Ništa posebno. I oni putuju u zagrobni život. Način na koji su oni vodili svoje živote, tako jednostavne i svakodnevne, njihova uvjerenja, tako svačija, opet su toliko drugačiji i djeluju kao zrcalo koje nam pokazuje vlastite predrasude i pomaže nam da ih prevaziđemo. Uz određenu dozu cinizma i crnog humora, Marko Šelić ovom knjigom daje i jednu vrstu društvene kritike s alarmantnim pozivom da se probudimo iz egocentričnog sna.

Be social

Komentari